Kuća pored vinograda

“I?” Anzen je čekala sestru nedaleko od kuće u kojoj je nestala večer prije. Znala je da joj se neće ništa dogoditi. Ništa loše. Ništa što Akari ne bi htjela.

“Što 'I?'?” Kosa joj se ljeskala na prvim sunčevim zrakama poput kapuljače od satkana snijega.

“Znaš ti dobro...” Anzen se spusti na travu i prekriži noge. Ukrstila je prste i naslonila bradu na njihove vrhove, pustivši da joj pokrov od ugljene kose prekrije lice.

Akari sjedne preko puta nje, podvivši noge pod sebe, pokretom tako jednostavnim, i tako plijenećim. Umjetnost, to je bila Akari, živa umjetnost. Svaki njezin pokret, njezin osmijeh, njezin glas, svaka riječ, ma kako slučajna djelovala uvijek je stvarala sliku. Slika emociju. Emocija bi posizala za ciljem. I uvijek ga pogađala.

“Zanima te? Hoćeš ga?” upita Akari nagnuvši glavu.

“Znaš da nikad ne uzimam tvoje ostatke”, Anzen odmahne glavom, na trenutak dopustivši sestri da joj vidi oči. Znala je koje su boje. Nije se brinula. Akari je se nikad nije bojala kada je bila ono što jest.

“Ovaj nije ostatak.” Glas joj je bio tih. Pogled spušten. Anzen se približi sestri.

“Što je bilo? Je li te povrijedio?” upita osjećajući kako se život u njoj budi.

“Ne, ne. Naravno da nije. Bio je divan. Šarmantan. Pažljiv...” Zadnje su se riječi izgubile u šumu potoka što je proticao pored vinograda.

“Ali?” Anzen uhvati sestru za blijede šake položene na njezina koljena.

Akari digne pogled i bjelina njezinih šarenica se na trenutak pretvori u boju. Glas kojim je progovorila bio je ponovno onaj isti, staloženi glas od maloprije:

“On je mrtav.”

“Oh. “

“Njega može imati svatko. On se odavno više nikome ni ne može dati.” Akari slegne ramenima i zagleda se u pravcu njihove kuće. Anzen je šutjela. Njoj mrtvi nisu smetali.

“Zašto ti to toliko smeta? Ljudi umiru. Često.”

Akari ne pogleda sestru dok joj je odgovarala:

“Zaslužujem više.”

Skromna, kao i uvijek, Anzen uzdahne pa ustane. Akari ju je slijedila u stopu. Raspletene kose, bosih nogu, noseći sandale u rukama, hodala je travom nedotaknuta strancem s kojim je provela noć.

Anzen je znala da bi trebala poželjeti biti poput nje. Umjesto toga se samo osvrne prema kući čiji su prozori još uvijek bili čvrsto odvojeni drvenim kapcima od ostatka svijeta. I zapita se koliko se života može izvući iz smrti...

 

***

 

“Zamišljena si.” Nije to bilo pitanje. Anzen se začudi. Akari je često razgovarala upitnicima. Bilo je to nešto tako tipično za nju. Pitanja. Znatiželja. Glad. Vječita glad za znanjem. Potrebnim. Nepotrebnim. Nebitno. Samo da ga ima. Gomila. Sakuplja poput blaga, poput kamenčića i boji ih u boje samo njoj vidljive. Njezine su ih oči vidjele na sasvim drugačiji način od ostalih. A pogotovo drugačije od Anzen. Njoj su oni bili samo ostaci nekad slavnih stijena koje su podlegle vjetru, vodi i zraku i pretočile se u nešto čime su skoro pa i ljudska bića mogla vladati.

“Nisam”, porekla je, ne želeći priznati o čemu razmišlja. Znala je da se Akari ne bi zaustavila samo na jednom pitanju. Zanimalo bi je zašto. Kako. Dokle je spremna ići. A Anzen nije znala. Ne još. Znala je samo da svaku večer odlazi do kuće pored vinograda. Da čeka da se drveni kapci otvore. Da se smrt otvori noći. Negdje između stajala je ona, Anzen, ne znajući točno zašto je tu. Zašto promatra stranca koji je bio upravo to-samo stranac. Njoj nepoznat. I još k tomu mrtav. Znala je zašto je smrt ne smeta. Ali nije znala zašto je noć vuče k njemu.

Što joj je ova smrt mogla ponuditi? pitala se. Smrt je za Anzen bila nešto obično, svakodnevno. Ništa što bi pamtila na duže vrijeme. Poglavito ne nešto čemu bi se vraćala. Svake noći. Kao što se vraćala strancu u kući pored vinograda.

“Zarobio te, zar ne?” Pitanje je došlo, dječje jednostavno. I isto toliko istinito. Akari je nosila u sebi stoljeća, stoljeća satkana od danje svjetlosti, svjetlosti koja začuđujuće dobro vidi mrak.

“Ne. Nije. Samo sam...”

“... znatiželjna?” dobaci joj Akari riječ uz osmijeh koji je Anzen pogodio više od pitanja. Bio je blag.

“Nije mi ništa”, odgovori Anzen spuštajući glavu, skrivajući lice tamom kose.

“Vidjela sam ti oči.” Anzen nije znala kako izgleda kad razmišlja o njemu. Znala je samo kako se osjeća. Živo. Sklopila je kapke i podigla glavu. Pramenovima je sakrila lice, jer Akari je bila osjetljiva na bol. A Anzen je spoznaja da ju stranac čini živom zaboljela više od ičeg što je Akari mogla vidjeti.

Više od ičeg što joj je mogla reći.

 

***

 

Anzen se suzdržavala danima. Sjedila je u kući, sklupčana na podu i uplitala snove u kolajne koje je vješala po zidovima, zabavljajući se. Zaboravljajući. Ili barem pokušavajući. Jer svaki je san imao jednu boju, boju koja se, izdajnička poput krvi, provlačila kroz svaku upletenu nit. Akari ju je promatrala.

“Odi”, rekla je tu večer. Kao da je to samo tako. Anzen ju je prečula, utopivši ta tri slova u sigurnost svojih misli. “Odi”, ponovila je Akari i spustila se na pod do nje, uhvativši je za ruke. Rijetko je to radila otkad su bile odrasle. Dodirivale su se samo onda kad je to bilo nužno neophodno, jer njihovi su dodiri unosili nemir u sve oko njih. Čak i u one koji ih nisu nikad vidjeli. Niti neće.

“Čemu?” Anzen je digla pogled i Akari se zagleda u njezine oči, puštajući joj ruke. Prsti su joj poletjeli poput zraka svjetla i spustili se na sestrino lice, do očiju koje Anzen pokuša sakriti. “Predivne su. Čarobne.”

“Ne govori to.” Položila je svoje prste preko sestrinih i polako ih odmakla. “Ne govori to...”

“Nema u tome ništa loše. Sve dok znaš kuda to vodi. A bar bi ti trebala znati kako to izgleda s mrtvima.” Akari slegne ramenima i kosa joj se raspe po ramenima poput mjesečine.

“On je živ”, uzvrati Anzen bez razmišljanja, pa se brzo pokaje. U pokušaju da to sakrije zabije prste u katran crnu kosu i krene je češljati, izvlačeći pramen po pramen tame sa svakim potezom. Prije bi to znalo uznemiriti Akari. Previše tame uz svijetlo, znala je govoriti. No sad joj nije smetalo. Namjesto prigovora upita:

“Uistinu?”

Hitro je ustala s mjesta gdje je sjedila i sjela sasvim blizu Anzen, spremna postaviti beskonačan broj pitanja.

“Negdje duboko. Da”, bilo je sve što je Anzen odgovorila. Nastavila je prstima provlačiti kroz kosu, stvarajući oko sebe svoj vlastiti svijet, zatvoren čak i Akari. Kad bi podigla zidove tame ni danja svjetlost, ma koliko uporna bila, nije mogla kročiti i prijeći granicu koju je postavila. A granica joj je ovaj put trebala. Da joj da vremena. Da razmisli. O svemu.

A prije svega o njemu. O strancu u kući pored vinograda.

O njemu. Ali i o sebi.

 

***

 

Nije otišla onu večer kad joj je Akari rekla da ide dokazujući da se može othrvati. Da je jača od potrebe da ga vidi. Da bude uz njega čak i ako on ne zna da je ona tamo. Bilo je to tako neobično. Biti jednostran. Začudo, nije joj smetalo.

Sjela je kao i uvijek uz stablo pod kojim je čekala sestru onu noć kad je nestala sa strancem. Stopila se s njegovom sjenom, osjećajući toplinu života kako se probija kroz grubu koru i stremi prema njoj. Život je to uvijek radio. Išao prema njoj, ni ne znajući kome ide u zagrljaj. Tako je i znala da nije mrtav. Da nikad nije ni bio. Samo začahuren. Poput sasušene trave na kojoj je sjedila, a koja će iznova niknuti. Jer njezino je korijenje, ukopano u mrak, živjelo svoj život.

“Ljudi su tako blesavi”, izgovori na glas, gladeći žute čuperke sparušene suncem.

“Nisu li?” Glas mu je bio upravo onakav kakav je očekivala da će biti. Svilen izvana, oštar iznutra. Poput slatko-gorkog začina.

“Uvijek su bili. Uvijek će biti”, uzvratila je ne dižući glavu. Nije se bojala da će ustuknuti kad joj vidi oči. Čarobne su, rekla je Akari. Na njoj je samo jedna boja očiju bila čarobna. Ona koju ju je činila da se doima živom.

“Rekao bih da mi je žao. Ali nije.” Sjeo je pored nje, ne upitavši za dozvolu i sad su oboje promatrali kuću iz koje je izašao. Kapci na prozorima bili su širom otvoreni upijajući tamu što je ispunjavala zrak oko njih.

“Ni ne treba biti. To su samo ljudi.” Okrene se prema njemu i pogleda ga po prvi put izbliza. Nije bio lijep. Ni tužan kakvim ga je zamišljala. Čak nije vidjela ni crte bola koji su joj se jasno ocrtavali u snovima, tkajući onu izdajničku nit koja ju je vukla k njemu.

“Nismo li i mi?” I tu je bila, ta crta koja ga je odvajala. Crta koju je Akari zamijenila za smrt. On je želio biti čovjek. Samo čovjek. Kako neobično.

“Zavisi.” Anzen ga je gledala u oči, tragajući za onim što je ona vidjela. Nije spustio pogled. Nije ga čak ni skrenuo. Sviđalo joj se to. Ne krije se.

“Nisam stekao dojam da možemo birati”, uzvrati on i Anzen se sjeti sestrih riječi: “Bio je divan. Šarmantan. Pažljiv...”. Uistinu je bio. Umjesto da odgovori, Anzen ustane i stane ispred njega. Nije ga to iznenadilo. Dapače. Očekivao je to. Akarine riječi zašušte kroz krošnju što se nadvijala nad njima: “Njega može imati svatko. On se odavno više nikome ni ne može dati.”

Anzen se zapita da li je to uistinu tako. I pruži mu ruku. On je prihvati, bez pitanja. I krene za njom.

Nije stekla dojam da ga je briga kuda idu.

 

***

 

Nije ga bilo briga sve dok nije sam.

 

Tu noć je Anzen shvatila što je Akari vidjela u njemu. Ležao je pored nje, zatvorenih očiju, kao da spava. Nije spavao. Čekao je da ode. Nadao se da će otići bez pozdrava. Kao i sve druge. Ali Anzen nije bila obzirna poput drugih. Niti je bila nezainteresirana poput Akari kad ga je vidjela kako umire. Tek tada je željela ostati uz njega. I saznati kako to radi. Ne zašto, to je već znala. Toliko ga je poznavala. Ali kako... to je bilo čarobno. Baš poput njezinih očiju.

Mogla ih je vidjeti u zrcalu preko puta starinskog kreveta u kom je ležala. Bile su boje žada, a kad bi pokrenula glavu presijavale su se poput opala. Sviđale su joj se. Iako je to bila jedna sasvim druga Anzen. Anzen koju nije poznavala. Nije joj smetala takva. Stranac se i dalje pravio da spava dok mu nije uskratila muke prešavši prstima preko njegovih sklopljenih očiju. San ga je preuzeo i Anzen je mogla ustati iz kreveta i mirno razmisliti o svemu.

Sjela je na prozorsku dasku i izbacila noge vani. Mahala je njima i promatrala jutro koje se pomaljalo iza vinograda. Zrak je bio težak od mirisa ljeta. Anzen zatvori oči i prepusti se vlastitim osjećajima. Ovdje je bila sigurna od Akari i njezinih pitanja. Slušala je disanje isprekidano tihim uzdasima. Sanjao je. Znala je što sanja. Znala je koga sanja. Polako se okrenula prema njemu u trenutku kad je osjetila život kako navire iz njega. Tama u sobi se zažarila. Anzen ju je zadivljeno promatrala ne usuđujući se prići bliže. Nije ga htjela otjerati. Ne sad kad se napokon pojavio. Onaj život koji je osjetila da tinja u njemu. Da u nekim trenucima raste, dok u drugima bukti. Sada je bila samo na korak od njega. Mogla ga je dotaknuti rukom. Preuzeti. I učiniti stranca potpuno mrtvim. Bilo je to ono za čim je čeznuo. Što je pokušavao postići svo ovo vrijeme u kojem ga je promatrala.

Prebacivši noge s ove strane prozorske daske, što bliže strancu i životu koji je plamtio iz njega, Anzen se ispravi. Nije pokušavao. Da jest, uspio bi. Tko je smrt tražio, taj bi je i nalazio. On nije želio smrt. Samo je želio razriješenje. Kako neobično, pomisli Anzen. U svijetu punom iluzija on nije želio prihvatiti nijednu.

I upravo to je stvaralo život koji je Anzen osjetila. Osjetila ali nije znala kako nastaje. Sad je znala. Kad je bio sam, sam sa svojim morama u kojima se odbijao prepustiti zaboravu, tad se život prelijevao iz njega i natapao sve čega bi se dotakao, pretvarajući se u oganj. A onda, kad bi se probudio, samoće bi nestalo. Mijenjao ju je za sitna zadovoljstva. Tažio joj žeđ usputnim užicima. Gasio plamen. Gazio iskre. Nadajući se da će noći biti drugačije. Nisu bile. Ne do ove.

Anzen polako siđe s prozora i udahne usijani zrak. Život. Oči joj izgube boju žada dok je koračala prema krevetu. Opet je bila ona stara, samo njoj i Akari poznata Anzen. Stranac je se neće prepasti kad je ugleda.

 

Jer u trenu kad otvori oči, više se ničega neće bojati.