Duh po narudžbi

„Dragi moj prijatelju, nastaviš li rasipati svoje prihode ovim tempom, uskoro ih nećeš imati dosta niti za nasušne potrebe, a kamoli za luksuz na koji si navikao!“

Lice Iginija Scarpe bilo je zamišljeno. Srebrnom je tabakerom odsutno lupkao po stolu, ne obazirući se na lak koji je svakim udarcem teškog predmeta bivao sve mutniji i bliži pucanju. Patricij poput njega nikada nije trebao voditi računa o sitnicama poput uništenog stola. Stoga nije vodio računa ni sada, dok je obučen prema posljednjoj bečkoj modi sjedio udobno zavaljen u fotelju i slušao predavanje Tomasa Arnettinija, školskog kolege i bankara.

Iginio se nikada nije oglušivao na Tomasove prijedloge. Kao mladiće ih je spojila ljubav prema kocki, piću i ženama. Nakon završenih škola i naporna rada, obojica su imali uspješne karijere, svaki u svom području. A veze među njima postale su tijekom godina još čvršće nego su bile u mračnim ulicama studentskog Beča.

„Imaš prijedlog?“ usmjerio je proračunat pogled prema prijatelju koji je sjedio nasuprot njega.

U teoriji, da“, Tomasov je osmjeh bio osmjeh djeteta koje sprema nepodopštinu, prepreden i neodoljiv istovremeno.

Nije džabe slovio za nepopravljivog ženskara, pomisli Iginio, ne bez zavisti. Bili su različiti poput neba i zemlje. Tomaso tamnoput, kovrčave kose poput anđela, osmjeha koji je lomio srca najkreposnijih djevica diljem Austrougarske Monarhije, a i šire. Iginio visok, suh, uglast, plavih očiju jedva vidljivih kroz proreze kapaka. Žene su ga voljele jer je bio bogat i on je to obilato koristio. Tomasa bi pak primile u ložnicu i da nije imao krajcara u džepu.

Odmahnuo je rukom na te mladalačke budalaštine i podigao obrvu u znak pitanja.

„A u praksi?“

„U praksi bi se trebao oženiti, dragi moj.“

Iginio se zagrcnuo dimom cigarete koji je upravo bio povukao. Kroz kašalj i psovke na njemačkom, talijanskom i francuskom, Tomaso je vrlo dobro mogao čuti jednom aristokratu krajnje neprimjereno pitanje:

„Kakav jebeni brak?!“

„U biti, stvar je vrlo jednostavna. Madame Kuriltzky...“

„Kakve veze ima ta šarlatanka s mojim financijama?!“

Tomaso je imao neobičan krug prijatelja, poglavito kada je o ženama bila riječ. Sve su odreda bile lijepe, pametne i odstupale su od društvenih normi. Brak ni sa jednom od njih nikada nije dolazio u obzir i on je to svakoj jasno stavljao do znanja, što mu je davalo izvjesnu slobodu u ophođenju s njima.

Madame Kuriltzky je tvrdila da može prizvati duhove umrlih te je bila na listi Tomasovih prijateljica koje je rado posjećivao zadnje vrijeme vraćajući se sa njezinih „seansi“ pun dojmova i imena mladih, naivnih djevojaka koje su vjerovale u dvije nepostojeće stvari: duhove koje je Kuriltzky prizivala i Tomasove časne namjere...

 Međutim, Tomaso nikada nije ni jednu svoju „prijateljicu“ miješao u njihov bilo poslovni, bilo privatni odnos. Stoga je Iginio čekao prijateljevo pojašnjenje s nestrpljivošću jednako kao i sa zanimanjem. Vratio se nazad u naslon fotelje, sklopio ruke i podigao obrvu, čekajući.

Kakve su veze duhovi imali s Iginiovim problemom, to je samo dragi Bog mogao znati. I Tomaso, naravno.

„Kada me ne bi prekidao na tako neumjesan način, možda bi i saznao što sam doznao od nje“, Tomaso je bacio pogled na svoje manikirane nokte i pričekao da Iginio promumlja ispriku te se tek nakon te teatralne geste lažne uvrijeđenosti navio:

„Dakle, Yelina to jest, Madame Kuriltzky je nedavno bila pozvana riješiti problem duha koji je nastanjivao kuću u okolici Zagreba. Vlasnik, neki bogati Mađar, mjesecima se bojao vratiti u vilu. Naravno, nitko mu nije vjerovao da je razlog jedan običan duh. Nečista savjest, govorkala je posluga. Duh koji nesmiljeno hara kućom Mađareva je pokojna žena, koju je on vlastoručno ubio zbog malodobne ljubavnice. Priča se proširila u selo, iz sela u grad i stigla u sve salone koji su nešto značili te postala vijest dana. Hrvati, šta da ti pričam“, srknuo je čaj iz rukom oslikane šalice i nastavio dalje:

„Svakog je dana netko dolazio na prag „uklete kuće“. Što lokalno stanovništvo, što putnici namjernici koji su čuli za kuću na zlu glasu su se zaustavljali pred Mađarevom vilom i nalazili razne izgovore ne bi li se našli unutra, a sve u nadi da će vidjeti duha.

Izgleda da se gospodin bojao da bi duh njegove žene možda mogao progovoriti i otkriti istinu o svojoj smrti te je odlučio riješiti ga se prije nego li nanese nepopravljivu štetu njegovu ugledu.“

„I kakve to veze ima sa mnom?“ Iginio se trudio ne obrecnuti na Tomasa koji je uživao u svojoj pripovijetci.

„Velike, prijatelju, velike. Yelina je obećala riješiti problem pokojne žene, naravno uz stanovitu naknadu. No, meni se čini kako je Mađar, poslovno gledajući, vrlo glup čovjek. Da je imalo pametan,  ostavio bi ženu na miru da se povlači kućom i počeo naplaćivati ulaz svakome tko bi htio susresti duha. Kada sam tako nešto natuknuo Yelini, nasmijala se od srca i pohvalila moj poslovni duh. Madame i sama ima vrlo praktičan stav prema duhovnom svijetu, kao što si, vjerujem, zamijetio.“

Ljudi su uvijek bili zaintrigirani nadnaravnim, do te mjere da su neki plaćali čitavo bogatstvo ne bi li imali priliku suočiti se s nečim što nije od ovoga svijeta. I to je bila Iginiova prilika da povrati svoje bogatstvo. Vjerovao je da Madame Yelina jako dobro zna o čemu govori, jer iako je nije osobno poznavao, znao je na koliku se vrijednost njezina imanja procjenjuju.

„Želiš reći da si trebam nabaviti mrtvu ženu koja će opsjedati neku od mojih kuća?“

„Mislim da je točnije formulacija da si trebaš nabaviti ženu koja će uskoro nesretno skončati u kući koju ćeš za nju izgraditi na nekom pustom mjestu. Po mogućnosti u blizini mora i šume,  to je uvijek privlačan krajolik. Duhovi na pustim mjestima koji su skončali na romantičan način uvijek imaju veću privlačnost od onih iz urbanih sredina“, Tomaso je vratio prst na usne i suzio oči, razmišljajući.

Iginio je znao da traži pogodnu lokaciju, iako se on još nije ni složio s idejom.

„Opatija“, Tomaso je iskočio iz fotelje i stao kraj vrata terase s rukama na leđima.

„To je selo“, Iginio je s gađenjem odbacio tabakeru na stol, odbacujući s njom i Opatiju.

„Vjeruj mi, prijatelju, to je pravo mjesto za uložiti novac.“

I Iginio ga je poslušao.

 

Tjedan dana kasnije, Iginio Scarpa postao je vlasnik poluotoka kupljenog za samo 700 forinti. Hodajući niz kamenu ulicu mjesta od niti sto dvadeset kuća, pitao se koliko je vjerojatno da će ga ova transakcija izvući iz problema u koje je upao. Njegovi su posjedi donosili sve manje prihoda, rasprodao je većinu onoga što je u njegovoj obitelji bilo stoljećima, a ovo zdanje pred njim na kojem su već započeli radovi predstavljalo je njegovu budućnost. Ako ovo ne uspije... zadrhtao je iako je dan bio sunčan, a on u svom toplom kaputu s dvostrukim preklopom, vrata umotanog u svileni šal ukrašen zlatnom iglom s inicijalima.

„Biti će ovo predivna vila! Predivna, slušaj što ti govorim! I ovako van svega, u zelenilu. Carstvo za duhove, moj prijatelju, carstvo!“ Tomaso je koračao uz Iginia, oduševljen izgledom skromnoga zdanja i okolnim raslinjem na kojem su već počeli raditi vrtlari s naputkom da naprave oko buduće vile raj na zemlji.

„Kad smo već kod duhova, koju od ponuđenih mi dama da si uzmem za ženu?“

Kao i svi muškarci od staleža na početku 19. stoljeća, Iginio je već odmalena imao spisak „dobrih partija“ koje su čekale na njegov odabir. Roditelji su mu bili odavno pokojni, ali dobrodušne tetke su s vremena na vrijeme dolazile s imenima podobnih djevojaka. Jedini je problem bio u tome što se Iginio uopće nije smatrao spremnim za brak. Njemu je sasvim dobro bilo i ovako. Supruga i djeca bili bi samo nedobrodošao višak.

No sada će se očito morati pozabaviti i tom stranom života. Uzdahnuo je i izvadio tabakeru iz džepa.

„Zaboravi na te svoje „dobre partije“. Previše su bogate rodbinom da bi njihova smrt prošla neopaženo i nerazvikano. A osim toga, većina njih nije nimalo tajanstvena. A to je ono što se traži. Misteriozna žena koja te je očarala svojom ljepotom, navela na brak, i onda umrla tragičnom smrću, ostavljajući te samog da veneš do kraja života!“

„Znaš, Tomaso, ponekad mi se čini da bi trebao biti pisac ili nekakav umjetnik, puno prije negoli bankar.“

„Dragi moj Iginio, bankarstvo jest umjetnost! Nagovoriti ljude da ti daju svoj novac na kojem ćeš ti zarađivati, a oni ti još i plaćaju za to - što je to ako ne umjetnost, najdraži moj prijatelju?!“

Iginio se morao složiti s Tomasom.

„Dakle, želiš mi reći da ti već imaš spremnu i tajanstvenu ženu za mene koja je bogata čarima, a siromašna rodbinom?“

„Upravo tako“, Tomaso se nasmiješio i samodopadno pogledao Iginia.

„Dobro, predajem se. Vidim da si u potpunosti preuzeo projekt moje ženidbe u svoje ruke. I tako ćeš mi biti kum, pa hajde, uživaj. Slušam. Što si imao na umu, tko će biti izabranica srca moga?“ sjeo je na klupu pored mora i pokazao Tomasu rukom da mu se pridruži.

„Gospođici Angiolini O'Connor ukazati ćeš tu čast da je učiniš svojom voljenom suprugom“, Tomaso je zauzeo pozu najvrsnijeg ženidbenog posrednika.

Iginio pomisli kako je Tomaso čovjek mnogih talenata, ali umjesto toga upita:

„Irkinja talijanskog imena?“

„Otac Irac, majka Talijanka. Sasvim prigodna kombinacija vatrene krvi koja uistinu može zavrtjeti glavom svakom muškarcu. Vjeruj mi na riječ“, Tomaso se nasmije smijehom koji je odavao da je vjerojatno imao prigode i sam se uvjeriti u vatrenost dame o kojoj su razgovarali.

Da je ovo bio pravi brak, Iginiu bi smetao način na koji je Tomaso pričao o toj djevojci. Ovako, prešao je na poslovne detalje. Jer, ruku na srce, oni su ovdje bili jedini bitni:

„Nema žive rodbine?“

„Ne. Svi su prekrasno mrtvi. Živi sama sa družbenicom, od nasljedstva koje nije zanemarivo.“

„Lijepa, kažeš?“

„Prijatelju, ljepšu ženu nisam vidio u životu. I iskreno, zavidim ti što ćeš je imati“, Tomaso je skrenuo pogled s Iginia te zašutio.

Iginio tek sad shvati u kolikoj je zabludi bio. Djevojka je odbila Tomasa! I vjerojatno se time osudila na ulogu duha. U hipu mu je postala draga ta nepoznata žena koja je uspjela odoljeti Tomasovim čarima. Koje li ironije! A upravo nju je trebao ubiti...

No, posao je posao. A Iginio je bio poslovan čovjek:

„Kako ćemo je natjerati da se uda za mene?“

„Samo je trebaš zaprositi. Ja sam već obavio preliminarne razgovore,“ zastao je, zapalio cigaretu i onda digao pogled prema Iginiu. „To što je odbila mene, govori samo o tome da joj je cilj udaja, a ne avantura. A to je jedino što sam joj ja ponudio.

Žene se žele udati i rađati djecu. A ti si dobra prilika prijatelju, jako dobra prilika.“

„Ako ti tako kažeš. A kako ćemo je se riješiti?“ Iginio se iskreno nadao da je on sam neće morati udaviti ili baciti niz stepenice ili nešto tako slično. Ubiti muškarca u uličnoj borbi bilo je jedno, ali bespomoćnu ženu koja ti ništa nije skrivila, bilo je nešto sasvim drugo.

„Otrov. Bez brige, nećeš morati prljati ruke. Nijedan od nas. Mala doza praška u piće i duh je naš“, veselo je završio Tomaso.

Igino pomisli kako nikada nije išao za tim koliko je dobro biti Tomasov prijatelj. Bojao se zapitati kako su prolazili njegovi neprijatelji ako su mu ljudski životi bili tako beznačajni. No, mudro je šutio. Ovo nije bilo ni mjesto ni vrijeme za moralne prozivke. Kada se oporavi i kada mu posao krene, maknuti će Tomasa iz svog života.

 

***

 

Došao je i taj dan kada je Iginio upoznao svoju buduću suprugu. Tomaso uistinu nije lagao. Bila je prelijepa sa svojom tamnom kosom i blijedom puti, očima čiju boju nije mogao razaznati i rupicama na obrazima koje su se pojavljivale čim bi se nasmijala. A smijala se često. Nije imala više od dvadeset godina i Iginio je osjetio žaljenje što je pristao na Tomasov plan. No, povratka nije bilo.

Vila je bila gotova, čekala je da se par vjenča i prvu bračnu noć provede u njoj. Tomaso je javljao pozitivne vijesti iz društvenih krugova: svi su bili zaintrigirani tajanstvenom ženom koja je u tako kratkom roku osvojila zakletog neženju. Iginio je odlučio vjenčanje učiniti još romantičnijim, održavši ga na obali nedaleko vile koju je nazvao po svojoj „ljubljenoj“ supruzi. Sve je teklo glatko.

 

A onda se jednog jutra, taman kada se Iginio počeo navikavati na bračni život te potajno uživati u njemu, u vili „Angiolini“ pojavio Tomaso. Iginiu nije trebalo reći da je vrijeme došlo. Vidio je to po Tomasovom smrknutom izrazu lica.

„Loše su vijesti na burzi, prijatelju. Jako loše. Učini to danas i vratimo naše živote u normalu.“

Tomasu se nije sviđalo što je nakon vjenčanja praktički izbačen iz vile jer jednostavno nije priličilo da provodi toliko vremena s Iginiom kao u doba kada su obojica bili samci. Iginio nije znao da li Tomasu smeta što je njegovo društvo zamijenio Angiolininim ili što je bilo očito da u njezinom društvu uživa. Sumnja se polako uvukla u Iginiove misli. Gledao je Tomasa koji mu je nudio bočicu sa zlatnim čepom, te ga zapitao:

„Nikad mi nisi rekao, gdje si upoznao Angiolinu?“

„Kao da je to sad bitno“, odbrusio je Tomaso, a onda shvativši da mu ton nije primjeren, odvrati pokušavajući svojim riječima ne dati prevelik značaj. Ali, Iginio ga je znao od djetinjstva i poznavao je ovaj ton:

„Kod Yeline. Znao sam je viđati tamo. Yelina mi je rekla da je sama ko prst i dobra partija.“

„Zna li Yelina i kakvu si joj sudbinu namijenio?“

„Kakvu smo joj sudbinu namijenili, prijatelju! Obojica smo u tome, nemoj mi sad glumiti nevinašce! Neće te lažni moral spasiti od bankrota, već njezina smrt!“ tresnuo je bočicom o stol i bijesno napustio salon.

Iginio je pričekao dok Tomasovi koraci nisu u potpunosti utihnuli. Ustao je i uputio ka stoliću na kojem je uvijek stajala boca domaćeg šerija koji je Angiolina tako voljela. Uzeo je dvije čaše, usuo gusto i slatkasto piće, te u jednu čašu usuo sadržaj bočice, promiješavši ga prstom.

Njegova je supruga sjedila na terasi s knjigom u krilu. Dočekala ga je s osmjehom na licu i pitanjem:

„Što slavimo?“ pokazujući rukom na čaše.

„Tomaso je donio dobre vijesti.“

Bila je dobra žena. Nije postavljala dodatna pitanja, znajući da su to muški razgovori. Prihvatila je namijenjenu joj čašu, digla je i još jednom pokazala rupice na obrazima:

„Čestitam, ljubavi!“ i ispila.

Iginio ju je gledao dok pije i onda, kada su im se pogledi sreli, prinio je čašu svojim usnama i popio sadržaj naiskap, ne osjećajući mu okus. Angiolina je spustila svoju čašu na stol, zatvorila knjigu koju je držala u krilu te sklopila ruke, zatvorivši oči.

„Angiolina? Draga? Je li ti dobro?“ Iginio je reagirao instinktivno jer mu je uistinu bilo stalo do ove žene.

Shvatio je to tek sada dok je klečao pred njezinim skutima, držeći je za ruke koje su se hladile velikom brzinom. Ona umire, a ja sam ju ubio, prošlo mu je kroz glavu i prvi put u životu je zajecao, naslonivši lice na njezina koljena.

„Ne moraš plakati, dragi. Ne planiram nikuda otići“, njezin je glas i dalje imao onaj strani naglasak kao i prije, samo je sada bio puno izraženiji.

Podigao je glavu i zagledao se u nju, na trenutak se ponadavši da otrov nije djelovao ili tako nešto. Ali žena koja je sjedila u svjetložutoj svili samo je izgledala kao njegova žena. Njezine su oči sada bile zelene, a usne izvijene u osmjeh koji je bio okrutan, a ne dražestan i dječji. Odskočio je od ove spodobe i našao se opet na zemlji, odbačen tamo lakoćom koja nije bila tipična za ženu. Koja nije bila tipična za ljudsko biće.

„Tko... tko si ti?“

„Tvoja voljena supruga, od sada pa do vijeka.“

„Ti... trebala si biti mrtva!“ vrisnuo je Iginio, pužući na dlanovima unatraške što dalje od nje koja je sada koračala prema njemu s bijesom u očima.

„O zaboga! Ti i tvoj prijatelj! Vi uistinu vjerujete u sve što vam lijepa žena kaže?!“ zabacila je glavu i zvuk koji joj je izašao iz grla nije bio zvuk koji bi moglo ispustiti ijedno živo biće.

„Ti si bean sidhe! Glasnica Smrti!“

Iginiu je sada postalo jasno zašto otrov nije djelovao. Nijedan otrov ne djeluje na vile, poglavito ne na one koje su toliko povezane sa Smrti, kao što su to bean sidhe bile. Nije ju mogao ubiti, čak i da je htio. Bean sidhe su bile besmrtne. Koje li ironije!

„Htio si nešto nadnaravno za svoju vilu da si popraviš imovinsko stanje, i dobio si. Ja uistinu ne vidim zašto se buniš“, Angiolina se dovoljno zabavila Iginiovim strahom, te se vratila u naslonjač.

„Kako? Je li Tomaso znao?“ bilo je toliko pitanja koje je želio postaviti, ali sjedeći na šljunku prljav i prestravljen, nije se osjećao pretjerano hrabrim.

„Tomaso je glup. Naravno da nije znao. Yelina je isto u dugovima kao i ti, samo Tomaso to ne zna. Planirala se udati za njega, međutim, nije se dao. Pa mu je prodala tu priču da duhovi donose profit planirajući mene ubaciti u priču. Znaš, pošto imam u sebi i ljudske krvi, nisam mogla postati prava bean sidhe dok me netko ne ubije. A tada sam vezana za tu osobu. I besmrtna. Što će dobro doći i meni i Yelini. Ti i Tomaso ste me ubili, dužnik sam vam,“ osmjeh koji mu je uputila nije bio topao, „učinit ću sve što je u mojoj moći da se ti obogatiš, jer je to i u mom interesu. Učinit ćemo ovu prekrasnu zabit turističkim središtem, vjeruj mi, ljubavi! A Tomaso će naravno oženiti Yelinu, jer je to sada u  njegovom interesu“, pljesnula je rukama poput zadovoljna djeteta i zagledala se u Iginia koji je i dalje sjedio na tlu, u šoku promatrajući svoju lijepu suprugu.

„Zašto će Tomaso morati oženiti Yelinu? I zašto misliš da ću ja ostati uz tebe, sada kada znam što si? Bean sidhe su samo Glasnice Smrti, ne izazivaju ju. Ne možeš nam ništa.“

Njezin je smijeh trajao i trajao, Iginiu se činilo da je prošla vječnost prije nego li je odgovorila, slažući riječi kao da se obraća neukom djetetu:

„Prave, čistokrvne bean sidhe uistinu samo donose Glas o Smrti. Ali, ja sam dijelom ljudska. A znaš kakvi su ljudi...“ pogledala ga je značajno i zavrtila među prstima čašu u kojoj joj je donio otrovani šeri.