Zakon o dušama

„Došao sam otkupiti svoju dušu.“

„Doista?“ upita uredno počešljani s druge strane pulta.

„Da.“

„Svjesni ste da prilikom otkupa trebate vratiti sve što se po zaduživanju uzeli?“

„Savršeno.“

„Izvrsno. Dakle, potpišite tu i duša je vaša“, Počešljani pruži debelu knjigu na potpis, samo ovlaš osmotrivši golobradog dječaka s knjigom u ruci. Pisac, prezrivo pomisli i nastavi: „Duša je sad vaša, kao i sve ono što ide uz nju. Odgovornost za vlastite postupke, nepostojanje azila u slučaju nevolje, nemogućnost stupanja u kontakt s muzama...“

„Znam. Sve znam“, reče mladić odsutno i izađe iz zalagaonice.

Stane ispred nje pa pogleda desno prema ulici Paklenih radosti koja je vijugala poskakujući po brdu ogrnutim smijehom, pa lijevo prema ulici Rajskih užitaka čije ga je osvjetljenje bolo u oči te krene stubištem dolje, odakle je došao. Na Zemlju.

 

„Kako si mogao?! Ta je duša moja!“ bjelokosi je starac bjesnio na vlasnika zalagaonice.

„Gospodine, sve je bilo po pravilima.“

„On ne može ni živjeti sa svim tim na grbači, a kamoli pisati!“

„To je već njegov problem.“

„To je i moj problem!“

„Samo ako uspije, Gospodine, samo ako uspije...“ Počešljani će filozofski, ni ne obrativši pažnju na  starca koji je u odlasku sočno psovao pravnike.

 

Zazvoni telefon, razbijajući tišinu zalagaonice.

„Ehej, rođo, čujem da je friška roba na tržištu“, reče glas stružući slušalicu svojim kašljem.

„Pisac, početnik, dobra roba“, potvrdi Počešljani.

„U kom će pravcu, da bacim udice, dajem četr's posto.“

„Šezdeset posto.“

„Pees't.“

„Pedeset i pet.“

„Prodano. Di će? Crkva, džamija, kafana, kurveraj, di?“

„Probaj neki sanatorij. Djeluje mi zdravo. Sumnjam da će u Iluzije i Poroke“, reče Počešljani i spusti slušalicu.

 

Dani su prolazili, a i mjeseci. Svi su čekali. Alkoholizam je s Ludilom kružio parkovima tražeći novu klijentelu, dok su Religija i Narkomanija kao i sve žene nestrpljenje ubijale šopingom. Muza se uvrijeđeno nije željela družiti ni sa kim. A Piscu nije bilo ni traga. Ni u jednoj zalagaonici duša.

Sve dok jednog dana nije pokucao na staklena vrata, ali ne od zalagaonice, već od izdavačke kuće. Već je i portir znao o kome se radi, toliko su Pisca svi željno iščekivali, stoga ga odmah uputi Gazdi, ni ne obrativši pažnju na sitno biće koje se vuklo za njim.       

„Vi ste izuzetni, stoga je i vaša knjiga izuzetna. Uzimamo je!“ reče Gazda pomalo zbunjen nazočnošću treće osobe u uredu.

„Hvala“, reče Pisac i ode, a za njim i njegova pratnja.

 

„Kako je mogao uspjeti sam?! Kako?!“ bjesnjeli su svi na vlasnike svojih zalagaonica. A svi su zalagaoničari odgovarali smireno jednom jedinom rečenicom:

„Članak 13. Stavak 13. Zakona o Dušama.“ *

 

 

 

*Čl. 13. St. 13. ZoD: Ako u dušovlasnika netko vjeruje, te je ta vjera obostrana, tada nema pravne osnove da on vjeruje u ikoga iznad sebe i samim time njegova duša ostaje u njegovu neopozivu vlasništvu. Pravna struka ovaj odnos regulira pod nazivom Prijateljstvo.