Anđeo

Bio je prekrasan. Lijep poput izgubljenih dječaka, živa slika toplim uljanima bojama nanesena na grubo platno stvarnosti. Njegov je osmijeh propuštao svjetlost baš kao vitraž: mijenjajući joj boju, čineći je još veselijom, radosnijom, životnijom. I imao je glas anđela.

 

Lena je klečala na zemlji u stražnjem dijelu dvorišta, taman tako da bude nevidljiva svima osim onima koji je traže. Njezini su sitni prsti prebirali po kamenčićima, razvrstavajući ih. Uzela bi jedan s velike hrpe koju je izvadila iz džepa na kaputiću i dugo ga promatrala. Što očima, što prstima. Da bi ga zatim, zatvorenih očiju, položila na usne. I čekala. A onda odlučila. Na kojoj god hrpi završio, spuštala bi ga nježno, pažljivo, kao da je poseban. Živ. Ali Lena je i inače bila takva. Prema svemu se odnosila kao da je posebno. Bilo je to njezino prokletstvo.

 

Sumrak je bio još daleko od mjesta na kojem se smjestila, ali zima je činila svoje. Snijeg ove godine, kao ni prethodnih, nije našao svoj put do sela. Mjesto sebe je poslao svoju sestru maglu. Dolazila je svaki dan u isto vrijeme, izvirući među oronulim kamenjem zapuštena groblja. Kažu, nekada davno, tamo je bila rijeka, čista i bistra. A onda su je zasuli ugaslim životima. Nikada se nije oporavila od toga. Nije više tekla. Samo je prekonoć usahla ostavljajući za sobom vrtloge magle izmiješane s glasovima davno zaboravljenih.

           

Kapelica je još bila od koristi seljanima, pa su je održavali. Znali bi se sakupiti u njoj, tu i tamo. Pomoliti se. I rijetko kada zapjevati. Tada bi se samo jedan glas izvio iznad svih ostalih obavijajući ih svojom jasnoćom poput žice od najfinija srebra. Tkajući san od riječi, nadu od tonova. Dugo nakon toga, selo bi živjelo drugačijim životom. Svjetlijim, radosnijim, životnijim. A onda bi se san rasuo poput pepela u ognjištu, zahvaćen oštrim kandžama vjetra što je vrebao izvana.  A nada, nada bi tada počela blijediti, kao da joj boje upija svaki udah onih koji su od nje živjeli. I sve bi se vratilo na staro.

 

Lenu ništa od toga kao da nije diralo. Ona je uvijek bila ista, jednako blijeda. Jednako ozbiljna. Jednako uredno počešljane crne kose i očiju boje mjedi. Uvijek obučena kako se dolikuje jedinici imućnih roditelja. Igrajući neke samo njoj znane igre u kojima bi uvijek bila sama. Jer Lena nije bila dijete koje je znalo govoriti. Samo slušati. A drugoj djeci to brzo dosadi.

“Leno, prehladit ćeš se.” Njezina se majka spuštala puteljkom koji je od starinske kuće vodio ka vrtu. Prolazeći pored snuždenih grana, prelazila bi prstima po njima, nježno, s ljubavlju, baš kao njezina kći po svojim kamenčićima. Zima je vrt odavno pretvorila u suhozid granja što je slomljenih ruku vapio za proljećem.

Došavši do vrha stuba koje su se spuštale ka rubu imanja, mjestu gdje je Lena najčešće nalazila svoj mir, zastala je. Zatvorila je oči, opustila ramena i na trenutak nestala u magli. Njezina se prilika, obavijena širokim šalom od svijetle vune, utopila u maglenom zagrljaju. Samo na trenutak. Dok nije otvorila oči i ponovo postala biće za sebe, jedva vidljivo ali odvojeno od guste, bijele pozadine. Oči su joj pretraživale labirint sačinjen od tek stasalih srebrnih borova obrubljenih plavičastim pokrovom kleke. Negdje među gustim zimzelenim raslinjem, živim unatoč ledu i vjetru, počivala je Lena.

Nataliji nikad nije bilo mrsko koristiti taj izraz za žive kao većini. Jer drugoga, barem za svoje dijete, nije mogla naći. Lena bi se tako znala izgubiti s ovoga svijeta i zaplesti se u neki svoj, nikome dostupan, i tada bi joj lice poprimilo onaj oblik smirenosti koji Natalija nikada ni kod koga vidjela nije. Činilo se da Lena tek tada postaje ono što jest. A da je sve ostalo tek maska. Pokušaj da bude dijete koje nije. Da bude živa na način kao što to ostali jesu. Mir koji je oslikavao prostor oko nje u tim trenucima Nataliji je bio opipljiv. Mogla ga je vidjeti u svim njegovim pojavnostima. Ponekad je bio gust i zagasit, poput boja na starim slikama. Ponekad prozračan, nevidljivih rubova, poput sunčevih zraka pred zalazak. Mogla ga je osjetiti, poput povjetarca na koži, ugodnog i bezopasnog. Zato se nikad nije zabrinula. Svijet u kojem je njezina kći u tim trenucima počivala možda jest bio njoj stran i dalek, ali ne i zloslutan, a kamoli prijeteći.

“Leno?” ponovila je točno u trenu kad je magla na trenutak razmakla svoje prste, a sićušni lik u grimiznom kaputu izronio pred njom. Obrubljena srebrnim granama i modrim prekrivačem, njezina je kći klečala i igrala se kamenčićima. Natalija nije znala što je to toliko privlačno u njima, niti zašto im Lena poklanja toliku pažnju, ali nikad nije omalovažavala njihovo značenje. Bez glasa je promatrala pokrete malih ruku, tako odmjerene, tako pažljive, kako se posvećeno bave kamenčićima, kao u nekom drevnom ritualu.  

“Leno”, ponovila je tiho. I Lena se okrenula. Ozbiljna lica, okruglih očiju, uputila je majci ne osmijeh, već samo jednu riječ:

“Dolazim.”

Natalija je nije čekala. Nije bilo potrebe za tim. Lena je bila dijete od riječi. Uspinjući se kamenim stubama čula je zveket kamenčića. Podsjetili su je na cilik zlatnika kad se škrinje otvaraju. One drevne škrinje u kojima su nekada davno pohranjivali svakojaka blaga. A među njima i zlatne novčiće. Vrijeme zlatnika je prošlo, ali zvuci njihova štovanja nisu nestajali. Samo su se blaga mijenjala.

           

Ni na samo Silvestrovo studen nije jenjavala, niti je snijeg dolazio. Nekako je sve bilo lakše pod snijegom. Bio je ukras kućama koje nisu imale ponuditi puno više od drvenih greda i mutnih prozora. Prekrivač onima čije su terase i vrtovi pozivale na zavist. Utjeha prirodi u njezinoj nagosti. Ovako, sve je izgledalo upravo onako kako jest: trulo, pretjerano, mrtvo.

Lena se nije obazirala na to. Koračala je spuštena pogleda prema kapeli na brijegu. Vjetar je pobrisao svaki trag života s glavnog puta, tako da nije bilo potrebe dizati glavu. Pozdravljati seljane. Onako kako ju je majka učila da treba. Mogla se posvetiti onome što je uistinu zanima. Putu. I cilju.  Znala je da će biti tamo. Bila je to njihova tajna.

Vjetar je rezao sve jače i jače, tjerajući joj suze na oči. Spustila je glavu još niže i čvrsto stegnula kapke, ne obazirući se na njegovu snagu, već na njegov zvuk. Bilo je tu bijesnog huka dalekih oceana za koje je znala samo iz priča. Fijuka bičeva nekih strašnih gospodara koji su tko zna gdje nagonili ljude da rade ono što bi i inače radili. Plača djece i majki, nepogrešivo usklađenih, zbog nečeg tako jednostavnog kao što je život. A kroza sve to, isprepleteno poput svatovske pletenice, provlačila se kristalno jasna traka svijetla. Njegov glas. Lena još jače stisne kapke, na trenutak se kao i nasmiješi, pa ga, zabivši ruke u džepove, stane pratiti.

Baš kao nit vodilja, glas je Lenu nepogrešivo doveo do vrata kapelice. Zatvorenih, zakračunatih. Nekada davno vjerojatno i urešenih. Sada se pred njezinim otvorenim očima prostirao samo niz drvenih greda, ispucalih poput usana, okovanih hrđavim željezom što je svoju ljuskastu krv izlijevalo na njih. Lena polako nakrivi glavu i prstima pređe preko mjesta na kojima je drvo prelazilo u kamen. Drvo je nikada nije zanimalo. Bilo je prolazno, kao i sve ostalo. Ali kamen... kamen je bio nešto sasvim drugo. Prešla je prstima preko grubih neravnina, ponovno zatvarajući oči, ovog puta ne da se zaštiti od vjetra. Nego da osjeti. Da čuje. Prsti su klizili, jedan po jedan, trepereći poput užarena zraka. Lenino se lice mijenjalo. Usne otpustile kratki osmijeh. A onda su se vrata otvorila.

 

Unutrašnjost polukružne kapele bila je u skladu s vratima. Jednako zaboravljena, jednako prepuštena vremenu. Par redova klupa, kameni oltar, bez kipova, bez slika. Prazna. Poput unutrašnjosti onih koji su u nju svraćali. Lena je koračala prilazom uzdignute glave. Ne zbog vjetra kojeg ovdje nije bilo. Ne zbog hladnoće koju je ostavila vani. Već zbog kruga jarke svjetlosti što se širio iznad oltara. Lenini su koraci odzvanjali u kamenu, iako se trudila što više poštivati tišinu ovog mjesta. Tri su stepenice dijelile običan puk od posvećenog. Lena bez razmišljanja klekne na srednju. Tu je pripadala. Negdje između. Sklopi ruke, podigavši ih u razinu prsa i zatvori oči, prepuštajući se svjetlu.

Bilo je toplo, grijalo joj je ozeble ruke i milovalo bolne obraze. Grubi vjetreni prsti ostavili su tragove na njima. Polako je udahnula i zadržala dah. Bol je nestajala, odasvud. Ne samo s površine. A s njome i sumnja. Svjetlost je mijenjala boje, ne nespretno poput kaleidoskopa, već je tekla poput vode, gusta i jasna, ovijajući je plaštom žarkih boja. Voleći je. Ponovno je udahnula, sada već sasvim smirena. Kao i uvijek u njegovoj blizini. Nije morala otvoriti oči da zna da je tu. Čula ga je. Njegov je glas stvarao svjetlost, njegova je pjesma mijenjala boje. Vjetar je gubio bitku pred njim. Oceani su se povlačili da bi se na kraju pokorno poklonili, bičevi bi zastajali u zraku, a plač kopnio, nesiguran kako da se pretvori u radost. Od sviju šumova on bi ispredao glazbu, jedinu i stvarnu. I Leni tako potrebnu.

“Je li ti bolje?” upitao je. Kosa boje mjesečine prekrivala mu je pola lica. Lena pogledom potraži oči, skrivene iza sedefastih pramenova. Srce joj se stegne kad je ugleda. Čistu, nepatvorenu tugu kako se prelijeva preko dugih trepavica. Brzo skrene pogled na svoje sklopljene ruke. Nije ga mogla gledati takvog. 

“Svašta sam ti donijela.” Glas joj se gubio u zveketu kamenčića koje je vadila iz džepova i slagala ih na najgornju stepenicu, onu na kojoj je on sjedio. Prstima joj je prešao preko lica i ona  zatvori oči, uživajući u dodiru.

“Dobra si prema meni.” Glas mu je bio tih.

“Želim da si sretan.”

Nije odgovorio. Šutio je. Šutio i mijenjao se. Oči mu više nisu bile bezdan ugaslih nada, tamne i nedostižne. Oživjele su i crple u sebe boje za koje je Lena samo pretpostaviti mogla odakle potiču. Koža mu je postajala sve prozračnija, i ovako stvarnog ga čineći nestvarnim. Lena je željela posegnuti za njim, dotaknuti ga kao svoje kamenčiće. Ali se bojala. Ne da će nestati. Znala je da trebaju jedno drugo. Bila je sigurna u njega baš kao što je bila sigurna u sebe. Bojala se što bi mogla vidjeti prstima. On nije bio kamen, makar je bio jednako vječan. Ali je njegova moć bila puno jača. Lena nije znala bi li je mogla podnijeti.

Zato je samo slegnula ramenima i upitala:

“Želiš li čuti što sam ti donijela?” Nastavila je redati svoje kamenčiće ispred njega, slažući ih u nizove, oblikujući lukove, nikad ne zatvarajući krug. Prstima je zatim dotakla svakog ponaosob, nježno, s poštovanjem, baš kao što je on doticao nju.

“Naravno. Pričaj mi.” Sjete je u riječima nestalo, izgubila se onog trenutka kada je Lena posložila zadnji kamenčić. Digla je pogled i zagledala se u lice iznad sebe. Bilo je blago poput proljetne kiše. Usne su mu se jedva doticale, stvarajući iluziju osmijeha. Lena je znala da je još prerano za to. Zato je počela pričati.

“Ana Petrova želi otići od kuće. Nije sretna tu. Kaže da je ne cijene i da bi u gradu bila sretnija.”

Skupio je usne i zamislio se. Svjetlost što ih je okruživala je titrajući promijenila boju. Postala gušća. Jača.

“Sreća nije stvar mjesta”, konačno je progovorio. I njegov je glas sad bio gušći. Jači. Lena ga pogleda ispod oka, osmijeha skrivenog u kosi što joj je pala na lice. Nije ju maknula. On je to učinio. “Pričaj mi dalje”, zatražio je.

“Katarina Andrejeva je opet zaljubljena.”

“Sretno?” U glasu mu se osjećalo zrnce zabavljenosti. Razlog zašto je Lena bila sigurna da je i za njega sve ovo samo igra. Ništa više. 

“Mislim da da. Ovaj put”, kimnula je glavom, naškubivši usnice. “On dovoljno ne zna o njoj.”

“Dovoljno ne zna o njoj...” ponovio je za njom, i ona se ponovno osmjehne. Namjerno je to napravila. I to je bio dio igre. “Lijepo sročeno. I krajnje neoprezno od njega.”

Iako joj je prijala pohvala, Lena se nije zahvalila na njoj. Nije bilo potrebe. Umjesto toga je nastavila:

“Ivan Jakovljev se i dalje nada da će ozdraviti. Ali to već znaš.”

“Nada je najotpornija biljka u vrtu Božjem.”

“Marija Matejeva još čeka da joj se muž vrati. Ali i to već znaš.”

“Vjera raste odmah do nade. Nije ni čudo što tako dobro uspijevaju.” Glas mu je sad već ispunjavao kapelu, svijajući se oko okrhnutih kamenih stupova poput pramenova magle. Samo što su se za razliku od nje, blijede i gorke, njegove riječi prelijevale poput meda. Jednako guste, jednako slatke. Čineći svjetlost koja ih je okruživala još jasnijom, još žarkijom.

Želeći što prije ugledati njegov osmijeh, Lena je nastavila pripovijedati priče o seljanima. Dobro joj poznatim, i onim ne toliko. Tkajući priče od komadića riječi pokupljenih usput. Prostirući ih pred onog koji je znao što učiniti s njima. Svaka je priča unosila promjenu u njega, a samim time i u nju. Zašto, nije znala. Niti se ikada pitala. On je bio jedina osoba uz koju nije šutjela. I to je bilo dovoljno.

Vani je vjetar nemilosrdno udarao o zidove kapele pokušavajući se probiti do njih. Nijedno od njih nije marilo. Zatvoreni u svom svijetu, njih su dvoje mijenjali ono što imaju za ono što nemaju. I ništa nije bilo bitnije od toga.

 

Lena se spuštala niz brijeg s osmijehom na licu. Put pred njom je izranjao iz sumraka i sumaglice. Ukočeni prsti zime bespomoćno su posizali za njom. Koračala je i ispod glasa pjevušila, prkoseći vjetru, šaka čvrsto zabijenih u džepove kaputa. Do kuće je došla brzo, puno prije negoli je magla zarobila njezino mjesto u vrtu. Pažljivo je kleknula i pogladila zemlju. Nekada je i ona bila kamen. Zatvorila je oči i duboko udahnula zrak u kojem se i dalje nije nazirao snijeg. Leni to nije smetalo. Njezine su misli još uvijek bile u kapeli, njezine oči boje mjedi promatrale su oči boje zlata kako se smiju. Ništa na svijetu nije bilo ljepše od toga. Nije bilo tog leda koji taj osmijeh nije mogao otopiti, magle koju nije mogao zaustaviti, vjetra kojim nije mogao ovladati. Smirena i sigurna od svih i svega, počne vaditi kamenčiće iz džepova i slagati ih na poravnatu zemlju. Jedan za drugim, nalazili su svoje mjesto, ovaj put ne položeni kao inače, već do pola utisnuti u zimom otvrdlu zemlju. Jedan za drugim, označeni, ne bezimeni kao prije, zatvarali su krug. Sreća. Ljubav. Nada. Vjera. Život. Pa tako redom. Lena ih je još jednom sve dotakla, ovaj put plaho, za oproštaj. A zatim je preko njih prevukla gusto granje kleke. Ovo blago joj više nije pripadalo.

 

“Leno.” Natalija je stajala sasvim blizu svoje kćeri, pogleda usmjerena na maleno groblje prekriveno nježnim dlanovima kleke.

“Da, majko.” Lena se ovog puta nije okrenula. Samo je sklopila oči. I čekala. Natalija je poželjela da može dotaknuti svoju kći, onako kako je to radila davno, dok je Lena bila dijete. Pravo dijete. Skoro pa obično dijete. Dijete kao i svako drugo. Ako je to ikada bila. Sada, sada je samo ostala stajati pored bora, premjestivši pogled s grana i onoga što su skrivale na sićušnu priliku svoje kćeri.

“Jesi li sretna?” Glas joj nije zadrhtao, kao što se bojala. Magla ga je prihvatila i osnažila. Natalija je bila zahvalna neobičnoj dobročiniteljici.

Potrajalo je trenutak, a onda se Lena ipak okrene prema majci. Oči joj nisu više bile boje mjedi, već boje starog zlata, duboke i sjajne. I sretne.

“Jesam.”

Na koncu konca, to je jedino i bilo bitno. Natalija je polako kimnula glavom i krenula nazad prema kući.

 

Lena je polako ustala, i zagledala se u maglu koja je nadirala preko kamene ograde u vrt. U njoj više nisu jecali samo glasovi davno umrlih i zaboravljenih. Bilo je tu i par novih glasova. Još živih. Ali zatočenih. Zauvijek. Lena pogleda preko ramena malo groblje kameničića koje je upravo sahranila i uzdahne, istovremeno i tužna i sretna. Vrati pogled prema izvoru magle pa slegne  ramenima. I zaputi se kući.

I anđeli moraju od nečega živjeti.