Prsti

Ležao je na krevetu i zurio u raširene prste kojima je oči štitio od nadolazeće svjetlosti. Nije mu toliko smetala svjetlost koliko je tražio dobar razlog da ih ponovno osmotri. Nikad ih nije osjećao tako odvojenim od sebe kao zadnjih par dana. Nije to bila bol. Ne. Niti obamrlost. Niti trnci koji bi se znali utrkivati od zgloba do zgloba, tjerajući ga da zaustavi dah. Sve je to postojalo i prije. I ništa se nije promijenilo. Samo to. Da više nisu bili njegovi.

Nije mu palo na pamet da nisu prsti problem. Prsti se nisu promijenili. On jest.

 

***

 

Čaša joj je samo isklizla iz ruke. Disanje se zaustavilo. Zatvorila je oči. Mrzila je te kratke trenutke u kojima bi gubila kontrolu. Duboko je udahnula. Izdahnula. Osjetila kako joj se toplina širi tijelom. Probija kožu. Uskoro će doći i do dlanova. A onda će prestati. Duboko je disala. Zatvorenih očiju. Čekajući.

Prošlo je.

 

Zatekao ju je kako kleči na podu, skupljajući krhotine stakla. Svjetlost je od svake od njih tvorila blješteću kupolu. Nije ih bilo teško naći, čak ni pod slojem debele prašine koja je prekrivala pod.

“Opet?” Glas mu je bio negdje na pola puta između brige i normi. Ponekad bi zaželjela da je određeniji. A onda bi se sjetila kako to izgleda. Odmahnula je glavom. Ovakav je bio sasvim dobar.

“Da.”

Nije odgovorio. Nije se ponudio pomoći. Nije... ništa. Samo je prošao pored nje. I stao pored prozora. Sunčeva se svjetlost rasula po njemu, dodatno ga čineći nestvarnim. Crte lica su mu se izoštrile. Pogled omekšao. Kao svaki put kad bi gledao van.

Posegnuo je prstima za svjetlom.

 

Koža joj je istog trenutka izgubila na toplini. I postala hladna, tako hladna. Led je okovao mjesta donedavnog žara. Ponovno je zatvorila oči. Ponovno duboko udahnula.

I pripremila se na ono što dolazi.

 

***

 

Dosad je uvijek mogao vladati sobom. Kada je to htio. Kada nije, to i tako nije bio njegov problem. Sada... sada je situacija bila drugačija. Promatrao je svijet s druge strane stakla. Bio je samo korak od njega. A svejedno mu se činio dalek. Stran. Nedostižan.

Proklete li riječi!

Nikada ništa nije bilo nedostižno. Nikada. Ne njemu. Čemu sad takve misli? Čemu taj osjećaj zatočenosti? Odmahnuo je glavom i odmakao se od prozora.

Ona je još klečala na podu. Stakleni ju je krug okruživao poput zaštite od soli. Samo što zaštita nije postojala. Ne od njega. Vidio je to u njezinim očima. Nije znao da li ga to još uvijek čini sretnim? Zadovoljnim? Ili ne. Više nije bio siguran. Još jedna prokleta riječ. Nesigurnost.

Nije se sjećao kad je sve to počelo. Ali je znao da treba završiti. Što prije. Jer ovo nije bio on. Ne on kakav se znao. Ne on kakav je bio. Ne on kakav je želio biti. Ništa od toga.

 

***

 

Znala je ležati budna pored njega. Noćima. Gledati ga kako spava. Kako sanja. Kako bezglasno vrišti dok ga proždiru noćne more koje ona nije znala zaustaviti. Ponekad joj se činilo da može učiniti nešto. Bilo što. Ponekad ne.

Jutra su bila tiha. On nije pričao. Nije ni ona. Ne više. Pokušavala je u početku. Pomoći. Probiti se kroz zidove šutnje. Labirinte nepovjerenja. Preskočiti ponore različitosti. Mislila je da može. Željela je da može. Nije mogla. Nije dozvolio.

Trebala je tada otići. Ali nije. Ostala je. Ne zbog njega. Ne više. Već zbog sebe. Zbog onog što je uz njega postala. Nije željela biti drugačija. Pa makar to značilo da nikad neće izaći iz njegove sjene. Iz njegovih noćnih mora.

Vrijedilo je.

 

***

 

Oduvijek su bile tu. Mračne i prijeteće. Jasne u svoj svojoj tami. Nikad nije bježao od njih. Nikad im se nije ni pokoravao. Budio se i nastavljao živjeti. More ga nisu kontrolirale. Nitko nije. Bio je to život koji je izabrao. Koji je stvorio. Koji će zadržati. Kolika god da cijena za to bila.

Ali zadnje vrijeme se gubio. Život nije više bio kao prije. Straha je bilo previše, kontrole premalo. Ni more više nisu bile kao prije. Niti su bile jasne, niti tamne. Izgubile su na snazi, a upravo mu je njihova jačina davala moć. Iz dana u dan, iz sata u sat, mogao ju je vidjeti kako blijedi. Što god da napravio.

Ležao je i razmišljao što je krenulo krivo. Ležala je pored njega, ravnomjerno dišući, ne dajući znaka da je budna. Nije mu smetala. Ne više. Odavno ju je prestao doživljavati kao zaseban dio sebe. Po prvi se put zapitao što ona misli o svemu tome. Da li ona osjeća promjenu.

Misao je bila toliko smjela da ga je natjerala da se pokrene. Ustao je i uputio se u kupaonicu. Voda je bila njegovo utočište otkada je znao za sebe.

No ovaj put mu ni ona nije utažila žeđ. Kao da mu je netko presjekao put. Odjeskao sve odstupnice. Sasjekao sve pokušaje da se vrati na staro.

Duboko je udahnuo i zatvorio oči. Nešto se mora promijeniti. Netko se mora primijeniti.

Pa makar to bio i on.

 

***

 

Odahnula je kad je otišao. Bojala se da će primijetiti da ne spava. Da ga kriomice promatra. Sjene što su plesale na njegovom licu. Sumnje što su klizile niz njegovu kožu. Sve ono što je mogla vidjeti u mraku. Svjetlost ga je pretvarala u boga. U mraku, bio je samo čovjek.

Odavno je znala da je ne zamjećuje. Svejedno, pravila se kao da mu je bitna. On je njoj bio. Još uvijek. Bez obzira na sve. Bez obzira na posljednjih par dana.

Znala je što se događa. Znala je da će do toga doći. Svejedno nije bila spremna.

 

***

 

Izašao je u dan ponašajući se kao i uvijek. Praveći se da se ništa ne događa. Da ne osjeća slabost. Da ne gubi dah. Da mu slike ne gube boju. Zvuci obrise. Svaki put kad bi mu se učinilo da gubi kontrolu pogledao bi u njih. U prste. Raširio ih iznad koljena. Promotrio. I zaključio da je sve u redu. Dokle god su bili tu. Dokle god su bili funkcionalni. Postojao je. Sve ostalo je bilo nebitno.

“Možemo početi?”

Pitanje ga je iznenadilo. Inače ga je on postavljao. Inače je on bio taj koji je bio nestrpljiv. Kad se to promijenilo?

“Naravno”, odgovorio je. O ostalom će razmišljati kasnije.

Položio je prste na tipke. Bile su hladne, kao i uvijek. A onda, baš kao zadnjih par dana, prestao ih je osjećati. Čuo je zvuk koji su proizvodili. Ali to više nije bila ona glazba na koju je on navikao. Koju je on stvorio. Bila je to neka druga glazba. Tuđa glazba. Jednako dobra. Bez daljnjeg. Jednako jaka. Jednako utjecajna. Ali ne njegova. Nikako njegova.

Jer on je nije osjećao.

 

***

 

Tog je dana otišla do grada. Rijetko je to radila. Nije bilo potrebe. Do sada. Hodala je ulicama kao da ih prvi put vidi. Probuđena. Sama. Spremajući se na ono što slijedi.

Promatrala je izloge. Tražila ono što će joj uskoro zatrebati. Promatrala je ljude. Po prvi put nakon toliko godina. Vidjela u njima nešto slično njoj. Nešto što je ona davno prije bila. Svejedno se nije zapitala kako to izgleda. Biti. Ponovo. Kao oni.

Čak i sad. Kad je znala što slijedi.

Njezina je odluka bila davno donesena. I bila je savršeno svjesna što ona znači za nju. Nije imala nikakvih iluzija kako će sve to završiti. Mogla je samo pokušati odgoditi. Pokušala je. Nije uspjela. Sad je bila tu gdje jest. Prstima milujući svilenu opravu. Kao što je nekad milovala njega. Kimajući glavom. Kao što je nekad radila njemu. Kao što je još uvijek radila. Kao što neće zadugo.

Zatvorila je oči. Udahnula. Zadržala dah. Zadržala suze. Izdahnula. Otvorila oči. Osmjehnula se prodavačici. Potisnula sve što osjeća. Za osjećaje će biti vremena.

Poslije.

 

***

 

Noći se više nije sjećao. Dan se promijenio. Sada je svaki započinjao isto. Odjeća, pripremljena večer prije. Doručak lagan, spravljen po posebnom receptu. Čaša vode, bistre i hladne, jedina je odstupala od pravila po kojima je sada živio.

Mogao je podnijeti boravak u prostorijama u kojima je gubio ne samo pojam o vremenu, već i o samom sebi, nestajući i pojavljujući se kako je svijest nestajala i ponovno se vraćala, donoseći samo novu bol. Mogao je prihvatiti činjenicu da više nikad ništa neće biti isto. Nije mu smetalo što je broj preostalih dana plaćao gubitkom udobnosti i ugodnosti. Ali vode... nje se nije želio odreći. Pića da. Kave da. Svega da. Ali vode ne.

Zašto im je baš ona smetala, nije znao. Pitao je. Saslušao odgovor. I napravio ono što je smatrao ispravnim: izbacio čaj i zadržao vodu. Imao je pravo na barem jednu svijetlu točku u prividnoj bjelini što ga je okruživala.

 

***

 

Stajala je pored njega i držala ga za ruku, čekala da se osvijesti. Svaki je put trebalo sve više vremena da ponovno otvori oči. Isprva su periodi u kojima se gubio trajali par minuta. Vraćao bi se odmoren, zdraviji. Bilo je dobro. Slutilo je na dobro. A onda je počeo nestajati. Točno je osjetila trenutak u kojem je skliznuo, u kojem se prepustio, u kojem je zamijenio stvarnosti. Gubio je svijest sve češće i sve duže, a kad bi se vraćao, bio bi umorniji, iscrpljeniji. I sretniji. Sretniji negoli ga je ona ikad vidjela čak i dok je bio zdrav.

Prvo je mislila da joj se priviđa, jer je to bilo najjednostavnije objašnjenje. Bila je umorna, zabrinuta. Stalno uz njega, bez svog života kojeg bi mogla živjeti, kojem bi se mogla posvetiti, u kom bi mogla naći neku sigurnost, oslonac. Zato im je vjerovala. Rekli su joj da je to normalno. Da svatko reagira drugačije. Da je dobro. Da se ne brine.

Ali ona se i dalje brinula. Ne više samo za njega. Već i zbog njega. Gubila ga je i nije mogla ništa napraviti da to zaustavi. Ruke su joj bile vezane.

 

***

 

Dani su postajali sve kraći. Boli je bilo sve manje, svega je bilo sve manje. Kao da je život izabrao neki drugačiji tijek koji je sad tekao pored njega. Sviđalo mu se to. Poput odmora koji nije očekivao. Sna koji je snivao budan. Čak su i buđenja postala nekako lakša. Prijelazi iz svjesnog u nesvjesno stanje manje grubi. Manje bolni. Skoro da ih nije ni osjećao, a kad bi prošli brzo bi ih zaboravljao. Isprva nije ni shvaćao da jednako osjeća jednu i drugu stranu, svjesnu i nesvjesnu, iako ne bi trebao. Iako je to bilo nemoguće.

Prvi put mu je to palo na pamet dok je promatrao zraku sunca kako se lomi u čaši vode. Podsjetila ga je na nešto. Na sliku... nečega. Isto tako iskrivljenu. Napuklu. A opet cijelu. Posegnuo je za čašom i na trenutak zastao kako bi osmotrio prste. Nije osjetio ništa. Ni tugu. Ni očaj. Ništa. Praznina je bila dobar drug. Ispio je gutljaj. Prijao mu je. Voda ga je podsjećala na sve ono što je nekad bio. Na slobodu, na pokret, na nemoguće.

I tada se slika pojavila pred njim. Jasna kao stvarnost trenutak ranije koja se njemu naočigled počela topiti. Pokušao ju je vratiti u poznate oblike, ali ona se uporno nije dala. Tonuo je u slike za koje nije ni znao da ih poznaje. U zvukove za koje nije ni znao da postoje. Sve se oko njega urušavalo. Ali ne na loš način. Činilo ga je slobodnim.

U ovoj novoj stvarnosti, sve je bilo drugačije. Lakše. Ponovo je mogao disati. Ponovo je mogao vidjeti. Ponovo je mogao svirati.

Zatvorio je oči. Udahnuo. I shvatio da je to nepotrebno.

 

***

 

Stajala je u prvom redu s bijelom ružom u rukama. Nije osjećala trnje. Nije osjećala ništa. Osjećati će poslije.

Željela je zatvoriti oči. Zamisliti da je sve ovo samo san. Samo jedna od njegovih mora. Njezinih mora. Njihovih mora. Nije bila. Zato je stajala. Uspravna. Nijema. Hladna. Njegova.

Trajalo je satima. Riječi su prolazile. Na trenutke je željela nešto osjetiti. Iako je znala koliko je to pogrešno. Željela se uklopiti u gomile suznih lica. Bez uspjeha. Crte lica su joj bile oštre. Poput njegovih. Pogled mek. Poput njegovog. Spustila je glavu i osmotrila svoje prste. Bili su dugi. Gipki. Poput njegovih.

I sad su bili njezini.