Reci mi...

“Reci mi da neće umrijeti.” Bio je to glas djeteta prestravljenog noćnim morama. Šaptala je u mrak koji ju je okruživao, ne znajući kome se točno obraća. “Nije bitno ako to nije istina. Samo mi reci. Reci da je siguran.” Riječi su se izgubile u drhtaju koji je prethodio suzama. Tišinu su natapali jecaji. Potrajali su do dugo u noć. Kao i uvijek kad bi strah bio jači od nje. Tek pred zoru progovorila je ponovno.

“Nisam sigurna da li bih podnijela umrijeti još jednom...”

 

***

 

Dan je uvijek bio puno lakši. Isprepleten ljudima. Njihovim pričama. Bez gubitaka. Plošnim slikama koje su nazivali životima. Aimi je koračala ulicama blijedim od snova koji nikad nisu postali stvarnost. Prije, kad je tek došla ovamo, često se znala gubiti među kućama koje nikad nisu dobile boju koja im je bila namjenjena. Zbunjivalo ju je to. Sve su bile iste. Kao da oni koji su živjeli u njima nikad nisu imali nešto svoje. Nešto drugačije. Nešto što ih je odvajalo od drugih.

S vremenom je shvatila da to nije vrlina. Ne ovdje. Nije se na to lijepo gledalo. Zato i jesu spuštali pogled kad bi je ugledali. Nije joj to smetalo. Tu i jest došla zato da bi pobjegla. Da bi bila sama.

Samo što nije znala da postoji toliko vrsta bjega. Toliko vrsta samoće. Tek je koračajući gradom to otkrivala.

 

***

 

“Reci mi da je siguran”, šaptala je u mrak. Mrak joj je odgovarao. Iskreno, kao i uvijek. Ma u kojem se gradu sakrila. Njezino groblje ju je pratilo. Aveti nikad nisu nestajale. Kročile su s njom. Za njom. Uz nju.

“Ne mogu.”

“Laži.”

“Znat ćeš da lažem.”

“Nema veze. Samo reci. Vjerovat ću ti.”

“Toliko glupa nisi.” Mrak bi se na to pretvorio u svjetlost i Aimi bi ostala bez jedinog prijatelja kojeg je ikad uspjela stvoriti. Dan bi počeo. I Aimi bi mu se prepuštala jednakom strašću kao i noći. U nadi da će joj možda dan pomoći. Ako noć već nije mogla.

 

***

 

“Želiš li jesti?” upitao ju je mladić u lokalu gdje je svratila po putu. Nije ga poznavala. Iako je često tu svraćala.

“Novi si?” upitala je druželjubivo, tragajući za novim prijateljima.

“Ne. Novo ne postoji. Sve se ponavlja”, odgovorio je krpom brišući stol pred njom. “Želiš li jesti?”

“Ne”, tiho je odgovorila i ustala. Nije ju ni pogledao. Prešao je za drugi stol. Nasmijao se drugim mušterijama. Željeli su jesti. Nisu željeli prijatelje. Imali su ih. Vjerovali da ih imaju.

Aimi je izašla vani na ulicu. Tragajući. Ni sama više ne znajući za čim. Za lažima u koje će vjerovati? Da, to bi bio najbolji opis. Ali to nije mogla staviti u oglas. Niti tražiti od ljudi koji su je okruživali. Svi su oni željeli istinu. Ne laž. Kao ona. Svi su oni bili spremni podnijeti istinu. Barem su tako mislili.

Samo ona ne. Jer je znala kako istina izgleda.

 

***

 

“Reci mi...” Skutrila se u kutu kreveta zagrlivši jastuk. Više nije plakala. Nije imala zbog čega. Nije znala zbog čega. Svejedno je vapila u tamu. Navika. Prokleta navika. Nije znala odakle joj. Obrisala je suzu koje nije ni bilo i odgurnula plahtu sa sebe.

Noć je bila mlaka, kao i sve oko nje. Ustala je i pogledala kroz prozor. Blijedo je sivilo izmaglicom prekrivalo grad. Kuće su se privijale jedna uz drugu. Aimi im se nasmijala. Bile su patetične, tako brišući granice između sebe, kao da traže utjehu. Kao da im utjeha može biti pružena. Kao da utjeha postoji.

 

***

 

Okrenula se od prozora i pogledom zaokružila po sobi. Bila je boje noći: neodređena, svježe iskrzanih bridova, nedovoljno jasna da bi joj mogla odrediti nijansu. Pokrenula se i krenula prema vratima. Po prvi put nakon dugo vremena nije osjećala strah od noći. Bio je to dobar osjećaj.

 

***

 

Izašla je na ulicu. Bila je prazna. Ali ne i pusta. Koračala je znajući točno gdje ide. Iako nikad nije bila tamo. Zatvorila je oči i pustila da je odsustvo straha vodi. Otvorila ih je tek kad ga je osjetila blizu sebe.

Stajao je naslonjen na zid. Sam. Potpuno sam. Vidjela je tu sliku puno puta. Znala je što ona znači. Mutno se sjećala da je plakala zbog nje. Sad se nije mogla sjetiti zašto. Bila je to obična slika. Običan muškarac oslonjen na običan zid. Običan automobil koji dolazi. Običan hitac koji pogađa cilj. Običan krik. Ne njezin. Obična smrt. Kao i bezbroj drugih. Ništa neobično.

 

***

 

Aimi je polako krenula nazad kući odmahujući glavom u nevjerici. Kako joj je uopće moglo pasti na pamet da bi je još jedna smrt mogla dotaknuti? Još jedan gubitak pogoditi?

 

***

 

Neprepoznatljiva u moru istih, kuća joj je zaželjela dobrodošlicu. Mrak u sobi ju je obavio tišinom. Ne postavljajući pitanja. Ne tražeći odgovore.

Legla je i sklopila oči. Poput svih u gradu zaspala je smjesta.

 

Bez snova.

Bez straha.

Bez boja.