Pomalo o svemu

Pomalo o svemu

Vladimira Becić: Zagreb i Medvedgrad savršene su kulise romana fantastike

Razgovor vodio Ratko Martinović

N-S:
'Urbana fantastika za mlade' definitivno je etiketiran žanr koji automatski asocira na šund literaturu poput 'Sumrak sage'. Koliko je teško napisati ovakvo djelo bez upadanja u domenu patetike i skliskog terena hrvatskog tržišta?

VB: Za početak ima par stvari koje treba izbjeći: kao prvo, djevojka oko koje se lome dva dečka. Zašto se ne bi, za promjenu, dvije cure borile za naklonost jednog dečka? S obzirom na to da djevojaka i tako ima više nego mladića, ova je situacija puno realnija, nego ona obrnuta. I možda bi upravo zbog toga bila puno zanimljivija za čitanje. Kao drugo, žrtvovanje svih i svega za ljubav a poglavito sebe. Ljubav je divna stvar, ali to isto vrijedi i za život. Postavljanje ljubavi na pijedestal nestvarnosti, ljubavi koja se postiže isključivo odbacivanjem stvarnog svijeta je poprilično nezdrav uzor bilo kome tko želi ostvariti normalan ljubavni odnos baziran na stvarnim osobinama partnera koji postoji izvan korica knjige. Naravno, na sve gore navedeno netko može staviti primjedbu da romane fantastike ne čitamo zato da bi nas naučili nešto o stvarnosti, nego da bi od nje pobjegli. No, ja ne smatram da je bijeg od stvarnosti nužan. Dapače, mislim da se i u stvarnosti možemo jako dobro zabavljati bez obzira na godine, ako nam se ponudi prijedlog kako to napraviti bez očekivanja princa na bijelom konju ili zlatne ribice koja će riješiti sve naše probleme.

N-S: Odakle inspiracija za svijet 'Orsije'? Dojma smo da na našem SF-Fantasy-Horror autorskom platou jedina kvalitetna djela dolaze kada se piše o supkulturi nekih mitskih bića...

VB: Orsia je nastala sasvim neplanski. Svojedobno sam napisala kratku priču, točnije osvrt na Sumrak sagu iz vampirskog kuta. Svi znamo kako ljudi gledaju današnje literarne i filmske vampire, ali ne znamo kako vampiri, 'old school' vampiri, koji ne hodaju po sunčevoj svjetlosti, koji nisu dobroćudni spram svoje hrane, koji nisu dobroćudni uopće, gledaju na te 'nove' vampire i posvemašnji ljudski izostanak straha od jedne nekad prilično zastrašujuće vrste. Tu je negdje početak Orsije. Zamislite da ste “pravi“ vampir i da pročitate kako vaš način života nije nimalo jeziv, već je, štoviše, vrlo seksi te da umjesto užasa izazivate znatiželju dok ste istovremeno, upravo zbog svoje mračne strane, pretvoreni u seksualni objekt. Kako bi se osjećali? To pitanje i Medvednica koja je sama po sebi idealno mjesto za stvaranje fantastičnih svjetova stvorili su Orsiju.
 
N-S: Kako pisati o vampirima i paralelno biti originalan i izbjeći usporedbe s 'Underworld', 'Sumrak' ili 'Blade' franšizama?

VB: Iskreno, kada sam pisala Orsiju nisam uopće razmišljala o tim franšizama. Pisala sam zato jer sam željela stvoriti svijet vampira uz koje sam odrasla, vampira iz Vampirskih kronika Anne Rice, na neki način vratiti vrijeme u ono doba kada su vampiri bili moćni i opasni, a ne dobri dečki iz susjedstva. I da, željela sam ih smjestiti u Zagreb i njegove tajne podzemne hodnike, koji se granaju pod Medvednicom tvoreći špilju dovoljno veliku da se u njoj smjesti cijeli jedan grad. Za ovaj dio je odgovorna Zagorka, zbog koje sam zavoljela Zagreb i prije nego sam došla živjeti tu. Vjerujem da je danas teško biti posve originalan i da će svatko naći u Orsiji nešto „pokupljeno“ iz drugih knjiga ili filmova. To je neminovno. Svi mi ono što čitamo doživljavamo vrlo subjektivno i samim time nas u većoj ili manjoj mjeri podsjeća na ono što smo već vidjeli, čuli ili pročitali.

N-S: Zagreb i vampiri - odakle poveznica?

VB: Otkad znam za sebe fasciniralo me sve vezano za vampire, počevši od kultura u kojima se javljaju bića koja piju krv, preko karakteristika koje imaju, do moći koja im ta krv daje. Nevjerojatno je u kojoj se mjeri ispijanje krvi povezuje s dobitkom nadnaravnih sposobnosti. Čak i unutar kršćanstva, religije koja ne priznaje postojanje vampira, postoji ritual ispijanja krvi koji povezuje vjernika s Bogom. S obzirom na moju dugogodišnju zainteresiranost za ovo područje, vampiri su bili logičan izbor, kao i Zagreb, koji je moj drugi grad, uz Zadar u kojem sam rođena i odrasla. Zagreb, a osobito njegov Gornji grad, Medvednica i Medvedgrad su toliko bogati legendama da ih je bilo šteta ne utkati u svijet Orsije. Većina mojih priča, pa tako i roman, događa se upravo na tim lokacijama, jer su već same po sebi dovoljno 'fantasy' da su savršene kulise romana ili priča fantastike.

N-S: Jure Grando jedan je od prvih pravih vampira. Također, sama riječ 'vampir' dolazi iz Vojvodine. Ovo podneblje očigledno ima veliki kontakt s ispijanjem krvi, bilo izravno ili figurativno...

VB: Prvo što mi pada na pamet je naša tako uobičajena fraza 'pije mi krv na slamku' i ne mogu se oteti dojmu da smo stvarno regija poznata po tome da jedni drugima često pijemo krv, manje ili više figurativno. Poznati slučajevi vampirizma koji su izazvali paniku među pukom vezani su, osim za Juru Granda, kod nas u Istri, točnije u Kringi i za susjedne, srpske vampire Arnolda Paola (Pavle), Petra Blagojevića i Savu Savanovića. Ovi su slučajevi potakli nastanak čitavog niza 'vampira' pa je tako u 17. i 18. stoljeću na području jugoistočne Europe, a i šire, bilo uobičajeno vaditi tijela potencijalnih vampira iz grobova i odsijecati im glave, probijati kolcem srce ili ih spaljivati ne bi li ostali uistinu mrtvi. Ti su pohodi na groblja uzeli toliko maha da je carica Marija Terezija čak osnovala komisiju čiji je cilj bio ustanoviti radi li se o stvarnoj opasnosti ili o praznovjerju. Nakon što je komisija 1768. donijela zaključak da je riječ o praznovjerju, carica je posebnim dekretom zabranila oskvrnjivanje grobova. Očito je da je kod nas vampirizam bio toliko rasprostranjen, a narod uvjeren u njegovu stvarnost, da je samo carski dekret mogao zaustaviti ako ne strah, a ono bar posljedice straha od povratnika iz mrtvih, žednih krvi svojih sumještana.

N-S: Što je po Vašem mišljenju zaista toliko napeto oko vampirizma, literature o tom svijetu i čitave povijesti vezane uz ovaj mitski koncept? Postoji li mogućnost da takve osobe zbilja postoje?

VB: Vampiri su sve ono što ljudi ne mogu ili ne smiju biti. Priče o nadnaravnim sposobnostima vampira projiciraju ljudske čežnje: biti brži, biti jači, raditi što te volja bez kazne i, naravno, živjeti vječno. Vampirizam je opozit trpljenju u ovom životu da bi zaslužio boravak u raju koji možda postoji, a možda i ne. Biti vampir znači biti ono što jesi i raditi ono što želiš, ne robovati nikakvim zakonima osim zakonu vlastite žeđi, kako one za krvlju tako i one za zadovoljavanjem vlastiti potreba bez razmišljanja o posljedicama. Mislim da je upravo ta sloboda od društvenih normi učinila vampire toliko privlačnima. Postoje li vampiri uistinu? Ostavljam otvorenu mogućnost. Činjenica jest da svatko od nas zna bar jednu osobu nakon susreta s kojom se osjeća 'ispijen'. Ako gledamo na krv kao na simbol života, tada svaka osoba koja nam ubija želju za životom postaje vampir a da nam pri tome ne mora popiti ni kap krvi.

N-S: Biti pisac u Hrvatskoj je slično kao biti rašljar u pustinji - borba s vjetrenjačama. Što Vas je nagnalo u tom smjeru i što možete poručiti mlađim naraštajima koji bi se usmjerili u pisanje?

VB: Volim stvarati svjetove. Uživam u njima jednako kao što uživam u tuđim svjetovima. Ako znam par ljudi koji će uživati u priči koju sam napisala jednako kao što sam ja uživala dok sam pisala, to mi je dovoljan poticaj. Objavljivanje je na neki način materijalni dokaz da se ljudima sviđa ono što radim, i stoga me svako objavljivanje, bilo u časopisu, zbirci, fanzinu, webzinu ili ukoričenoj knjizi na kojoj piše Algoritam jednako veseli. Objava je objava, a s obzirom na potplaćenost pisaca u Hrvatskoj, moja poruka je da pišu zato što to vole raditi, da pišu ono što vole i da uživaju u tome. Jer to je jedino bitno. A ako uz to dođe i neka slava i neke pare, to se uvijek da lako podnijeti.
 
N-S: Radite li na nekoj novoj knjizi ili nastavcima 'Orsije'? Kakvi su planovi za budućnost?

VB: Trenutno dotjerujem drugi nastavak Orsije i jednu knjigu fantastike za djecu. Naravno, obje su smještene u Zagrebu i okolici, kao što se već da pretpostaviti. Također, radim na seriji priča o Crnoj Kraljici koje redovno izlaze u časopisu Grifon. Željela bih skupiti ih dovoljno pa ih ukoričiti u zbirku. Također sam se ove godine prijavila i na NaNoWriMo te planiram iskoristiti tih mjesec dana pisanja u poticajnom društvu za rad na svom prvom kriminalističkom romanu. Uglavnom, planova nikad ne nedostaje. A ni ideja. Samo je vrijeme za njihovo ostvarivanje problem. Stoga ovom prilikom apeliram na produženje dana sa 24 na minimalno 48 sati.

 

http://nexus-svjetlost.com/intervjui/item/337-vladimira-becic-zagreb-i-medvedgrad-savrsene-su-kulise-romana-fantastike



21.10.2013.