Porculanski okovi

"Pada", reče tiho, zagledana kroz prozor vlaka.

Nije padala, utapala ih je. Nije to bila kiša iz gradova već jedna od onih divljih, neukrotivih stvari koje sretnete kad napustite civilizaciju.

"Uistinu", uzvrati odmjereno, kao što se od njega i očekivalo. On je predstavljao sve ono što ovo vani nije bilo. Zauzvrat dobi osmijeh. Prigušen poput njezina daha. Nejasan poput njezina lika. Ali svejedno osmijeh.

"Smeta Vam?" Naglo se okrenula prema njemu i od siline pokreta obris joj se izoštri.

"Nisam navikao. Samo to", odvrati s osmijehom nadajući se uzvratu. No lice joj je bilo ozbiljno.

"Kako onda mislite preživjeti?"

 

Njezine su se riječi, baš poput kiše vani, kovitlale iznad šalice čaja. Opojnog poput Divljine koju je predstavljala. Okovanog šalicom ljudskom rukom izrađenom. Rukom Civilizacije.

Osluškujući sraz vlaka i kiše nježno primi dršku pa upita:

"A vi?"