Nijedan

Selo je bilo napušteno već desetljećima. Što se njega osobno ticalo, moglo je biti napušteno i stoljećima, sve dok su drvene kuće bile neoštećene što snijegom, što kišom, što hladnoćom, što samim protokom vremena. Vrućine dovde nisu dolazile i to je bilo dobro za par stoljeća staro drvo. Zastao je na desetak metara od prve kuće i zagledao se u ono što se pružalo pred njim: remek djela izgrađena u drvetu, bez ijednog upotrebljenog čavla ili bilo kojeg drugog komada metala. Samo drvo. I ništa više. Čak su i ukrasi nastali spaljivanjem i naknadnim unošenjem pigmenta u svježu ranu mladica koje su poslužile kao građevinski materijal. Tradicija je bila tradicija i poštovala se ma koliko bi lakše bilo podići krov nad glavom suvremenijim načinima. A sada je ta ista tradicija stajala nadomak močvare koja je gutala sve pred sobom, ostavljajući iza sebe samo sjene nekadašnjih naselja, isto ovako uređenih, isto ovako urešenih i nakon sveg truda... isto ovako pustih.

 

 

Pustio je da mu ruksak klizne s leđa i uhvatio ga jednom rukom. Iz preklopa je izvukao zaštitnu foliju i spustio je ispred sebe na tlo. Iako promjene još nisu došle do mjesta gdje je stajao, čemu je svjedočilo i samo selo pred njim, Gregor se ovako osjećao sigurnije. Nitko nije točno znao koliko duboko u zemlju su promjene išle i kako su se tamo kretale. Ovo je područje bilo bogato podzemnim vodama. Tko zna u kakvom su stanju sada bile i što su nosile sa sobom. Iako su ga čizme i kombinezon trebali zaštiti od većine štetnih utjecaja, dodatan oprez nije bio naodmet.

 

Kleknuvši na foliju, izvadi iz ruksaka sve što mu je potrebno za rad: blok i olovku. Kameru je rijetko koristio jer se u većini slučajeva pokazala beskorisnom. A za ono što je on radio trebalo je samo oštro oko i vješta ruka. Ništa više. Kamera je i tako i tako bila suvišna.

 

Sigurnim je potezima povukao prvih par crta, oslikavši obris samog sela, a zatim je krenuo dodavati detalje. Ruka mu je klizila površinom papira preslikavajući kuću po kuću, vrata po vrata, prozor po prozor. Svi su ukrasi bili zabilježeni, sve su česme i korita našli svoje mjesto u Gregorovom bloku. Napušteni lonci, potrgane zavjese, ostaci tepiha kojeg je vjetar izvukao iz kuće. Sve je bilo tu. Sačuvano, nezaboravljeno. Čak je i jedno žgoljavo mače našlo svoje mjesto na njegovom crtežu, zureći u njega svojim krmeljima sljepljenim očima. Nije djelovala divlje, čak štoviše. Gregor zaključi da je napuštena od svojih ljudi, umrlih, oboljelih ili jednostavno nevoljnih da je ponesu sa sobom na sigurno, potražila sklonište od promjena u napuštenom selu. Na tren osjeti tugu zbog nje, ali ga osjećaj brzo prođe. Sunce je zalazilo, trebao je požuriti. Suosjećanju s nižim vrstama nije bilo mjesta.

 

A onda se magla počela dizati. Svjetlucava gusta zelenkasta magla počela se kretati, sporo ali sigurno u pravcu sela. Kuće su nestajale jedna za drugom dok je Gregor najbrže što je mogao spremao stvari u ruksak. Srce mu je luđački nabijalo.

"Ovo je trebala biti sigurna zona. Trebali su me obavijestiti da se nešto događa..." dahtao je dok je gurao blok u ruksak. Kao za inat, blok je zapeo i usporio cijeli proces odlaska. Nije ga mogao ostaviti da samo tako viri van. Ispasti će. Niti ga je mogao nositi u rukama. Bile su mu potrebne, poglavito u ovoj situaciji.

"Baza, čujemo li se? Baza, ovdje G1. Imamo problem", ponavljao je u kom dok se magla sve više približavala mjestu gdje je stajao. Baza je odgovarala isključivo šutnjom. Drhtao je okružen iznenadnom tišinom koja ga je plašila više od same magle. Gdje su njegovi? Što im se dogodilo? Što će biti s njim? Čekaju li ga? Napokon zatvori ranac i potrči prema mjestu odakle je došao, kad li ga zaustavi glasni vapaj. Zastane kao ukopan. Okrenuo se polako, bojeći se onoga što bi mogao vidjeti. Očekivao je čudovište, avet, bilo što što bi stajalo iza ovih promjena tla koje su već desetljećima gutale sve pred sobom: sela, gradove, države. Šireći se poput rupa u platnu Zemlje, preskačući s područja na područje bez određenog rasporeda, trgajući planet kao da je od paučine.

 

Ali čudovišta nije bilo. Samo drhtureće mače. Umorni mu je pogled sada zamijenio strah dok je promatralo kako se pramen magle odmata od matice i kreće prema njemu. Na trenutak, samo na trenutak, Gregor poželi da ga može spasiti. A onda se okrene, zaboravivši na mače, i krene trčati svom snagom prema bazi.

 

   ***

 

Nije mu bilo prvi put da su ga poslali preko reda ne vodeći računa o tome da li je već bio na smjeni ili ne. Nije mario. Boris je volio svoj posao. Navukao je na sebe izolacijske čarape, pa hlače, majicu i na kraju kapu, a zatim se na jedvite jade uvukao u skafander. To mu je bio najmrži dio izlaska. Žudio je za danom kada će moći izaći bos kao nekada davno kada je bio dijete. Bezbrižno je izletavao iz kuće, valjao se u pijesku i blatu, ne razmišljajući hoće li mu izjesti kožu poput kiseline ili ga ubiti nekom od tisuća i tisuća bolesti za koje tada nije ni znao da postoje, a za koje su današnje blato i pijesak bili idealan inkubator. Duboko u sebi, sumnjao je da će taj dan ikada doći. Ili da će doći za njegova života.

 

Uz uzdah provjeri sadržaj radnog kovčega. Bio je nezgrapan kao i sve što je bilo namijenjeno za susret sa zrakom i tlom van sigurnih područja. U jednoj ruci držeći popis zadaća koje treba obaviti, drugom poče brojati epruvete, pipete, bočice za uzorke, tankove za krupni materijal. Sve je bilo na broju. Mjerne uređaje je provjerio tehničar prije nego li mu je predao kovčeg, ali Boris svejedno izvadi jedan po jedan, ne obazirući se na tehničarevo kolutanje očima. Bili su spremni za izlazak.

 

 

Na prvi pogled, vani je sve bilo kao nekad. Nebo je bilo plavo, s pokojim tračkom oblaka što su se lijeno povlačili nebom, tu i tamo bacivši na Borisa slabu sjenku. Polje na kojem su digli istraživačka postrojenja odavno se nije moglo nazivati poljem. Betonska pista širila se oko kockastih naslaga zgrada omogućavajući im tako sigurnost. Boris osjeti gorčinu pri pomisli na tako sivu sigurnost. Sivu. Betonsku. Metalnu. Sigurnost. Odmahne glavom i sjedne u vozilo. Što dalje od sigurnosti, pomisli ironično.

 

Parkirao se na rubu betonske piste i duboko udahnuo. Iako je disao pročišćeni zrak i do njega nije mogao doprijeti nijedan mirisni nagovještaj zelenila što se prostirao pred njim, svejedno se Boris osjeti puno poletnije nego kad bi bio zatočen zidovima iako su mu upravo oni omogućavali da živi. U ovom su području promjene davnih dana dokinule mogućnost života na otvorenom.

 

Koračao je između stabala, prateći ucrtanu stazu koja se zasad još smatrala sigurnom. Borovi, jele, smreke i pokoji čempres vjerojatno su ispuštali svoj osebujan miris s druge strane hermetički zatvorenog skafandera. Boris uzdahne. Osjeti žalac nostalgije kao i svaki put kada bi izašao vani. Sve je bilo isto. Samo što nije.

 

Čak su i ptice bile tu. Njih pak odavno nije vidio. Bile su među prvima koje su nestale u ovom području. Čudno da su se vratile, pomisli, pa polako, da ih ne prestraši, klekne i brzim pokretima otvori torbu, vadeći kameru. Nije ih bilo puno, dvije tri, ali su svejedno oživljavale grane. Bez njih su one stajale grubo isklesane poput vojnika na smotri, beživotno, bezvoljno. Prisilno. Ponekad bi ih pomakao vjetar, ali to nije bila ona vrsta pokreta koja je stabla činila živim. Nije ni znao da ptice čine toliku razliku, da je drveće sasvim drugačije bez njih. Djelovale su mu nebitno za samo stablo. Tek povremeni stanovnici, poput glodavaca, poput insekata. Svi su bili dio prirode, svakako, ali bez ikakvog utjecaja jedno na drugo. A onda su ptice nestale, ostavivši stabla praznim, tihim, mrtvim.

 

A sad su opet bile tu, skakućući s grane na granu, presijavajući se na suncu u toplim bojama smeđe i crvene. Boris je upravo okinuo prvu sliku kad se ptica trgla, kao kamenom pogođena i sručila niz stablo. Odmah za njom, slijedila je druga, a zatim treća. Boris nije čekao da se niz nastavi. Znao je što to znači. Nije čak stao da pogleda malu žrtvu koja mu je pala pred noge. Nije ju čak ni uzeo kao uzorak. Nije bilo potrebno. Bila je mrtva i to je sve što je on trebao znati. Ovo područje je upravo prestalo biti sigurno za njih.

 

   ***

 

Marin je zurio kroz okno brodskog prozora, čekajući. Već su tri sata kasnili s polaskom. Sunce je još bilo visoko na nebu, ali svejedno. Nije se želio naći na pučini kada svjetlost naglo nestane. Ne bi bilo prvi put da istraživačka brodica u novonastaloj tmini ne nađe put do matičnog broda. A sunce je zadnjih mjeseci sve naglije zalazilo. Nije želio riskirati.

 

More je bilo boje lavande. Ovako, sa sigurne udaljenosti, djelovalo je bezopasno. Čak i lijepo. Sama je voda s promjenama bivala sve gušća i gušća dok na kraju nije postala poput uljanih boja: nevjerojatnih nijansi i jedva procjenjive dubine. Sonari su se teško mogli kretati kroz nešto toliko žitko, a još manje utvrditi što se u stvari nalazi oko i ispod njih. Poglavito zato što se sastav mora mijenjao ne samo od kvadranta do kvadranta, već i od trenutka do trenutka. Mijenjao bi svojstva, zadržavajući istu boju. Ili bi mijenjao nijansu, ali bi se površinski sloj mora naglo razrijedio povukavši  istraživačku brodicu sa sobom da bi je zatim zarobio u želatinoznom dijelu. Potoci i rijeke su davno podlegli promjenama koje su koliko toliko mogli pratiti i koje im nisu predstavljale problem: mostovi su rješavali većinu njih. Ali mora, mora su bila sasvim druga stvar. Promjene su u njima bile potpuno drugačije i, što je još gore, nepredvidljivije.

"Pokret!" povik prekinu Marinova razmišljanja i on brzo stavi kacigu na glavu, pričvrsti je na ostatak zaštitnog odijela i dohvativši metalnu kutiju s priborom, uputi se ka vratima.

 

 

Trenutak kad je istraživačka brodica dotakla površinu mora bio je drugačiji od svih koje je Marin do tada doživio. Ljubičasta je ploha bila puno tvrđa i djelovala je kompaktnije od dosadašnje žitke mase kojom je običavao ploviti. Smjesta prijavi to središnjici. Svaka je promjena bila značajna iako nitko nije znao što će sa sobom donijeti.

 

Marin polako odvoji brodicu od matice i upravi je prema otvorenom moru. Pedeset metara, ne više. Tu je njegov kolega stao jučer. Tu on nastavlja danas.

 

Prije nego se posvetio poslu, promotri okolinu. Bilo je tiho i mirno. Kao na pravom moru, pomisli, pa se ispravi: Ovo je sada pravo moro. Volio je more. Oduvijek. Promijenjeno ili ne, nije mogao živjeti bez njega. Kratko uzdahne pa pogleda sunce. Nije djelovalo kao da će uskoro zaći, no Marin je znao da je to varljiva procjena. Jedino što je mogao napraviti je požuriti se i nadati se da će obaviti dovoljno posla da opravda kašnjenje do kojeg je došlo ne njegovom krivicom.

 

Osjeti kako mu se mišići pod zaštitnim odjelom stežu od bijesa sjetivši se zašto kasne. Budala se smatrala dovoljno pametnom i  sposobnom da se odvaži na testiranje prorijeđene površine i to ni manje ni više nego ulaskom u nju! I to s brodicom! Po Marinovom mišljenju, kolega je dobio upravo ono što je zaslužio: polaganu smrt gušenjem u želatini podpovršinskog sloja mora. Ali istraživačku brodicu nitko nije mogao nadoknaditi. Ni izgubljenu opremu na njoj. A sve zbog jedne budale...

 

Radeći brzo i spretno, Marin je uzimanje uzoraka vode završio u rekordnom roku. Pohranivši ih u kutiju, zatvori je i pokrene brodicu.

 

Zvuk je bio tih, ali se svejedno probio kroz zujanje motora. Marin se okrene oko sebe i na udaljenosti od par metara ugleda kolegu, poput kukca obljepljenog ljubičastom smolom. Teturao je i padao, ispuštajući zvuk koji je Marinu privukao pozornost. Opsovavši u sebi budalu, Marin se bez imalo razmišljanja zaputi put matičnog broda.

 

   ***

 

Grad na moru postao je ruševina na obalama nedefinirane mase prije dosta vremena. Dovoljno da nekad visoka zdanja pretvori u tlocrte od skršenih betonskih blokova iz kojih su, u agoniji, vapile čelične žice. Kutevi pod kojim su se lomile bili su sami po sebi bolni, a korozija što se surovo probijala njihovim metalnim tkivom ostavljala je za sobom neizbrisive tragove pobjede vremena. Nekad popločane ulice sad su bile ništa drugo doli raspucale mrtve žile nekad tako živog velegrada. Od parkova su ostala samo usahla stabla i slomljene grane, spržena zemlja i ostaci klupa.

 

Nebo je bilo zagušljivo-sive boje, oblaka teških i crnih od čađe i dima. Čak je i sunce bilo mračno, sakriveno iza bezbroj velova tamne zrnaste izmaglice. Tišina se povlačila poput katrana neizbježno prekrivajući sve oko sebe. Samo bi se tu i tamo čuo koji zvuk, naslutio koji pokret. Kretali su se sporo, skoro na koljenima, pognutih glava dodirujući svako tijelo ponaosob, isprva s poštovanjem, zatim s tužnim zanimanjem. Na kraju bi od svakog odustali i krenuli dalje. 

"Ni ovaj", začulo bi se tada više poput jeke, manje poput stvarnog glasa.

"Ni ova..."

"Ni ovaj..."

"Ni ova..."

Nastavljalo se tako unedogled. Tanke su se blijede ruke pružale prema slijepoočnicama, a prsti lijepili za kožu nesretnika porazbacanih po tlu poput slomljenih lutaka. Neki su bili mrtvi stoljećima, neki desetljećima. Njima to nije bilo bitno. Bitno je bilo zadnje sjećanje, sjećanje na trenutak kad su mogli napraviti nešto. Nešto drugačije od onoga što su generacije njihove vrste radile ovom nesretnom planetu. S tugom na usnama svaki je nasljednik ove mrtve planete vidio iste slike:

 

Gregora koji je mogao spasiti jedan život. Iako mačji, ipak je u pitanju bio život. Nije to napravio. Spasio je sebe.

"Ni ovaj..." izgovorio bi i krenuo dalje.

 

Borisa koji je toliko volio prirodu, ali kad je ona počela, u liku ptica, umirati pred njim, njega nije bilo briga za uzroke. Samo za sebe.

"Ni ovaj..."

 

Marina zaljubljenog u more i njegove dubine, Marina odanog svome poslu do zadnjeg trenutka. Toliko odanog da su mu pravila bila važnija od života onog koji se o njih ogriješio.

"Ni ovaj..."

 

 

Svi su oni mogli napraviti nešto, promijeniti nešto. Ali nisu. I zato se nijedan od njih neće vratiti nazad kad oni obnove Zemlju, ozdrave ju i ponovno ju učine živom. Nijedan se od njih neće na nju vratiti. Nijedan.

Nijedna.

"Ni ovaj..."

"Ni ova..."