Vrata

I tu su bila vrata. Stajala su ukopana u mokro tlo posuto snijegom. Bilo je prerano da se postavi ploča, rekli su nam. Zemlja se treba slegnuti. Grumenje i njen rahli dio treba naći svoje mjesto ispod kovčega. Oko njega. Na njemu. Tako to inače biva s grobnim mjestima. Treba im vremena da shvate da su postali prihvatilišta. Da se pomire, na neki način. Da nisu više samo zemlja, samo trava. Već dio nečeg većeg. I tek tada, tek tada se može sve to zaliti betonom. Zapečatiti mramorom. Ili kako god već želimo. Do tada, dok se zemlja i moj brat ne sprijatelje, do tada nam ostaju samo vrata. Da zurim u njih. I pitam se zašto. Zašto je izabrao baš njih.

 

***

 

“Pa dobro, pobogu, jel' možeš bar jednom u životu biti normalan?!” pokušavao sam biti što tiši, da me ostatak kuće ne čuje kako se derem. Na “jadnog i bolesnog”, rekli bi. Ali nisam se mogao suzdržati. Bolestan jest bio. Ali jadan... nikada. Pa čak ni sad, ovako mršav kao da mu je vrag umjesto duše uzeo meso, a na krevetu ostavio kosti, kožu i taj prokleti cerek. Odraz njegove duše. Po njemu sam znao da se nije trampio s vragom ni za što. A pogotovo ne za svoje pjesme. Ne znam tko ih je našao za shodno proglasiti umjetnošću, ali ni taj nije bio načistu sam sa sobom. Baš kao ni Zoka koji me je uveseljeno promatrao upalim očima.

“Normalan sam, i još kako. Pa šta fali? Moj je grob, ne tvoj. Šta se imaš ti buniti?” Čak ni onda, kad je sve bilo jasno, glas mu nije izgubio na snazi. Još uvijek je vitlao njime kao bičem, dohvaćajući najbolnija mjesta. Baš kao što je to radio cijeloga života. Jedva sam čekao da umre. Priznajem. A on se nikako nije dao. A sad još i ovo.

“Umireš, jebemu. Ako si za života bio kreten, daj bar da te pokopamo k'o čovjeka, a ne k'o idiota.”

“Šta fali ovome? Nije da hoću da mi anđela s Biblijom natakariš u bijelom mramoru.” Vrat mu se izvio prema stropu, otkrivajući modre tragove svud po koži. Trudio sam se ne gledati u njih. Podsjećali bi me s kim razgovaram. S umirućim. Kao da zna o čemu razmišljam, ispružio je ruke ispred sebe. Mreža skoro crnih žila granala se po papirno bijeloj koži privlačeći mi pogled. Mrzio sam sam sebi to priznati, ali čak i ovakav, oronuo i umoran, i dalje je zadržao onaj šarm kojim je oduvijek kosio sve oko sebe. Jeo je malo, pio još manje, ali divljina u njemu nije jenjavala. Kao da nju bolest ne dotiče.

“Šta fali običnoj ploči s imenom i slikom? Preobična je za tebe?” Čuo sam si zavist u glasu i istog se trena pokajao. Ne zato što sam bio zavidan, jer jesam. Cijeli svoj i njegov život. Nego zato što još uvijek to nisam mogao sakriti.

Nije mi odgovorio. Samo me pogledao. Podigao obrvu. I zakvačio ruke iza glave.

Bože, kako sam želio da se sve to što prije završi...

 

***

 

“Dani, što je bilo?” Dani je samo odmahnuo glavom. Pogledao sam u smjeru Zokine sobe, znao sam da je bio unutra, iako se Zoka trebao odmarati. Nije više imao onoliko snage kao prije, ma koliko se pravio da ima. Smrt je dolazila po svoje.

“Što plačeš, budalo, pa nije još umro!” Dani nije bio sretan kad sam se rodio, niti je ikada prihvatio ideju da ima mlađeg brata o kojem se treba brinuti. Iako se najčešće upravo Zoka skrbio za mene. Vukao me sa sobom otkad sam znao za sebe. Po probama, po koncertima, po tulumima. Ostavljajući me zbrinutoga ako ne bi mogao biti sa mnom.

“Kako možeš? Pa čuje te...” počeo sam, pa zastao. Daniju to nije smetalo. Sve što je mislio, on bi to Zoki rekao. Tko zna što mu je sve izgovorio sad prije nego što je izašao. Je li ga napokon uspio povrijediti? Toliko je žarko to želio. Razbiti Zokin oklop. Zariti mu mač u srce. Onako posve dramatično, kako to samo Dani zna. Srećom, Zoka je bio imun na dramu. Srećom, Dani to nije shvaćao.

Prošao je hodnikom pored mene i onda se vratio. Sasvim nenadano, stao je i zagledao mi se u oči. Nije bio lud. Nikad ne bih pomislio da jest. Čudan, da. Lud ne. Ali u tom trenutku me prošla jeza.

“Nego, Joka, što ćeš ti sad kad ti veliki brat umre? Tko će te usmjeravat u životu? Iza koga ćeš se sad skrivati?”

Nisam volio Danija. Nisam ga ni mrzio. On je uvijek bio onaj koji se najviše bunio, oko koga se najviše trudilo, koji je najviše pažnje privlačio. A svejedno, nikad nije bio sretan.

“Snaći ću se već nekako”, odgovorio sam iako sam znao da od mene ne traži odgovor. Već pažnju. Uvijek pažnju.

“Baš me zanima kako će ti to uspjeti...” odvratio je uz osmijeh od kojeg se hodnik pričinio još užim negoli jest.

Pričekao sam da se stepenicama spusti u prizemlje i tek se tada pokrenuo. Pričekao sam trenutak-dva da me Zoka ne vidi uzrujanog i tek onda lagano pokucao na vrata.

“Uđi, Joka, sve sam čuo”, došlo je iznutra. Osjetio sam kako se smijem i protiv svoje volje. Takav je bio moj najstariji brat. Moj uzor. Čak i kad ode, ono što je usadio u mene nikad neće nestati. Ma što da Dani mislio.

 

***

 

“Ne obaziri se na njega”, rekao sam čim je ušao, pa dodao: “Znam da ćeš se snaći i bez mene. Bolji si ti i od njega i od mene zajedno. Samo to još ne znaš.”

“Daj ne budali, Zoka. Pa ti si taj koji je uspio. Ne Dani. Ne ja.” Savršeno nesvjestan pokreta, rukom je obrisao suze i ispružio vlažan dlan prema meni. Suze na dar. Moj mali Joka. Samo će mi on faliti. Nitko drugi.

“Nemoj tako. Pa da nije Danija ne bi nam otac imao unuke. Da je do nas dvojice...” Zastao sam kad se Joka zacrvenio. Nije volio da se neke stvari spominju. Čak ni ako je to bilo samo među nama. S jedne strane, želio sam da pređe i preko toga. Da mu postane svejedno. Da ga ne bude briga što drugi misle. A s druge, poštovao sam njegovu želju. Šutio sam. Zašutio. Kao sad. I promijenio temu. “A ti, ti si jedini školovan u familiji. Pravo školovan.”

Boja mu se u obrazima pojačala, i obrubila podbuhle oči. Čak ni majka nije toliko plakala za mnom.

“Da, ali ti...” pobunio se i zastao tražeći riječi. Nikada nije bio dobar s njima. Ne kao ja.

“Slava nije uspjeh, Joka. Slava je voda koja teče. Sada je tu, sutra je nema. Uspjeh je most i vodi te daleko odavde. Idi njime, Joka. Bježi odavde dok je još vrijeme.”

Ruke je sklopio između koljena i spustio pogled. Nije želio otići. Iako sam ga pokušavao odvući što dalje od ovih zidova, svaki se put u njih vraćao. Ne znam što ga je to vuklo nazad. Ja sam pobjegao čim sam mogao. Ali Joka... Joka je bio sasvim druga priča.

“Razmislit ću”, rekao je, i tada me je prvi put slagao.

Bio je to, kako bi klišejisti rekli, početak Jokina kraja. A ja nisam imao još puno vremena.

“Pogledaj me”, zatražio sam i on je poslušno digao glavu. “Zašto, Joka?”

Slegnuo je ramenima.

“Jel' te strah onoga vani?”

Zamislio se, pogled mu je kliznuo na drveni pod, lagano poput lista. A onda je polako odmahnuo glavom.

“Zbog koga ostaješ ovdje?”

Pogled je i dalje počivao na nemarno premazanim daskama. Nije razmišljao. Nije tražio odgovor. Nije čak ni smišljao novu laž. Samo je sjedio, omotan daljinom kroz koju se čak ni ja nikad nisam uspio probiti. Kad mu je osmijeh prešao licem, digao je pogled.

Znao sam što će reći.

 

***

 

Ploču su postavili jučer. Katanac od crnog mramora ukovan u bjelinu snijega. Da ga sigurno drži s prave strane zemlje. Kleknuo sam protiv svoje volje. Samo su mi koljena popustila. Dlanovi sami našli put ka sjajnoj površini u kojoj se ogledao moj lik. Moj lik dolje. I bratov iznad mene. Kao i uvijek. Ništa se nije promijenilo. Smrt nas nije razdvojila. Zemlja nas nije odvojila. Mramor nije zapečatio ništa. Mogao sam ga osjetiti kako postoji. I dalje.

Vjetra nije bilo već danima. Vrata su svejedno zaškripala, ispuštajući tihi zvuk u sve gušće ovoje magle. Kroz šarke, nedavno postavljene, njegov je glas prebirao po žicama tišine. Tkajući onu istu mrežu ljepote i užasa.

 

***

 

Takav je bio otkad sam znao za sebe. Za njega. Samoživ. Proklet. I nikome to nije smetalo. Darovit, govorili su. Slali ga u škole, na natjecanja, plaćali mu učitelje, mentore, putovanja. Ja sam bio taj koji je ostajao kod kuće i vodio brigu o svemu. O ocu, hoće li doći pijan, hoće li doći uopće. O majci, hoće li opet plakati nad životom ili će zaboraviti na ručak gledajući svoje oko na televiziji. O bratu, koji mi je skoro i sin mogao biti, koji nije slušao nikoga osim njega. Zoka bog. Zoka car. Zoka uzor. A Dani nek' tegli i radi.

“Dani, sine, daj pozovi ženu da pomogne u kuhinji. A ti idi potraži oca. Do sad je trebao već doći kući. Brine se majka.”

Poželio sam da mogu izbrisati te riječi. Ne čuti ih. Umjesto toga sam samo zatvorio oči. Na kratko. Jer nema se vremena za odmaranje. Mi koji uistinu nešto radimo teško da ga ikada i imamo. Za razliku od nekih. Kroz već odavno utrnule psovke odgovaram:

“Evo idem. Sad će ona. Ne brini.”

Na vratima sobe sam zastao, osjećajući se i tu nepoželjnim. U svojoj vlastitoj sobi. Nalazim je kako gleda kroz prozor. Nije joj prvi put. Od kada se ona budala razboljela i doteturala iz bijelog svijeta kući, sve je tiša. Kao da joj on oduzima prostor. Snagu. Zrak.

“Goro...” zazvao sam je tiho. Ne znam zašto. Možda nisam želio vidjeti njen izraz lica kad bi ga skrenula s prozora koji je gledao na stražnje dvorište. Dvorište s kojeg se lijepo razaznavalo groblje.

“Reci.” Ovaj put nije čak ni glavu okrenula. Glas joj je bio dubok poput ponornice. I isto toliko hladan. Gubio sam je. Ne želeći znati zašto.

“Majka te treba u kuhinji”, samo sam rekao i napustio prostoriju koja više nije bila moja. Bila je Goranina. Ispunjena njezinom ledenom tugom.

Dohvatio sam kaput i izašao. Snijeg se osjećao u zraku. Nekada davno sam mu se veselio. Nekada davno sam bio čak i sretan. Hodajući puteljkom čijim se rubom dobrano hvatao mrak pitao sam se kad je to točno prestalo.

Nije to bilo pravo pitanje. Samo misao, vrtložna i mračna, što me držala na okupu cijelo ovo vrijeme. Uskoro će i tome doći kraj...

 

***

 

“Joka.” Glas je dolazio iz daljine i kao da nije bio Goranin. Stajala je pored zatvorenih vrata, umotana u kaput. U mraku hodnika njezina je svijetla kosa djelovala nestvarno. Nikada mi nije bilo jasno što je vidjela u Daniju. Niti zašto se zakopala ovdje. Njoj tu nije bilo mjesto. Ne na način kao nama. Kao meni.

“Gorana.” Ja sam je jedini u kući zvao punim imenom. Bilo je lijepo. Puna okusa. Podsjećalo je na svjetove koji su mi bili nedostupni bez obzira na sav Zokin trud. “Kud si krenula?”

“Vani. U šetnju. Majka pazi na djecu”, dodala je naknadno, s isprikom u glasu. Bila je dobra majka svojoj djeci. Nije bilo ništa loše što želi napustiti kuću u kojoj se toliko mraka nakupilo. Zadnjih se mjeseci samo taložio po kutovima.

“Želiš li društvo?” pitao sam, nadajući se da će možda reći da. Da možda, barem sada, treba nekoga. Prijatelja. Brata. Odmahnula je glavom. Zlatna se aureola razlila preko tamnoga kaputa. Stisnuo sam zube i pokušao je pozdraviti osmijehom dok je otvarala prastara vrata. Nisu zapela, pa da joj pomognem. Nisu zaškripala, pa da mogu nešto reći. Izdala su me, kao i moje riječi svaki put kad bih joj se pokušao obratiti. Uza sve škole, bio sam nijem.

Hodnik je postao još mračniji kada je zatvorila vrata za sobom. Polako, da je nitko ne čuje kako bježi. Ostao sam stajati u tami, dok su se zidovi zatvarali oko mene, kradući mi i ono malo mira što mi ga je razgovor sa Zokom donio.

 

***

 

Samoća je postajala nešto na što sam se navikao. Posjete su dolazile i odlazile, ali između njih se sad sve jače isticalo ono što je čitavo vrijeme bilo tu. Poput gustih bijelih crta na šareno oslikanom platnu, samoća je pružala svoje prste. Mogao sam na nju nanositi boje. Ispisivati riječi. Ucrtavati note. Mogao sam. I sve sam to radio. Onog trena kad sam prestao, uljana je podloga odbacila sve moje pokušaje poput vode i pokazala se u svoj svojoj raskoši.

“Zorane...” Nitko me nije tako zvao osim nje. Tako mile. Tako plahe. Tako pogrešne.

“Goro, dođi.” Rukom sam joj pokazao mjesto na krevetu pored sebe, čekajući da upali svjetlo. Nije ga upalila. Nije sjela. Samo je stajala i gledala u mrak.

“Kako si?” upitala je ruku sklopljenih ispred sebe. Kao da se moli. Za mene? Za sebe? Za nas?

“Dobro. Ne boli me, ako to pitaš”, odvratio sam, polako povukavši ruku k sebi. Nije ni pogledala u nju. Sklopio sam i ja ruke i čekao. Otkad sam došao, nije često dolazila. Samo bi tu i tamo ovako kapnula, poput svijetle tinte, presvijetle da se održi dugo kad ujutro grane sunce. Jer uvijek je dolazila po noći. Kao i onda. Nekada davno. Ne sjećam se jesam li je u to doba ikada i vidio za danjega svjetla. Koliko je krhka shvatio sam tek na vjenčanju. “A ti? Kako si ti?”

Nije odgovorila. Ne odmah. Samo joj je trag osmijeha skliznuo niz usne. Očima se i tako nikada nije smijala.

“Dobro sam. Djeca su dobro”, dodala je, kao da sam za njih pitao. Nisam. Djeca me nikada nisu zanimala. Ni moja. Ni tuđa.

“Djeluješ umorno.” Nije bila umorna. Ali čovjek ponekad mora i lagati. Tuga se kovitlala oko nje poput probuđene noćne more. A ja nisam mogao učiniti ništa. Kao ni Joki, ni njoj nisam mogao pružiti ono što im je trebalo. Iako sam se svojski trudio. Dok sam još mogao.

Neke odluke ljudi moraju donijeti sami.

“Dolazi zima. Ne volim zimu”, napokon je progovorila. Volio sam je slušati. Onda. I sada. Glas joj je imao onu boju koja je grimizom bojila sve pred sobom, čak i najdosadnije riječi pretvarajući u gozbu dvora dostojnu.

“Ni ja je ne volim. Srećom, pa će mi ova biti zadnja.”

Otišla je nečujno kao što je i došla. Umotana u moj mrak i svoju tamu.

 

***

 

Počeo sam dolaziti svaki dan. Ponekad i više puta dnevno. Ponekad bi mi se znalo zalomiti da probdijem cijelu noć samo zureći u njih. Čekajući da se pomjere. Da progovore. Da zapjevaju. Ponovno. Šutjela su kao zalivena od onoga dana. Nepomična, nijema. Hladna.

Obična vrata na običnom grobu. Neobičan ukras. I to je sve. Takav je bio i moj brat. Neobičan. Ali ukrasan. Gdje god bi se pojavio sve bi zasjalo. Kad god bi progovorio sve bi zasjenio. A kada bi zapjevao... nije bilo onoga tko bi ostao imun. Znao je to i koristio. Uživao u tome. Hranio se time. Hranio se nama.

 

***

 

Naravno da je umro tako da izazove najveću pomutnju. Dva dana prije Svih svetih. I dok su se drugi prisjećali svojih mrtvih, ja sam svoga pokušavao zaboraviti. Što je bilo prilično teško. Groblje ispunjeno prigodno tužnim ljudima namah se okrenulo k povorci što je tiho kliznula kroz nakošeni luk na ulazu. Nije nas bilo puno, a Zoka je zahtijevao tišinu. Nije želio orkestre ni glazbu. Svećenika niti govornike. “Samo me ubacite gdje treba i idite u miru”, rekao je ne skidajući onaj svoj osmijeh s usana. I naravno da smo tako napravili. Jer sve je uvijek bilo kako je Zoka htio.

Vrata su nas već čekala. I jama koja će ga progutati. Bez parade i pompe, spušten je u zemlju, zatrpan na naše oči. Nestao. Bio je to jedini trenutak u životu kad sam mu uputio tihu zahvalu. Da je trajalo duže, da nam se netko obratio, svisnuo bih od sramote.

Ovako, poštedio nas je barem toga.

 

***

 

Nikad se u životu nisam osjećao toliko sam. Nikad i nisam bio toliko sam. Gomila se razmicala pred nama dok smo koračali prema vratima. Zokinim vratima. Iza njih se, preko polja, vidjela naša kuća. Njegov prozor.

Kad smo se pojavili, svi su zanijemili. Kao da se njegova zapovijed nama prelila i na njih. Ne bi me čudilo. Zoka je tako djelovao na ljude. Slušali su ga i kad nisu htjeli. Morali su. Željeli su. Bilo je to jače od njih. Barem sam ja to dobro znao.

Zemlja ga je čekala. Njegove najdraže crne boje. Kao da je na tom mjestu odbila biti smeđa ili prošarana bojama. Kao da je na tom mjestu odlučila biti njegova. Kao i sve oko njega. Kao svi mi.

 

***

 

Sve u svemu, proteklo je puno bolje nego sam očekivao. Svi su se držali onoga što sam rekao. Čak se i Dani pomirio sa mnom. Na kraju. Čudi me kako nikada nije shvatio da je, u našoj familiji, on jedini kojem je trebalo zavidjeti. Jer nije drugačiji. Kao Joka i ja.

Joka... Nisam mu zamjerao. Bar ne do te mjere da bih bio ljut. Nikad nisam mogao biti ljut na njega. Samo sam želio da prihvati sebe takvog kakav jest. Da ne pokušava biti netko drugi. Da ne želi biti Dani. Nisam uspio.

Sad ima ono što je želio. Život bez mene. Ako se potrudi, i sjećanja će brzo nestati. Što će učiniti s tim životom, njegova je stvar.

Ja sam tu gdje jesam. Nije da mi smeta. Mirno je.

A i vrata su tu.

 

***

 

Silvestrovo je. Kud kuće se svi ponašaju kao da je sve u redu. Nije. Ne bi trebalo biti. Nekome bi trebao nedostajati. A samo meni nedostaje. Meni koji sam mislio da će ovako, bez njega, biti lakše.

Satima već sjedim tu. Ne osjećam hladnoću. Ne osjećam ništa. Samo njega. Uvijek njega. A ne mogu ga čuti. Ne više.

Razgrćem snijeg s ploče i ogledam se u mramoru. Crna kosa, crne oči. Isti Zoka, govorili su ljudi. Negdje pod bijelim pokrovom nalazi se njegova slika. Ne posižem za njom. Ne više. Ne usudim se. Jer znam da zna. Jer znam da razumije. I to me boli više od svega.

Vjetar se diže niotkuda. Granje iznad mene pucketa i škripi. Snijeg se oko mene kovitla i nestaje. Klečim na tamnom zrcalu iz kojeg me promatra Zoka. Crna kosa, crne oči. Isti ja.

Gledamo se, samo trenutak, jer vrata se pomiču i tišina nestaje. S osmijehom je grabi u svoju mrežu. Snijeg se topi od njegova glasa, mrak se steže iza kovanih ukrasa i poprima oblik.

Ustajem i otvaram vrata do kraja.

Jedan korak.

Jedna odluka.

“Zoka... oprosti.”

“Nema veze, Joka. Sad više nema veze.”