Anđeoska demokracija

„Ne“, odbrusi kratko Lucifer, ni ne podižući pogled sa autorovom rukom potpisanog prvog izdanja Machiavelievog Il Principe.

„To je moja zemlja. Imam na to pravo!“ pjenila se Barbara koračajući s jednog kraja medvedgradskog atrija na drugi.

Bila tvoja zemlja. Imala na to pravo“, ispravi ju muškarac duge svijetle kose u naslonjaču i okrene stranicu, nastavivši nesmetano čitati.

„Dobro, Medvedgrad je sad tvoj, ali ipak...“ vitka žena stade ispred ostakljenog luka kroz koji je prodirao zadnji trak sunčeve svjetlosti u atrij. Lucifer podigne svoje poput ugljena crne oči i sukobi ih s Barbarinim, isto tako tamnim. Na tren su Crna kraljica i Crni anđeo, oboje sa svojim dugim kosama i odlučnim pogledom u očima djelovali poput brata i sestre: jednako jaki, jednako nezemaljski lijepi, jednako bijesni.

Luc polako zatvori knjigu i odloži ju na stol i dalje ne skidajući pogled s žene s kojom je prije toliko stoljeća sklopio pakt. Vidio je da se Barbara lecnula. Tako i treba biti, pomisli. Iako je bila jedna od rijetkih smrtnica koja mu je uistinu bila zabavna sve ovo vrijeme koje je provodio uz nju, Barbara Celjska je imala temperament koji je bio u direktnoj opreci s pojmom „podložnost“. A upravo mu se na to zaklela one olujne noći kad su se je svi saveznici napustili i ostavili je na milost i nemilost Turcima. I nju i njezin ljubljeni Medvedgrad. On ju je tada spasio, i nju i ovu predivnu građevinu, i zauzvrat ih dobio oboje. Paktovi su divna stvar! zaključi i digne obrvu prema Barbari:

„Ali ipak...“, pozove je da nastavi misao.

Barbara se u trenu smiri, uvidjevši mogućnost otvaranja novog manevarskog prostora. Bila je u stanju prilagoditi se struji kud god bi ova krenula, samo ako joj je to išlo na korist - osobina koju je Lucifer iznimno cijenio kod nje.

„Moglo bi bit zabavno.“

Lucifer osta zadivljen ovom taktikom. Nakon svog onog bijesa i pozivanja na vjekovna prava, očekivao je argument pravne ili eventualno povijesne prirode. Ali ovako nešto nije očekivao. Još jedan razlog zašto mu je Barbara bila bliskija nego sve ostale smrtnice, iako se striktno pazio da joj ničim ne nagovijesti poseban status koji je imala u njegovom životu na Zemlji.

„Zabavno kažeš?“ ponovi polako za njom, pustivši da mu se riječ „zabavno“ zakotrlja jezikom. Zvučala je slasno. Ta me žena poznaje bolje nego pola Neba! pomisli, pa nastavi glasno:

„Prosvijetli me. Kako demokratski izbori mogu biti zabavni?“

 

***

 

„Trebaju nam plakati!“ odlučno ustvrdi Damir, predsjednik stranke.

„Je, a to će platit ko?“ odbrusi mu Nada, studentica ekonomije. Kao blagajnica stranke bavila se financijama, točnije nedostatkom istih.

„Ne moraju biti veliki...“ uplete se Goran, ali ga Damir vrlo nedemokratski prekine:

„Goro, brate, kad si ti zadnji put razgovarao sa tiskarama?“

„Paaaaaa... nikad“, Goran si pomno razbaruši plavu kosu i zašuti.

„Dobro, to smo riješili. Dakle, plakati, nula bodova. Idemo dalje, ko ima još koji prijedlog?“

„Šta nas ne bi trebao neko financirati? Ipak smo stranka koja se kandidira na izborima, a piše da svi građani imaju pravo biti izabrani. Ali kako ćemo biti izabrani kada ljudi ne znaju za nas? Mislim, trebali bi nam dat neku šansu, jel“, Kora je gledala čas u Damira, čas u Gorana, čas u Nadu , čas u Juru, očekujući odgovor.

„Kora, dušo...“, započe Jura, po tko zna koji se put zapitavši što uopće kći jedinica bogatih roditelja koja ima sve u životu uopće radi u njihovoj stranci. Da treba radit da plaća faks, ne bi postavljala ovakva pitanja! ogorčeno pomisli, ali, dobrobiti stranke radi, nastavi smirenim tonom: „Poanta naše kampanje i jest da pokažemo ljudima kako je trenutna vrsta demokracije vrrrrrlo daleko od demokracije. Jer sve to kaj si ti rekla stoji, ali samo tamo gdje je na snazi prava demokracija. Ona za koju se mi borimo. Kužiš?“

Kora kimne, ali nakon tri sekunde šutnje ponovno otvori usta:

„Ali svejedno, šta ne bi trebali...“

„Kora! Trebali bi, ali neće. Pare idu strankama koje su već na vlasti i to je to. Mi se moramo snać sami!“

„Ali to nije fer! Kako ćemo...“

„Naravno da nije fer, pa zato smo i osnovali stranku! Isuse, Kora, daj uključi taj vakuum. Nisi tolika plavuša!“ obrecne se Jura i okrene prema Damiru koji je preslagivao papire po stolu, trudeći se ne gledati suze koje su razmazivale Korinu šminku.

Nitko nije volio kad Kora plače, a plakala je često, jer nikako nije shvaćala kako je to moguće da stvari nisu onakve „kako piše da bi trebalo biti“. Kora je cijeli život živjela u blaženom neznanju što je to pravi život i susret s Jurom  joj je bio jedina dodirna točka s njim. Jura ju je, kao svoju djevojku, upoznao sa ostalima i Kora se, iz njemu nepoznatog razloga, odlučila uključiti u rad stranke. I sada su bili tu gdje jesu.

„Daj dođi idemo ti i ja skuhat kavu, dok dečki neš smisle“, povuče Nada rasplakanu Koru u kuhinju.

„Isuse!“ Damir i Goran bijesno siknu na Juru, kao i svaki put nakon Korinog ispada.

„A kaj sad? Ne kuži- ne kuži. Idemo dalje. Plakati smo rekli niš, kaj je sa štandovima, ono da postavimo punktove pa educiramo građane?“ nastavi Jura kao da se ništa nije dogodilo.

„E to bi išlo. Po dvoje na dvije lokacije... možda i skupimo kojeg novog člana pa se proširimo“, Damir zapiše „edukativni štand“ na papir pred sobom.

„Samo...“

„Kaj „samo“?“ Jura se okrene prema Goranu koji je zamišljeno prolazio prstima kroz bradu u izrastanju.

„Sve stranke imaju štandove. I Lijevi i Desni, i Gornji i Donji, i Vaši i Naši, svi. Mi smo drugačiji i trebamo se u startu odvojiti od ostalih. Drugačijim pristupom biračima, recimo.“

Na trenutak oko klimavog stola u podstanarskoj sobi zavlada tišina.

„Goro je u pravu. Moramo smisliti nešt originalno“, na koncu reče Damir, točno u trenutku kad su djevojke ušle noseći pladanj s kojeg se širio bogat miris turske kave.

  

***

 

Otkada je u ovim krajevima došlo do pojave demokracije i izbora, Barbara je žarko željela sudjelovati u njima, no Lucifer se žestoko protivio bilo kakvom miješanju u zemaljsku vlast. Mi vladamo svojim dijelom Zemlje, smrtnici svojim, i ta se dva dijela ne trebaju niti doticati, a kamoli utjecati jedan na drugi! Barbara se nije slagala s njim. Smatrala je da bi bilo zgodno biti barem malenim dijelom tih šarenih predstava koje su prethodile velikom danu u kojem su građani birali tko će narednih par godina vladati njima. U njezino doba, zabava vezana za izbor vlasti bila je ograničena isključivo na proslave prilikom krunidbe i one prilikom rođenja nasljednika. I što se zabavnosti vladanja tiče, to je bilo sve.

Demokracija je, međutim, uvela sasvim nova pravila. Mjesecima prije glavnog događaja gradovi i sela su prštali od povorki, štandova, koncerata, predstava i sajmova. Posvuda su se šarenili plakati, na svakom su se uglu dijelili pokloni, svi su bili ljubazni, svi su pričali lijepo i uvjerljivo. Sve je bilo veselo i vedro, a ne kao prije. Kada je ona bila kraljica, svi su se zabavljali samo ona ne. Željela je osjetiti tu vedrinu, željela je biti dio tog naroda koji se veseli jer sudjeluje u nečem bitnom, u nečem velikom. Stoga upravo s tim započe Luciferovo „prosvjetljivanje“:

„Ali naravno da demokratski izbori mogu biti zabavni! Za početak dugo traju, nitko nije isključen iz njih, sve je šareno, posvuda se nešto događa! Prije su samo krunidbe bile svečane i zabavne, s tim da se uvijek znalo tko će pobijediti. Sada se ne zna, pa je to kao da smo na konjskim trkama! Usput se svako može kladiti na svog kandidata. Ja to recimo redovno radim.“

„Kladiš se na političare kao da su konji?“ upita bjelokosi muškarac prasnuvši u smjeh.

„Pa da. Slično je. Teoretski, svi imaju iste šanse. Utrka je. Čak je i zovu predizborna utrka“, frkne Barbara nosom prema Luciferu koji se i dalje smijao.

„I, koliko su puta tvoji pobijedili?“

„Zasad dva“, uzdahne Barbara nezadovoljno. „Ali to je zato što mi nisi dozvolio da sudjelujem!“

„Dušo, tebi je jasno da ti ne možeš glasovati? Naime, ti službeno nisi državljanka Republike Hrvatske“, Luc ustane iz fotelje i krene prema stoliću s bocama pića.

„Pih! Kao da je križanje listića jedini način izbora vlasti!“ Barbara zamahne svojom dugom kosom i pruži ruku prema Luciferu.

„A da?“ Luc je točeći pogleda ispod oka.

„Da. I ti to jako dobro znaš.“

„Istina. I baš zato ne vidim razloga zašto bi se miješali u ovu vlast. Sasvim im dobro ide“, uzevši pune čaše krene prema Barbari i pruži joj jednu.

„Hvala. Ide im dobro, stoji, ali nije u tome poanta.“

„Nego u čemu?“ Barbara osjeti tračak nestrpljenja u muškarčevom glasu stoga poradi na uvjerljivosti. Ovo joj je bila jedina šansa da dobije ono što je već godinama željela.

„U igri. U uzbuđenju. U neizvjesnosti.“

„Barbara, demokratski izbori odavno nemaju u sebi toliko dozu neizvjesnosti koliko ti misliš da imaju“, Luc se sruči u fotelju i umorno odmahne glavom.

„Da su totalno izvjesni, pogodila bih pobjednika svaki put, kao na krunidbi!“ ispali Barbara svoju argument.

„Stoji. Donekle.“

„Donekle?“ upita Barbara.

„U principu, uvijek vladaju isti ljudi, koji se smjenjuju svakih par godina. Demokracija nije toliko različita od monarhije, samo je taj kontinuitet prekriven šaradom i smjenama.“

„Želiš reći da ovo u stvari nije prava demokracija?“ Barbara nije bila razočarana, dapače. Bilo je puno logičnije da samo par ljudi želi vlast do te mjere da učine sve da bi vladali. Ostali pokušaju i padnu. Tako je bilo i u njeno doba, tako je bilo i prije nje.

„Naravno da nije. Tko ima novaca, taj pobjeđuje. Ništa se nije promijenilo, samo se drugačije zove. Ljudi će uvijek biti isti.“

„Ali... zašto misle da se nešto promijenilo?“

„Zato jer žele vjerovati da je ovo bolje. Zato svako malo mijenjaju stranku na vlasti. Prvo su dobri Desni, pa ih oni razočaraju, pa izaberu Lijeve, pa im se ni oni ne svide, pa izaberu Gornje, pa Donje i tako u krug. Uvijek iste ljude. Nikad neke druge.“

„Zato što nema drugih?“ ponudi Barbara rješenje.

„Zato što ovi ljudi vladaju. Ostali nemaju mogućnost da dođu do vlasti.“

„A što ako narod želi druge ljude na vlasti?“

„Da ih toliko želi, imao bi ih. Ne, ne želi ih. Ovako im je dobro, ovako su navikli.“

Barbaru na trenutak zbune i oneraspolože Luciferove riječi, no odluči da je one neće smesti:

„Svejedno što narod želi. Ja se hoću zabaviti. Izazivam te!“

„Čime?“ Luc promiješa tekućinu u čaši i ispije je naiskap.

„Svako izabere svoju stranku i radi za nju. U zatvorenu kuvertu stavimo za koga radimo. Nakon izbora otvorimo kuverte i vidimo tko je pobijedio!“

„Jesam li ja to dobro čuo? Ti, kraljica, mene, anđela, izazivaš na partiju demokracije?“ crne oči zaiskre bojom vatre.

Barbara u sebi klikne od ushita. Imamo izbore!

 

***

 

Damir i Goran su sjedili u svom omiljenom kafiću na Gornjem gradu i zamišljeno zurili svaki u svoju čašu piva. Našli su se bez Jure da bi izbjegli Koru, njezina nesuvisla pitanja i obaveznu turu plača. Nada je trebala stići svaki čas.

„I?“ upita Goran, obraćajući se više čaši nego prijatelju.

„A ono...“ sliježući ramenima odgovori Damir.

„Eh“, odvrati Goran i obojica opet potonu u tišinu.

Nakon poduže tišine Damir digne pogled i duboko uzdahne.

„Što je?“ trgne se Goran, vidjevši Damirov odsutan pogled. Damir je uvijek bio samouvjeren i siguran i u sebe i u njihove ciljeve. Sada Goranu po prvi put nije djelovao tako. Dapače, djelovao je prilično izgubljeno i vrlo neslično Damiru kojeg je on poznavao.

„Znaš... pitam se...“

„Što?“

„Koliko to sve skupa ima smisla.“

„Demokracija?“

„Ma i to uostalom.“

„Kako misliš: „Ma i to uostalom“? Zašto smo onda kretali u sve ovo ako ne vjerujemo u demokraciju i mogućnost njezine provedbe?“ Goran je bio u šoku. Damir ne može sad odustati! Ne pred izbore!

„Ma, razmišljao sam nešto o Korinim riječima...“ započe Damir. „Znaš, ima cura pravo. Trebali bi imati neku podršku da se probijemo ako ne na vrh, a onda da nas barem primijete. Ljudi trebaju vidjeti, trebaju čuti kakve im mogućnosti prava demokracija pruža. A ako to ne znaju, ne mogu ni glasati za nju, kužiš? Činjenica jest, htjeli mi to priznati ili ne, da im nekako, bilo kako, treba privući pažnju. To je najbitnije. Kad nas počnu slušati tada im možemo reći da imaju izbor, da si život mogu učiniti boljim...“

„Hoćeš reći da ih prvo trebamo privući po principu kruha i igara, a da bi im nakon toga rekli da se život ne sastoji od kruha i igara već da trebaju preuzeti odgovornost za svoje postupke i glasati tako da tim glasom budu na korist cijelom narodu, a ne samo sebi?“

„Otprilike. Da“, Damir je djelovao vrlo nesretno nakon Goranovog izlaganja. „Nažalost, to je upravo to. Ljude prvo treba privuć i tek onda im možemo reći ono što mi znamo. Tek kad nas počnu slušati, tek tada mogu čuti da je moguće da sami odlučuju o zdravstvu, školstvu, cijenama i svemu ostalome, a ne da žive na milost i nemilost onih koje su izabrali da kao rade za njih, a koji u biti rade za sebe. Tek tada. Ako nas ne čuju i ne doživljavaju, tada im ne možemo prenijeti ništa, ništa od ovoga što mi znamo i za šta se borimo...“ Damir nagne čašu i iskapi ono malo piva što je ostalo na dnu ne zamijetivši Goranov začuđeni pogled.

Za razliku od Damira, Goran nije bio idealist. Damir je želio uvjeriti ljude kako svatko od njih može donositi odluke za sebe, umjesto da ovisi o državi i da za postizanje potpune demokracije treba samo da svi oni malo potegnu i nauče par stvari i naravno, preuzmu odgovornost za ono što su izglasali. Goran je pak znao da je takvo nešto unaprijed osuđeno na propast jer ljudi većinom nisu željeli učiti, još su se manje željeli truditi, a još manje su željeli preuzimati odgovornost. Puk je bio sretan kad je mogao uprijeti prst u krivca i svaka ideja da bi želio preuzeti potencijalnu krivicu na sebe, iako bi možda uz to i dolazila neka korist, po Goranovom je mišljenju bila  ideja koja teško da će zaživjeti u stvarnosti. Damiru je odmah rekao što misli i da ako uđe u stranku, da ne očekuje od njega da vjeruje, već samo da radi. Damir je rekao da je dobro imati đavoljeg odvjetnika uza se, i tako je njihova stranačka suradnja počela. I nikada se njihova mišljenja o ljudima i demokraciji nisu ni približno poklapala. Sve do danas.

Goran nije imao ni najmanju namjeru reći prijatelju: „E vidiš, to je ono što sam ti govorio!“ Dapače. Znao je da je Damir inteligentan, i da je samo pitanje vremena kada će shvatiti da i najbriljantnije ideje treba prilagoditi stvarnim mogućnostima njihove provedbe. Stoga je naručio još jednu rundu pića i rekao:

„Ok, dakle, sada nam stvarno treba neki luđački plan za privlačenje masa. Inače odlazimo u ropotarnicu povijesti, a da nemamo čak ni svoj broj u arhivi!“

Damir ga pogleda tražeći na prijateljevom licu trag ironije ili sarkazma, no ne nađe ga. Stoga odmahne glavom i dohvati pristignu čašu te je digne prema Goranu:

„Znaš, jesi cinik, al si dobar čovjek!“

 

***

 

Iako je demokratske izbore smatrala zabavom, Barbara je morala priznati da su je Luciferove riječi rastužile. U svoje doba, kada je vladala ovim krajevima, Barbara se uistinu trudila biti dobra kraljica. Ljudi nikada nisu bili u potpunosti zadovoljni, kao što nikada ni neće biti, jer takva je jednostavno ljudska narav, ali Barbara je uistinu vjerovala da ju je njen narod volio. Ovi ljudi koji su danas živjeli u okolici Medvedgrada, bili su potomci njezina naroda, bili su njezin narod, ma što da Luc govorio. I imali su pravo na demokraciju, pravu demokraciju, ako su je toliko željeli. Sve te priče o novcu i da pobjeđuje bogatiji podsjetile su Barbaru na dvorske spletke i urote, potkupljivanja plemstva i nezahvalne saveznike zbog kojih su ona i Medvedgrad bili sada u Luciferovim rukama.

Stoga je Barbara odlučila svoj utjecaj upotrijebiti na stranci za koju je čula igrom slučaja, sjedeći na kavi. Stranka je bila nova i mlada, vrlo idealistički nastrojenih članova bez imalo životna, a kamoli politička iskustva, ali se zalagala za ono što je Barbari u ovom trenutku bilo jako bitno, a to je demokracija. Nakon kratkog razmišljanja, sjetila se naziva stranke i ispisala ga na papir koji je pospremila u kuvertu.

Pokazat ću ja njemu što je to demokracija! unaprijed je likovala u sebi, dok je, slatko se osmjehujući, pružala kuvertu Luciferu. Sada je samo trebala pronaći te dečke koji su pričali o pravoj demokraciji. Znala je gdje će ih naći, stoga brzo odjene lepršavu crvenu haljinu i  uputi se niz stubište koje je njezine odaje povezivalo sa podzemnim hodnicima podno Medvedgrada.

Kada je preuzeo Medvedgrad, Lucifer je odlučio očuvati ga onakvim kakav je bio. Potresi i vrijeme narušavali su izgled srednjovjekovnog zamka samo izvana, ostavljajući od nekoć prekrasne građevine samo ostatke ostataka. No iznutra, Medvedgrad je još uvijek bio grad u kojem je Barbara celjska stolovala, sa svim dvoranama i hodnicima, palasima i dvorištem, kulama i kapelom. I naravno, podzemnim hodnicima koji su se granali od Malog Plazura prema Zagrebu, izlazeći iz zemlje što u šumi, što u gradu.  

Barbara izabra hodnik čiji je izlaz bio dobro prikriven lažnim zidom crkve sv. Marka. Iskoračivši iz sjene, brzim se koracima uputi prema mjestu gdje je zadnji put čula Damira i Gorana kako pričaju o demokraciji. Čim je stupila u ulicu u kojoj se nalazio kafić, osmjeh joj obasja lice. Dva su mladića sjedila zamišljeno i ispijala svoje pive. Baš kao naručeni! pomisli Barbara i uputi se prema praznom stolu pokraj njihovog.

 

***

 

„Di je Nada? Trebala je već biti ovdje“, Goran baci pogled na sat, pa se stane okretati oko sebe, promatrajući ulicu, taman u trenutku kad je tamnokosa žena u crvenoj haljini sjedala za susjedni stol.

„Eno je. O k vragu! I Kora je s njom!“ Damir sočno prokune.

„Ej, evo nas“, pozdravi Nada i doda kao opravdanje: „Srela sam Koru na početku ulice, taman je išla prema vama.“

Damir odluči preskočiti sve komentare i odmah krene sa poslom:

„Trebaju nam ideje, ostvarive ideje. Treba nam reklama koja nije skupa, koja je upečatljiva i, ako je ikako moguće, originalna. Dakle, da je nijedna od stranaka dosad nije koristila.“

Za stolom nastane tišina koju prekine nakašljavanje za susjednim stolom. Svo četvero se okrenu prema ženi u tridesetima koja je sjedila sa notebookom na koljenima i gledala u njih.

„Nama se obraćate?“ upita Damir.

„Da. Nemojte se ljutiti, ali nisam mogla ne čuti vaš razgovor...“, započe Barbara neodoljivo se osmjehujući.

„A Vi ste?“ uleti sad Goran, promatrajući pažljivo ženu koja im se obratila. Bila je jednostavno, ali elegantno odjevena, njezin je stav i način  govora odavao uspješnu osobu, čime kod da se neznanka bavila. Goran je znao prepoznavati uspješne ljude.

„Zovem se Barbara, novinarka sam koja prati izbore. Freelancer. Želim biti neutralna i dati pravu sliku onoga što se događa“, Barbara se uživi u svoju novu ulogu.

„Želite znati nešto o stranci?“ ubaci se Damir s nadom.

„Ne. Već znam sve o vama što mi treba. Imam nešto bolje za vas. Reklamu.“

Četvorka se zagleda u ženu koja se pojavila niotkud. Očajni smo, eto što smo. Čim očekujemo da nam nepoznata osoba riješi probleme, prolazilo je Goranovom glavom dok je žena promatrala svakog od njih ponaosob, na kraju se zaustavivši na Damiru.

„Ulična kazališta“, izgovori pobjedonosno.

„Molim?!“ upita Damir kome je to bilo upućeno.

„Htjeli ste reklamu koja je jeftina, a koja privlači narod. Ja vam je dajem. Ulična kazališta uvijek privuku mase. Vesela su, šarena, zabavna, mogu se koristiti u razne svrhe, a ono što je najbitnije - jeftina su.“

Nitko nije odgovorio na Barbarin prijedlog. Goran je znao zašto. Prijedlog je bio toliko jednostavan i toliko briljantan, da su se svi četvero čudili kako to nije palo na pamet njima samima.

„To je... savršeno!“ na koncu izmuca Damir.

„Drago mi je!“ uzvrati novinarka i vrati pogled na svoj notebook, da bi ga tren kasnije opet usmjerila u njih, točnije ovaj put u Gorana:

„Ako trebate pomoć oko organizacije, tu sam. Radila sam seriju članaka baš na tu temu!“ Goran nije čekao da ga se zove dva puta. Žena je imala što ponuditi, stoga se smjesta premjesti za njezin stol, izvadivši iz džepa svoj iPhone. Par minuta kasnije Goranu je bilo jasno da radi s profesionalcem i nije mogao sakriti svoje oduševljenje.

I nije bio jedini.

 

***

 

Barbara se s entuzijazmom bacila u organizaciju kampanje koja je već s prvim pojavljivanjem u javnosti privukla pažnju što ljudi, što medija.

 

„Kako možeš biti takva ovca i dozvoljavati da svako odlučuje o tvom životu?“ obrušavala se lutka vuka obučenog u majicu s natpisom „Država“ na lutku ovce u majici s natpisom „narod“.

„Ja odlučujem! Ja glasam!“ meketala je ovca skakućući oko vuka unutar kulisa uličnog kazališta.

„Pa što onda stalno kukaš da standard pada, cijene rastu i da ništa nije dobro? Pa sve ti to izglasala!“ likovao je vuk.

„Nisam za to glasala, prevarili su me!“ plakala je ovca.

„Kako su te prevarili kad si ti odlučila za koga ćeš glasati?“ bio je vuk uporan.

„Lagali su me...“ plakala je ovca, dok se vuk okretao prema zabavljenoj publici:

„Uvijek će lagati, svaki put! Sve dok sama ne uzmeš na sebe odgovornost odlučivanja! Tada nitko neće donositi odluke osim tebe!“

„Tako jeee“, vikala je oduševljena gomila plješćući.

 

Iz dana u dan se broj okupljenih oko malih kazališta povećavao, a volonteri na štandu pokraj su jedva stizali obraditi sve zahtjeve za upis u Ispravnu stranku. Sredstava za financiranje kampanje više nije nedostajalo. Tvrtke koje prije nisu željele niti čuti za Ispravnu stranku slale su svoje donacije. Televizijske su kuće, kao i one novinske, tražile ekskluzivne intervjue sa vrhom stranke koja se iz dana u dan sve više širila.

„Sada svi su žele preuzeti odgovornost odlučivanja na sebe, svi  žele prestati biti ovce i postati vukovi“, reče Damir likujući.

Barbara ga je tužno promatrala s druge strane stola. Damir se počeo mijenjati čim je stranci krenulo. Sve je češće govorio o vjerojatnosti pobjede na izborima, a manje o demokraciji. Dajući intervjue vješto je prije dane izjave izokretao i stavljao u novi kontekst, sve više ličeći predsjednicima stranaka na vlasti. Barbara je pratila sve ove promjene i na njemu i na drugima, i nisu joj se sviđale. Sve manje su ličili na one  ljude koje je odlučila podržati u njihovim nastojanjima da njenom narodu omoguće pravu demokraciju. Jedina osoba koja se nije promijenila bio je Goran koji je sada pokušavao prebaciti Damirove riječi na šalu:

„Ako svi postanu vukovi, poklat će se međusobno. Sumnjam da je to ono što želimo.“

„Željeli smo privući pažnju na sebe i uspjeli smo u tome. Natjerali smo narod da razmišlja, da prestanu biti ovce. To je ono što je najbitnije.“

„Da, ali svi oni sada očekuju da se njihove odluke poštuju, što je nemoguće.“

„Nije nemoguće, to je demokracija, Goro.“

„Damire, kako će se svačija želja poštivati? To je praktički neizvedivo!“

„To je nebitno. Bitno je da su shvatili da je to moguće.“

„Shvatiti da je to moguće i provesti tu mogućnost su dvije različite stvari. Mi smo im obećali da će odlučivati...“

„I hoće. Jednom. Zasad smo dovoljno napravili“, odsječno će Damir i ustane od stola. „Sutra imamo masu stvari za obaviti, najbolje da s ovim završimo. Nado, daj da vidimo one donacije...“

Barbara i Goran su se pogledali dok su Damir i Nada napuštali prostoriju. Jura i Kora su krenuli za njima. Barbara osjeti suze nemoći i bijesa kako joj pune oči.

„Bilo je to samo pitanje vremena“, Goran joj blago dotakne nadlanicu.

Barbara ga začuđeno pogleda.

„Moć mijenja ljude. Pogotovo idealiste.“

 

***

 

Barbara je dan izbora odlučila provesti u krevetu, zatvorena u svojim odajama, daleko od svih, daleko od demokracije. Ispravna stranka je vodila i bilo je više nego izvjesno da ovi izbori pripadaju mladim aktivistima koji su se bacili u političke vode. Obećavali su demokraciju u njezinom najčišćem obliku i svi su bili oduševljeni mogućnostima koje njihov program otvara. Narod im je klicao kao osloboditeljima od jarma lažne demokracije, očekujući da će im njihov dolazak na vlast značiti ispunjenje svake želje. Nitko se nije nijednom zapitao kako je moguće svima ispuniti želje kada nitko ne želi iste stvari.

Nitko se nije zapitao jer nisu željeli čuti odgovor, Barbara udari šakom o jastuk, a onda ga dodatno još baci u zid.

Željeli su prestati biti ovce, željeli su slobodu za sebe, ne misleći uopće o slobodi drugih. Željeli su dobro sebi, a za druge ih nije bilo briga. A nitko od Ispravnih im nije ukazao na to. Nitko! Pustili su ljude da vjeruju kako će im ispuniti svaku želju, samo da glasaju za njih. I ljudi će glasati. I sve će biti isto kao i prije. Jer su i Ispravni sada isti kao i sve ostale stranke koje su prije njih bile na vlasti. A ljudi će ih se zasititi čim shvate da su prevareni, i da su Ispravni samo još jedan vuk, ali u novoj koži, a da su oni bili i ostali ovce!

Barbarin unutarnji monolog prekinu koraci koji su se uspinjali prema njezinu katu. Žurno skoči s kreveta i obriše suze, donekle popravivši raščupanu kosu.

„Smijem?“ Luciferov je glas s druge strane vrata bio zabrinut i Barbari suze ponovno potekoše niz lice.

„Uđi“, reče i sjedne na krevet, ne gledajući u muškarca koji joj priđe i klekne kraj nje, pružajući joj čašu.

„Tvoj omiljeni liker“, ponuka je.

„Hvala, ne pije mi se.“

„Ispravni su pobijedili.“

„A dobro.“

„Nisi li ti radila za njih?“

„Jesam“, Barbara je i dalje izbjegavala Luciferov pogled.

„Dakle, slavimo?“

„Ne slavimo.“

„Pobijedila si. Tvoja je stranka pobijedila. Donijela si svom narodu demokraciju“, Lucifer propovjednički raširi ruke.

„Nek se gone i oni i njihova demokracija!“ prasne Barbara i Luc ustukne. „Svi su oni isti! Daj im moć i odjednom su od boga dani! Zaborave sve, i prijatelje i narod i sve. Još jednom mi spomeni demokraciju i sve ću ih bacit u ropstvo!“

„Ljubavi...“

„Nemoj ti meni ljubavi!“ Barbara se poput crnog vihora digne s kreveta i stane ispred visokog muškarca, sežući mu do brade. „Pobijedio si. Oni ne žele demokraciju. Ovce su. Sretan?“

„Ne baš. Ne volim kad si ti nesretna“, u Luciferovom glasu Barbara osjeti iskrenost koja je ponovno slomi.

„O Luc, oni su tako... tako...“

„Znam, ljubavi, znam. Ljudi su“, Lucifer je čvrsto zagrli i počne ljuljati poput djeteta ljubeći joj kosu.

„Za koga si ti navijao?“ upita Barbara između dva jecaja.

„Za Ispravne.“

„Molim?! Barbara se istrgne iz Luciferova zagrljaja, ponovno bijesna, ali ovaj put na muškarca ispred sebe. „Ti si ih učinio takvima?!“

„Ne. Nisam učinio apsolutno ništa.“

„Ali... navijao si za njih, znači radio si za njih.“

„Navijao, da. Radio... ne. Pustio sam tebe da radiš. Da im pružiš priliku da dođu do moći. Za ostalo sam znao da će se oni sami pobrinuti“, Lucifer slegne ramenima, ispričavajući se.

„Znači, istina je. Nema prave demokracije“, Barbara se tužno spusti na krevet.

„Ne. Bar ne dok su smrtnici ovakvi. Dok misle samo na sebe i rade samo za sebe. I dokle god su takvi, u njih se ne treba miješati, jer  oni uvijek naprave ono što oni misle da je najbolje za njih... a očito je vlast kakvu si izabiru upravo onakva kakva im treba“, Lucifer digne svoju čašu i kucne je o Barbarinu.

„Za nas!“

Barbara se sjeti svoje djetinjaste želje da učini svoj narod sretnim, narod koji nije niti znao što želi, a kamoli što ga čini sretnim, i osjeti tugu.

„Ima li nade za njih?“ upita umjesto odgovora na zdravicu.

Lucifer ju je ozbiljno promatrao trenutak-dva i onda kimne glavom:

„Postoje. To je dobar znak.“