Žrtva

Zvuk. Više njih. Napokon.

Dodiri, više njih. Posvuda. Oprezni, ne nježni. Nikada nježni. Ispitujući. Zatim mrak. Tišina. Plutanje. Nije mi hladno, začudo. Inače uvijek jest. Vani smo.

Bol se pomalja povremeno, samo trzaj ili dva negdje u donjem dijelu lubanje. Pokušavam pomaknuti ruku, opipati, ali ne uspijevam. Svezan sam. Ne trudim se osloboditi. Nema smisla. Poznajem te zavoje. Jači su od mene i mojih zglobova. Bitno da smo vani.

 

Strop ispod kojeg prolazimo se mijenja. Svijetlost gubi, a zatim opet dobiva na jačini. Oči mi se sklapaju. Držim ih otvorene jer želim vidjeti. Druga mjesta. Druge ljude. Trzaj u dnu lubanje me povlači sa sobom na dno. Opet tama. Opet tišina. Plutanje.

 

"Samoozljeđivanje?"

"Ne djeluje tako. Nema vidljivih ozljeda."

"Hrana, voda, lijekovi, nešto?"

"Nemoguće. Sve je pod kontrolom."

"Dugo je tu. Ne bi bio prvi koji je otkrio kako pobjeći."

           

Znači, ipak se može pobjeći. Istina, taj mi način nikad nije pao na pamet. Usne mi drhte dok se smijeh nekontrolirano probija iz pluća van. Kašalj ga prekriva. Kašalj i krv.

 

"Morao je nešto uzeti. Nije moguće da se samo tako srušio. Pogledaj mu skenove. Čisti su."

"Toksikologija stiže. Makar sumnjam. Možda je samo preopterećen."

           

Uslužna jedinica mi briše krv s lica i vrata. U očima joj vidim brigu koju znam da ne osjeća. Pokušavam se izmaknuti njezinom dodiru. Kao da shvaća što želim, odmiče se od mene. Spušta pogled. Zatvaram oči pokušavajući je zaboraviti. Zaboraviti brigu. Nekada davno netko je uistinu brinuo za mene. Kako li je to izgledalo? Je li to bio dobar osjećaj? Ne sjećam se. Vjerojatno jest, samo ga nisam bio svjestan. Kao ni puno drugih stvari. Dobrih stvari. Koje su nestale kad su me doveli ovamo.

 

"Pogledaj mu razinu neurotransmitera."

"Ovo je nemoguće…"

 

Prava briga. Neprogramirana. Istina, nije usmjerena na mene kao mene. Ali svejedno. Netko se uistinu brine. Još jedan mali trzaj boli i strop počinje drhtati. Svjetla se razbijaju u milijun šarenih stakalaca koja mi bodu oči. Vrisak se poput kolca zabija u desno uho. U lijevom tutnje otkucaji srca, preskačući jedan drugoga. Utrkujući se s nadolazećim kricima. Čujem ih. Moji su. Ne osjećam ih kao dio sebe. Iz mojih usta izlazi samo krv. Hladna, osvježavajuća, natapa mi suhe usnice, ostavljajući za sobom okus ukradenih malina. Okus djetinjstva.

 

Ležim u krevetu pod budnim okom uslužne jedinice. One iste. Sklanja pogled čim otvaram oči.

"Sve je dobro prošlo", govori, kao da me zanima. Ne zanima me. Nisam mrtav i to je jedino bitno. Još sam živ. Još sam tu.

Zatvaram oči u nadi da će zašutjeti. Iako znam da neće. Brinut će se. Ponašati se kao da sam… nešto o čemu se treba brinuti. Neće se brinuti za mene. Nego o meni. Uvijek se brinu o meni. Otkad sam došao.

"Zamalo smo te izgubili", nastavlja kao da je to nešto loše. "Srećom, imamo vrhunske stručnjake. Opet si s nama." Kao da je to nešto dobro.

Osjećam kako mi se grlo steže. Bio sam tako blizu, iako nisam ni znao. Mogao sam biti spašen. Mogao sam ne biti više ovdje. Suze mi se skupljaju ispod čvrsto stegnutih kapaka. Odbijam plakati pred uslužnom jedinicom. Odbijam plakati pred bilo kim. Odbijam priznati koliko sam poražen.

"Želiš li popiti malo tekućine? Izgubio si dosta krvi dok liječnici nisu ustanovili u čemu je problem."

Mutno se sjećam crvenila kako mi boji komadiće stakla u očima. Osjećaj utapanja kad sam pokušao disati na nos i udahnuo sirup od malina. Koža mi je bila mokra, mislio sam od znoja. Maline su bile svuda oko mene. Gust miris malina. Poput slatkog, žarko obojenog oblaka u koji sam uronio. U kojem sam mogao nestati. Samo da su me pustili na miru. 

 

Ali nisu.

Ne mogu.

Ne smiju.

 

Otvaram oči i uslužna jedinica pokorno pruža čašu s prozirnom tekućinom. Nježno, uistinu nježno, jer za to je programirana, obavija me rukom oko ramena i odiže od jastuka. Trudim se oslanjati se o nju što manje moguće. Ne zato što ne volim uslužne jedinice. Dapače. Volim ih više od ljudi. Pouzdanije su. Odanije. Korisnije. Nemam ništa protiv uslužnih jedinica koje se inače brinu o meni. Onih kojima je posao da me održe na životu. Da me sprovedu gdje treba. Da me spriječe da pobjegnem ili se ozlijedim. One su u redu. One mi ne izazivaju jezu svojom neprirodnošću. Ova tu se pretvara da je nešto što nije. Da ju je briga, a nije. Da joj je stalo, a nije. Nema potrebe za tim. Svi mi ovdje jako dobro znamo zašto smo tu. Nema potrebe za glumom. Nikad više.

 

Dani brzo prolaze. Prebrzo.

Ponovno sam u svojoj kocki. Zdrav. I spreman.

Čekam.

 

Ležim na podu i zurim u stakleni strop s rukama raširenim iznad glave. Razmišljam o svemu onome što sam čuo dok sam ležao u operacijskoj sali. O onima koji su uspjeli pobjeći. Duboko udišem zrak tražeći u njemu miris malina. Ne nalazim ga. Zrak u mojoj kocki nema mirisa. Pokušavam se sjetiti kako je sve počelo. Kako sam zamalo umro. Ne uspijeva mi. Ne sjećam se. sjećam se samo zvukova. I sreće što ih čujem. I radosti jer sam van kocke. Ničega prije. Slabo čega poslije. Odustajem. I tako je besmisleno. Bolje se namještam na tvrdoj podlozi i zatvaram oči. Zamišljam kako je biti mrtav. Samo za trenutak. Negdje izvan ovih zidova.

 

Slobodan.

 

***

 

Rijetko dolazim i još kraće ostajem. Ne svojom voljom. Da mogu, dolazio bih svaki dan. Ne. Netočno. Da se mene pita, ne bih ni odlazio odavde. Živio bih ovdje. Na žalost, ovo nije mjesto za život. Samo za dolaske i odlaske. Raj u kojem se nalazi sve što se novcem može kupiti.

Ovo je mjesto na kojem ne možeš biti loše volje. Nema tmurnih oblaka na nebu, nema prljavih uličica, nema ljudi koji izazivaju nelagodu. Samo srebrna kupola umjesto neba, velebna i blještava, u kojoj se odražavaju stakleno glatke ulice i uvijek nasmiješene uslužne jedinice. Danas ih je teško raspoznati od pravih ljudi. I jedni i drugi su jednako vedri. Raj, kažem vam.

 

Iz pristaništa nije daleko do mjesta zbog kojeg sam ovdje. Uvijek odbijam prijevoz i idem pješke. Daje mi vremena da razmislim. Da se pripremim. Za razliku od većine, moje se zadovoljstvo ne može kupiti. Ono što mene zanima košta više nego što novac može platiti. I unaprijed mu se veselim.

 

"Vaš token, molim." Osoblje je svaki put drugačije, ali uvijek jednako ljubazno. Uslužna jedinica preuzima srebrni kolut i zahvaljuje se.

Kimnem glavom i osmjehnem se. Dobijem osmijeh zauzvrat. Kutovi usana mi se zatežu dok zadržavam izraz prilagođen prilici. Promatram je kako među tankim prstima okreće srebrni prsten i umeće ga u identifikacijski uređaj.  Mrzim formalnosti. I tako preko tokena ne može u bazi podataka naći ništa drugo osim službenog razloga mog posjeta. Svejedno, to traje čitavu vječnost. A meni se, kao i svaki put, žuri. Nestrpljivost mi se gomila u grlu i steže glasnice.  Trudim se djelovati smireno i opušteno.

"Sve je u redu", dolazi kao blagoslov. Kimam glavom skrivajući tiho ispuštanje zraka iz pluća. Iako je prijemna dvorana površinom puno manja, ovdje se uvijek osjećam kao u zračnoj luci. Identifikacija, provjera razloga dolaska, strah da će nešto krenuti krivo. I onaj beskrajni osjećaj olakšanja kad mi se ID token vrati, a ja krenem dalje. Slobodan. Neotkriven.          

"Vaša pratnja", osmijeh se premjesti na uslužnu jedinicu do mene koja već rukom pokazuje put.

"Hvala... puno", prisilim se izustiti samo zato što bi šutnja bila neprihvatljiva. Dobijem još jedan osmijeh i kratki naklon glavom zauzvrat. Uzvratim. Smješkanje mi dobro ide. Kao i nakloni. Društveno prihvatljivo ponašanje. Godinama sam ga svladavao.

 

"Pripremili smo vam apartman koji najčešće koristite", oglasi se pratnja zvonkim glasom. "Želite li možda neki drugi?"

Mrzim ovaj dio. Bespotrebno trošenje riječi na ono za što nisu potrebne. Ostavlja ih manje za ono za što sam ih trebao.

"Ne, hvala, bit će u redu."

"Trebate li nešto posebno za današnji posjet?" nastavlja uslužna jedinica dok skrećemo u hodnik koji vodi ka liftovima.

"Ne, hvala."

Preostatak našeg razgovora ću provesti izgovarajući ove dvije riječi. S osmijehom.

"Što se hrane tiče, meni je proširen od vašeg zadnjeg posjeta. Imamo u ponudi neke od specijaliteta koji bi možda odgovarali svrsi vašeg dolaska."

"Ne, hvala." Znam da trebam dodati nešto poput "Sasvim sam zadovoljan dosadašnjom ponudom." Ali jednostavno nemam snage za to. Nikad je nemam dovoljno. Ne za uslužne jedinice. Samo za ono zbog čega sam ovdje.

"Što se tiče pića, predložio bih..." nastavlja uslužna jedinica dok se metalni luk sklapa oko nas, zatvarajući nas u usku, jarko osvijetljenu cijev. Mrzim male prostore. Oduvijek sam ih mrzio. Od trena kad sam shvatio da je mržnja bolja od straha. Da pokreće. Samo, ovdje se ne mogu pokrenuti. Ne smijem.

"Ne, hvala", odbijam prijedlog koji nisam ni slušao. Jednog bi mi se dana to moglo obiti o glavu. Zatvaram oči, polako udišem dok se lift penje prema vrhu kupole, izdišem i progovaram:

"Možda nešto... za poticanje?"

Osmijeh uslužne jedinice postaje širi, kao da sam joj uljepšao dan. Iako su  joj svi dani isti. Čovjek se ponekad zapita koliko one uistinu ne osjećaju.

"Naravno! Svakako! Donijet ću vam zaseban katalog. Za posebne prilike..." Iako je ton glasa profesionalan, čini mi se da naslućujem zabavljenost.  Mogu li uslužne jedinice biti zabavljene?

Zvonki glas nastavlja pričati, slušam ga ovaj put pažljivo. I smijem se. Pravim smijehom. Ne onim glumljenim. Uistinu misle na sve. Zaista bih mogao unijeti malo promjene u svoje dolaske. Uslužna se jedinica smije sa mnom i tako nasmijani izlazimo iz lifta. Raj. Ne možeš biti loše volje. Poglavito ne tako blizu cilja.

 

Metalna se cijev zatvara iza naših leđa ostavljajući nas u kružnoj prostoriji tamnocrvenog tepiha. Manja je od prijemne dvorane, ali puno službenija, sa svim tim staklenim pultovima iza kojih se, duboko usađeni u bjelinu zida, nalaze prolazi u hodnike. Želudac mi se ponovno steže, iako znam da je ovo sada više nego formalnost. Uvijek je formalnost, ponavljam u sebi. Ali nikad ne znaš jesu li promijenili pravila, odgovara onaj dio mene kojem su usta ponovno suha.

"Ovuda." Uslužna jedinica ponovno pokazuje rukom, makar mi nije prvi put. Znam kamo trebam ići, znam što trebam napraviti. Samo formalnost. Stavljam dlanove na pult, senzori na mjestima dodira se počinju krijesiti. Svijetloplave iskre. Znak za uzbuđenje. Ali to se očekuje od mene. Ono ostalo, što uistinu osjećam, to senzori ne registriraju. Inače ne bih bio ovdje. Svejedno, sretan sam kad tamno staklo prestane svijetliti. Odižem dlanove i spuštam ih uz bokove, trudeći se ne obrisati ih o hlače. Osjećam se prljavo svaki put nakon dodira s tim staklom. Možda zato što mi je ono potencijalni neprijatelj? Jer me ono jedino može otkriti? Dosad nije. Svejedno, mrzim ga. Ne bojim ga se. Strah blokira. Mržnja pokreće. Uslužna jedinica otvara prolaz preda mnom. Osmijeh mi se vraća na lice. 

 

Napokon. Hodnik. Dug i jarko osvijetljen, kao i sve u ovom kompleksu. S ove strane vrata. Tišina je mekana poput šećerne vate. I isto toliko slatka. Čak je i uslužna jedinica zašutjela. Ovaj je hodnik zaštićen čak i od njezine pretjerane ljubaznosti. Koračam polako, odmjereno, ne žureći. Ne brojim korake, iako točno znam koliko ih ima od početka hodnika do cilja moje posjete. Spuštenog pogleda osluškujem zvukove. Ništa. Čak se ni naši koraci ne čuju. Sve do jednog ih guta mekanim grimizom popločan pod. Nekada mi se činilo kao da se probijam kroz lokve krvi. Sada... sada je to samo običan tunel svjetlosti sa svake strane oivičen prozorima mraka. Vratima u prostorije u kojima vladaju drugačija pravila. Ulazima u svjetove iz kojih umjesto zvukova izbija tišina. Gusta i ljepljiva. Poput mojih znojnih dlanova.

 

"Želite li još nešto?" Glas je tiši nego prije. Sad kad smo stigli.       Zastajemo pred vratima. Zurim u njih, odjednom nesposoban dotaknuti starinski oblikovanu kvaku. Osjećam kako me uslužna jedinica promatra. Ne čeka odgovor na svoje pitanje. Čeka da posegnem za kvakom. Svaki put čeka. A onda, lagano se naklonivši, poseže za oblikom iz prošlosti i otvara vrata.

"Ugodan boravak."

           

Za razliku od prijemne dvorane i ostalih dijelova kompleksa koje sam prošao na putu do ovamo, apartmani su sve samo ne sterilni. Nema metala i tamnog stakla, krvavih podova i hladne profesionalnosti optočene ljubaznošću. Nema jetkih mirisa koji odašilju jasnu poruku da je ovdje sve čisto. Sigurno. Legalno. S druge strane vrata nalazi se nešto sasvim drugačije. Prije svega: toplina. Drveni podovi, debeli tepisi, mekani prekrivači. A zatim ono bitno: ugoda. Vatra u kaminu, sumrak u prozoru, miris jasmina.

Dlanova položenih na suncem obasjanu prozorsku dasku stojim i dižem lice k svjetlu. Toplini. Sigurnosti. Mojoj sigurnosti. Zatvaram oči i prepuštam se. Nestaje strah, nestaje mržnja, nestaje nemir. Napokon sam tamo gdje pripadam, gdje sam ono što jesam. Gdje mogu raditi što želim. Osjećam ushit kako mi titra pod kožom poput elektriciteta. Otvaram oči i duboko udišem ono što će uskoro biti još samo jedno sjećanje na raj.

 

Izgubljen u osjetilima, zamalo prečujem kucanje na vratima. Svaki je put sve slabije. Zvuk je sitan, krhak, lomljiv. Kao i on kad je stupio unutra, pognute glave. Odjeća je svaki put ista. Bijela košulja i svijetle hlače. Sušta suprotnost njegovoj kosi. I očima. Zastaje korak od vrata. Bez riječi. Ruke skriva iza leđa, iako zna da to ne volim. Ne ljutim se. Proći će ga. S vremenom. Kao i sve ostalo. 

 

Promatram ga. Uvijek to radim. Želim vidjeti koliko se promijenio. Koliko ga naši susreti mijenjaju. Ne dovoljno, ponekad mi se čini. A opet, ne bih ga volio da je drugačiji.

 

"Pogledaj me", kažem, trudeći se ne zvučati grubo. Nisam siguran koliko mi uspijeva. Nekako me njegova tvrdoglavost uvijek naljuti. Ne mislim da nema pravo na nju. Daleko od toga. Samo... bilo bi mi draže da je iskazuje na drugačiji način. Ne ovako. Pasivno.

"Pogledaj me", ponovnim stišavši glas. Ništa se ne događa. Tamna kosa i dalje prekriva većinu blijedog lica. Ali ne i usne.

Svijetlo ružičaste, skoro blijede poput ostataka lica. Čvrsto stisnute kako ne bi proizvele nikakav zvuk. Koža se zateže preko oštrih rubova lica. Steže zube i uvlači zrak. Plitko. Skoro nevidljivo.

 

Obojica se trudimo ne pokazati što uistinu osjećamo. Ja s one strane vrata, on s ove. Svejedno, usnica mu lagano zadrhti. Poput latice. Strah. Mogu ga osjetiti. Udahnuti. Svaki put mu treba sve manje vremena prije nego li se pojavi. Nije da to želim, ali događa se. Trudim se da mi ne smeta previše. Širim prste, pa ih skupljam u šake. Znam da ne smijem krenuti prema njemu. To bi ga još više prepalo. Strah treba ušutkati. Stišati. Prekriti drugim osjećajima. Jačim. Boljim.

           

Svejedno, ne mogu izdržati. Odmaknem se od prozora samo za jedan korak. Zvuk ga natjera da digne pogled prema meni. Lice mu je upravo onakvo kakvim ga se sjećam. Bezizražajno, kao da nije od ovoga svijeta. Kao da se ne nalazi ovdje. Čak ga ni oči ne izdaju. Tamne, svjetlucave, ali ne od suza. Samo sitni titraji u kutu usana. Poput treperenja vode.

 

"Svaki si put drugačiji", kažem blago. Iznenadnim sam sebe nježnošću u glasu. Ponosim se njegovim napretkom.

Kad se samo sjetim kako je to izgledalo prvi put... tako kaotično i neprijatno. A sada, sada je sasvim drugačije. Prihvatljivo. Bit će još i bolje.

"Kako si?" upitam i uistinu me zanima. Iako sumnjam da ću dobiti odgovor. Zadnje je vrijeme sve šutljiviji. Nema više psovki i kletvi.

"Uistinu me zanima", kažem na glas. Možda mi povjeruje. Umjesto odgovora ponovno spušta glavu.

"Kako hoćeš", odvraćam i mijenjam temu:

"Jesi li gladan?"

Odmahne glavom iako znam da laže. Gladan je. Ali ne želi uzeti ništa od mene. Još je uvijek dovoljno jak da prkosi. Istina, ne kao u početku, kad se i grubim riječima i sitnim šakama trudio boriti protiv neizbježnog.

"Žedan?" upitam pokušavajući mu vidjeti lice. Kao da zna što želim, spušta glavu sve dublje, zabijajući bradu u prsa.

Želim da ponovno progovori. Ali bojim se da će za to biti potrebno puno više od mojih riječi i djela. Trebat će vrijeme, puno vremena. Kao i za sve, uostalom.

           

Sjedam u fotelju kraj prozora. Jedini zvuci u sobi su pucketanje vatre i disanje. Sjene se izdužuju i spajaju jedna s drugom, a svjetlost polako blijedi. S njome se mijenja i njegov izraz lica. Maska polako klizi kako soba tone u tamu. U polumraku njegov obris u bijelome podsjeća na duha. Osjećam kako mi se usne šire u osmijeh. Prvi iskreni osmijeh otkako sam zadnji put bio ovdje.

 

"Želiš li da upalim svijetlo?"

 

Uvijek se nekako nadam da će na to pitanje odgovoriti. Umjesto toga, on šuti i dalje. I diše sve pliće i ubrzanije. U mraku sobe skoro mu mogu čuti otkucaje srce koje žarko želi pobjeći van ovih zidova. S druge strane vrata.

Tamo gdje je sve hladno i čisto.

 

***

 

Trebao sam ga ubiti prvi put kad sam ga ugledao. Tada ničeg od ovoga ne bi bilo. Tada ne bih bio ovdje. Ne bih živio u staklenoj kocki.

Jer sve je bilo dobro do njega. Bio sam slobodan. Bio sam sretan. A onda se pojavio on, i više ništa nije bilo kao prije.

           

Pokušavam ne obraćati pažnju na njega, praviti se da ga nema. Uspijeva mi. Meni. Ali ne i mom tijelu. Ono ga se boji. Prije nije. Još jedan razlog zašto sam ga trebao ubiti čim sam ga prvi put vidio. Sad je prekasno. Preslab sam. Previše me strah. Sebe.

 

Točno znam kad dolazi. Osjećam danima unaprijed. Lažem. Brojim dane. Zato znam. Ne zato što ga čekam. Ne. Nego zato što će nakon toga otići. I onda će opet sve biti u redu jedno vrijeme. Barem vjerujem da to zato radim. Teško da postoji neki drugi razlog. Pogotovo ne onaj koji on stalno spominje. To je nemoguće. Bar ja znam što želim. Oduvijek sam znao. Samo sad... sad je sve drugačije. Zbog njega.

 

U sobi je puno toplije nego u mojoj kocki. I puno drugačije. Sve je drugačije, to sam već rekao. Puno je boja. Veselih boja. Njegovih boja. Trudim se ne misliti na njih. Trudim se da mi se ne sviđaju. Ali nakon dana i dana, mjeseca i mjeseca provedenih u staklenoj kocki okruženoj jarko bijelim svjetlima, svaka je promjena dobrodošla. Oči me bole od bjeline. Hodnici koji vode do kocaka su bijeli. Podovi su bijeli. Stropovi su bijeli. Moja je odjeća bijela. Čak i koža iz dana u dan postaje sve blijeđa. Sve je bijelo. Bijelo i hladno.

 

Ova soba nije ni nalik mojoj kocki. Šarena je i topla. Prostrana. S prozorima i namještajem. I bila bi lijepa da on nije tu. Da nije njegova. Da nisam njegov.

 

"Pogledaj me", kaže. Glas mu je hrapav, kao i uvijek. Gledam u pod. Ne želim ga vidjeti. Ne želim da me vidi. Ne želim da zna kako se osjećam.

Želudac mi se pretvara u klupko bijesa. Bijes se razlaže u strah. Strah postaje kiselina i prži mi prazan želudac. On mi se obraća. Nježno. Kao da me voli. Ne voli me. Glumi. Sve glumi. I brigu, i ljubav i sve. Više bih volio da kaže što zapravo želi od mene. Da uzme to. I ode. A ne ovako. Čeka. Vreba. Igra se.

"Pogledaj me", ponavlja, puno tiše. Znam što to znači. Znam da gubi kontrolu. Znam da će uskoro početi. Nokti mi se zabijaju u dlanove, ali ih u zadnji tren odvajam. Ruke mi se tresu iza leđa. Nadam se da on to ne vidi. Ne smije vidjeti da me strah. Ne smije vidjeti da si nanosim bol samo da bih zaustavio suze. Ne smije.

 

Nagli zvuk me natjera da dignem glavu. U mojoj kocki nema zvukova. Tamo ne čujem ni vlastito disanje. Ni korake. Čak i kad lupim šakom o stakleni zid, tišina proguta i udarac i krik. Ovdje je sve puno zvukova. Vatra istovremeno pjevuši i krcka poput leda, glasovi izvana se miješaju s nepoznatim zvukovima svijeta u koji je meni pristup zabranjen. Čujem vlastito srce kako mi razara bubnjiće, svaki moj udah i izdah zvuče poput alarma. On... se skoro ne čuje. Ne čujem ga kako diše, niti kako mu srce kuca. Samo kako govori. Kako se kreće. Kako je sve bliže. 

 

"Svaki si put drugačiji", kaže mi. Osjećam njegov pogled kroz tanku tkaninu. Klizi poput oštrice. Više mi ne reže kožu kao prije. Sad samo boli. Tupo.

"Svaki si put i ti drugačiji", želim mu odgovoriti. Ali šutim. Znam da nema smisla. Ne mijenjam se samo ja. I on se mijenja. Postaje sve sigurniji u sebe, sve jači, sve opasniji.

 

Prvi put kad je došao nije bio ovakav. Bio je puno grublji, puno nestrpljiviji. Tada je nekako sve bilo lakše. Bar mi se tako činilo. Iako sam tada još  mislio da mogu nešto učiniti. Pobjeći od njega. Od svega. Spasiti se. Povrjeđivao sam se samo zato da ne bih bio u kocki. Ona je bila podsjetnik na ono što sam sada. I podsjetnik na sve ono što više nisam. Odvodili bi me, izliječili i vratili nazad. Svaki put oduzimajući mi nešto. Prvo knjigu. Pa stol. Pa stolicu. Krevet. Madrac. Prekrivač. Tepih. Ostavaljajući me okruženog hladnim staklom. Ništa mi više nisu mogli oduzeti. A ja sam nastavljao. Da bih na kraju prestao. Više nije imalo smisla. On je dolazio i dalje. Što god ja učinio.

 

Udarao sam ga. Grizao. Nije nijednom uzvratio. Ničim. Stajao je i čekao da prestanem. Nije me nijednom dotakao. Niti pokušao spriječiti da mu nanesem bol.

Vrištao sam, pljuvao ga, svašta mu govorio. On mi se i dalje obraćao kao da me voli. Kao da brine. Kao da mu je stalo.

Na kraju sam prestao. Nije više imalo smisla.

           

"Kako si?"

Svaki put postavlja ista pitanja. Kako mogu biti? Zbog njega sam tu. Kako se mogu osjećati? Dobro? Loše? Krivo? Odbijam se osjećati jadno. Iako su mi oči teške od suza.

"Uistinu me zanima." Zvuči iskreno. Trudi se zvučati iskreno. Uvijek. Sve mu bolje ide. Da ne znam tko je i zašto je ovdje, možda bih mu povjerovao. Možda bih se opustio. Možda bih mu pružio priliku da me uvjeri da... uistinu misli ono što govori. Poželim zaplakati jer mu zapravo želim vjerovati. Ponekad. Tada bi nekako bilo lakše. I dolaziti ovdje. I čekati u staklenoj kocki. Vrijeme bi imalo neki smisao. Sve bi imalo neki smisao.

 

Umjesto toga, gutam suze. Jer obojica znamo da laže. Zapravo, obojica znamo da pod time misli na nešto sasvim drugo. Trebalo bi me boljeti. Ali ne boli. Ne više. Ne puno. Ne onoliko koliko sam očekivao. Ali puno više nego bi trebalo.

 

Premješta se s noge na nogu, još uvijek dovoljno daleko, naslonjen na prozor. Prvi znak da gubi strpljenje. Želudac mi se skuplja i protiv moje volje. Koža postaje hladna usprkos toplini sobe. Imam još samo malo vremena prije nego uzme ono po što je uistinu došao. Trudim se zaustaviti drhtaje koji mi se penju tijelom. Kao da dolaze iz mekanog tepiha, verući se uz noge, preko leđa, do vrha glave. Hladni prsti jeze se spuštaju niz vrat i ukotvljuju u grkljanu. Svjetlost u prostoriji lagano tamni.

 

"Kako hoćeš." Glas dolazi iz daleka, probija se kroz maglu satkanu od brzih otkucaja srca. Vrti mi se. Želim zaspati i ne probuditi se. Ne želim više čak ni pobjeći.

 

Na početku sam se nadao da možda ipak nije sve tako crno. Gledao sam starije i jače od sebe kako pokušavaju pobjeći. Bez uspjeha. Koliko bih onda ja, prenizak i premršav čak i za trinaestogodišnjaka, imao šanse? Sada više ni ne razmišljam o bijegu. Ovo predugo traje. Ne bih imao snage ni za bijeg, ni za život poslije ovoga. Ako poslije ovoga uopće ima života. U što sumnjam.

 

"Jesi li gladan?"

Zna da jesam. Njegova je želja da uvijek budem gladan kad dolazi. Voli da budem slab. Voli kad mi može udovoljiti. Onda se osjeća kao da je postigao nešto. Ja ne želim da se on osjeća dobro, iako znam što to znači. Ponekad mi se čini da voli da mu prkosim, da bi me manje volio da me dobije iz prve. Ne volio. Da bi manje bio zadovoljan sa mnom.

Zato odmahujem glavom. Nije sretan. Osjećam kako mu se tijelo koči, a zatim opušta. Čujem mu dah, klizi iz pluća i omotava se oko mene sa sljedećim pitanjem:

"Žedan?"

Nastavlja dalje. Zna i da sam žedan. Iako su mi dali piti, svejedno, dolazak ovamo iscrpi to malo tekućine što sam naiskap popio kad su došli po mene. Ne znam na što je više vode otišlo, na iščekivanje ili na strah.

 

Uvijek dolazi s poklonima. Ne samo s hranom i slasticama i raznoraznim sokovima. Već i sa svakojakim drugim stvarima koje bi me trebale razveseliti. Kaže da me želi usrećiti. Volio bi kad bih mu ja to dopustio. Nikad nisam. Makar je bilo trenutaka kad sam želio. Od mene neće čuti "da". Nikad. Ni za što. Jer znam što bi to značilo. Rekao mi je.

 

Spuštam glavu da ne vidi što mislim. Mrzi kad se ne osjećam onako kako on želi. Ne voli ni kad se osjećam. Mrzi kad se bojim. Ne voli kad se ne bojim. Teško ga je zadovoljiti. Nisam siguran niti on sam zna što točno želi. Osim mene.

           

Sjeda u fotelju kraj prozora. Zraka u prostoriji nestaje. Zabijam nokte u dlanove i držim se čvrsto sam za sebe da ne počnem vrištati. Soba oko mene nestaje u sjenama, gubi se u dimu ispunjenom teškim mirisom jasmina. Ne gledam u prozor jer znam što ću u njemu vidjeti. Svjetlost, koja nestaje. Mrak, koji ulazi. Probija se. Ispunjava. I njegove oči, tamne poput mojih, kako paraju gusto tkanje sjećanja.

 

"Želiš li da upalim svijetlo?" I te riječi, tako poznate, tako bliske, tako drage. Jednom davno.

 

Trebao sam ga ubiti prvi put kad sam ga ugledao. Trebao sam.

 

***

           

Iako put traje samo tri sata, uvijek uzimam kabinu za spavanje. Većina putnika to radi. Boravak u raju iscrpljuje. Na putu za njega se odmaraju, skupljaju snagu. Na povratku sabiru sjećanja. Omataju se njima. Poput mene. Ona će mi biti štit za boravak u svijetu u koji se trebam vratiti. Oklop koji će me držati podalje od svih onih stvari s kojima se ne želim, a moram suočiti. Od stvarnosti. 

 

Ne želim misliti na razgovor nakon noći provedene u apartmanu. O njemu ovisi kad ću doći idući put. Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći. I jedino što sad mogu jest čekati. Mrzim čekanje. Ovaj put nije strah taj kojeg treba ušutkati. Već mržnja. Treba je stišati. Prekriti drugim osjećajima. Jačim. Boljim. Stoga ne mislim na razgovor. Mislim na njega.

 

Iz zračne luke nikad ne idem direktno kući. Tamo, u onom okruženju, sjećanja ne bi dugo trajala. Stoga se častim ručkom u omiljenom restoranu. Gledam kroz staklo kockice što u pravilnim nizovima prate jedna drugu, svaka slijedeći svoj toranj kojim započinje ulica. Ovo je preveliki grad za mene, pomislim, po tko zna koji put. A opet, u malome ne bih bio toliko siguran. Previše bi ljudi znalo o meni. Previše bi usta pričalo. Ovako sam zaštićen. Utopljen u gomili koja se kotrlja od tornja do tornja, naoružana svakodnevicom, ne razlikujem se od ostalih.

 

"Još nešto?" Ljubazni glas me prene iz razmišljanja. Odljepljujem pogled od stakla i okrećem se prema uslužnoj jedinici. Starinska joj svjetiljka svijetli iznad glave stvarajući dojam nestvarnosti. Ovako tamnokosa i blijeda, okružena žutom svjetlošću, podsjeća na ikonu koja je nedavno stigla u muzej iz nekog zaostalog, još sačuvanog dijela svijeta.

"Račun, molim." Iako nema potrebe za osmijehom, osjećam potrebu za njim. Ona mi uzvraća uz naklon i odlazi. Pratim je pogledom. Lijepa je. Oku ugodna. Smirujuća. Kao i sve što nije ljudsko.

 

Spuštajući se s vrha tornja razmišljam kuda dalje. Misli mi se vraćaju na uslužnu jedinicu. Njezino lice. Oči. Osmijeh. Noge mi same biraju put. Pogled mi je usmjeren u tlo, zemljano, posuto šljunkom. Centar se grada ponosi svojim zelenim krugom i biogenim zdanjima uz koja sada hodam. Sva do jednog su posuta zelenilom, obrasla puzavicama ili zakrivena krošnjama stabala.

Moja kuća nije jedna od njih. Sagrađena je davno, tako da stoji. A ne da bude lijepa. Još manje da doprinosi okolišu. Kao i sve kuće na rubnim dijelovima grada. "Što ne znači da smo siromašni. Samo da nismo u trendu", govorio je moj otac, uživajući u preziru s kojim bi ispljunuo riječ trend.

 

Muzej u kojem radim je u trendu. Većinom ulazim na službeni ulaz kako bih izbjegao gužvu, ali danas, iz nekog razloga, biram glavni ulaz. Iako je nedavno dovršen, djeluje kao da potiče iz nekog drevnog doba. Naizgled, sve je u njemu starinsko. Čak se i svjetiljke pale pritiskom na izdvojeni dio zidne plohe. Prilikom toga holodesk pojašnjava mehanizam rada kao da se uistinu radi o strujnom prekidaču. To je jedan od razloga zašto volim ovo mjesto. Puno je stvari koje su samo naizgled ono što jesu. U biti su nešto sasvim drugo, ali posjetitelji to ne znaju. Ne žele znati. Oni se ovamo dolaze zabaviti. Provesti vrijeme u prošlosti kakvu im mi stvaramo. Oni ne žele istinu. Žele laž. Lijepo upakiranu. I to i dobivaju.

 

Zato se ovdje više osjećam kao ja nego igdje drugdje. Osim kad odem kod njega. Ovdje ljudi očekuju da budeš netko drugi. Pa to i jesam. Ugodan. Društven. Pričljiv. Uvijek na usluzi onima koji svrate u moj atelje postavljati pitanja. Uvijek spreman svima pokazati što zapravo radim, onaj dio koji je njima zabavan, naravno. Ne ono što ne žele znati. Samo ono što će im biti ugodno. Ništa drugo. Sve to mogu biti. Ovdje.

 

Pozdravljam uslužne jedinice koje se bave posjetiteljima. Okreću glave prema meni ozarenih lica. Lete pozdravi dobrodošlice, pitanja o tome kako sam. Uzvraćam istom mjerom. Odgovaraju da su dobro, iako nisam siguran kako je to moguće. Je li to moguće. Želio bih da uistinu jesu dobro. Jer djeluju kao da me vole. Čudno je to s tim uslužnim jedinicama. Nikad ne znaš što zapravo osjećaju.

 

Mozaikom ukrašeni foaje dominira ulazom. Uvijek zastanem promotriti ga. Trudim se ne uključiti holodesk s detaljima iako ih znam na pamet. Volim znati stvari. Volim biti okružen stvarima. Ljudima i ne toliko.

 

Moj se atelje nalazi na samom kraju hodnika, daleko od svih. Što mi odgovara. Moji su pomoćnici uslužne jedinice. I pokoji naučnik, ali oni dolaze i odlaze i ne zadržavaju se dugo. Jedan je trenutno tu. Nalazim ga kako stoji ispred ikone i promatra je s obožavanjem. Iako je punoljetan, djeluje puno mlađe. Pod jarkim svjetlom usmjerenim postrance kako njegova jačina ne bi oštetila sliku, i on dobiva onaj dojam nestvarnosti poput uslužne jedinice iz restorana. Tamne kose u bijeloj restauratorskoj kuti, poluotvorenih usana, obavijen svjetlosnim prstenom što ga izdvaja od tame ateljea. Nije ni zamijetio da sam ušao. Nastavio je promatrati ikonu. Ja sam nastavio promatrati njega.

 

A sjećanja su se vraćala. 

 

***

 

Otišao je.

 

Oko mene je opet sve tiho i bijelo i svijetlo i hladno. Počinjem se tresti. Fali mi. Ne! Ne fali mi. Ne on. Fali mi… ono vani. Sve van kocke. Ne mogu više biti tu. Ne mogu više sjediti i ležati i čekati. Da dođe.

Ne mogu više razmišljati o onome što je rekao. Što uvijek govori. Što počinjem umišljati da je čak i istina. Ne mogu.

 

Sjedim u kutu glave zaronjene u koljena. Rukama ih grčevito primičem što bliže sebi. Želim se zatvoriti u sebe. Sakriti od svjetla. Od pogleda za koje znam da prodiru kroz staklo. I čuvaju me. Brinu o meni. Ne za mene.

 

Da li se on uistinu brine za mene kao što kaže? Ili me samo želi održati na životu? Gdje je granica brige? Da li uopće postoji? Je li uopće bitna?

U tišini kocke sve njegove riječi dobivaju na težini. Svaki put kad ode, danima poslije ponavljam u sebi sve što mi je rekao. Tko zna, možda ponavljam i na glas, ali kocka sve guta. I ostavlja samo tišinu.

Djeluje uvjerljivo. To što mi priča. Iako znam da svako može biti uvjerljiv. I ja sam bio nekada davno. Prije nego sam završio ovdje. Znao sam reći što treba. Znao sam napraviti što treba. Samo da bi mi vjerovali. On sad radi to isto. Prepoznajem riječi. Prepoznajem pokrete. Prepoznajem osmijeh. Prepoznajem i boli me. Boli koliko je toga naučio u međuvremenu. Koliko načina da me povrijedi. Bio je tako drugačiji kad je prvi put došao.

Trebao je ostati takav.

           

Svjetlost što mi prodire kroz spuštene kapke počinje titrati. Dižem glavu jer to se ne događa često. Pokret. U hodniku. Uslužne jedinice. Med-kolica. Netko se pokušava ubiti ili mu je samo loše? Zabrinuta lica. Ozbiljna lica. Ustajem iz svog kuta i primičem se staklenom zidu koji me dijeli od hodnika. Dječak zatvorenih očiju. Opuštenih ruku. Blijeđi od zidova hodnika. Nema krvi. Nema ničeg. Nema života.

Spašen.

 

Hodnik se prazni. Vraćam se u svoj kut. Pitam se kako mu je uspjelo. Možda mu je njegov posjetitelj to omogućio? Sumnjam da bi itko odavde riskirao kako bi spasio nekoga od nas. Čak ni uslužne jedinice, bez obzira na svu pustu brigu, nisu programirane da na nas gledaju drugačije nego kao na nešto što treba očuvati zdravim i održati na životu. Ali zašto posjetitelj? Možda ga se zasitio? Možda će se… ne, neće. Prekidam si misao u pola. Moj se mene nikada neće zasititi. Glupo bi bilo nadati se.

 

Možda je samo bio bolestan. Nepovratno bolestan. Na njegovu sreću. Možda sam i ja bolestan. Jednom sam već bio na rubu. Možda ću biti još koji put. Možda uslužne jedinice neće stići na vrijeme. Možda i mene budu odvozili ovako blijedog i napokon opuštenog.

 

Želio bih mu vidjeti izraz lica kad bi mu rekli da sam mrtav. To bi srušilo čitav njegov brižljivo satkani svijet. Ponovno.

 

Misao mi titra na usnama koje se već dugo ne smiju. Titra i drhti poput leptira prije nego poleti. Dlanove pružam ispred sebe i zurim u svoje sitne prste. Šireći ih. Ne djeluju zdravo. I zglobovi su mi preuski. Ruke i noge pretanke. Tko zna što još ne valja sa mnom. Pokušavam se sjetiti svega što su liječnici rekli. Ovaj put mi uspijeva.

 

Naslanjam glavu na zid iza sebe i zatvaram oči, prepuštajući se sjećanju. Ne na njega. Ovaj put, ne na njega i njegove riječi. Već na riječi koje vode u slobodu.

             

           

***

 

Odgovor je stigao tog jutra. Sjećanje na razgovor više nije mučno. Dapače, izaziva u meni likovanje.

 

"Svaki put se sve bolje snalazite." Glas gust poput topljene čokolade bio je ispunjen odobravanjem. Skoro sam osjetio miris lješnjaka u zraku. Svaki put ista asocijacija. Tako dječja, tako zabavna. Tako prešućena.

Kimam glavom i šutke uzimam ponuđenu šalicu čaja. Iako bih radije popio nešto jače od ove crvenkaste tekućine kojom me nudi uslužna jedinica. No to ovdje nije moguće. Ni ovdje, ni u čitavom kompleksu.

 

Pravo piće si mogu priuštiti tek kad se nađem u sigurnosti kabine. Za vrijeme razgovora samo čekam taj trenutak, unaprijed uživajući u putovanju nazad i prepuštanju sjećanjima. Ona su mi sada sve što imam do idućeg puta.

 

Puta koji trebam zaslužiti, podsjećam se i dižem pogled s krhke porculanske šalice.

"Trudim se", progovaram, gledajući terapeuta direktno u oči. Zakimam glavom za svaki slučaj da vidi da mislim ozbiljno.

"Vidi se." Teške mu se vjeđe spuštaju dok mu prsti vješto klize zrakom u kojem se pojavljuje holodesk s mojim podacima.

 

Osjećam kako mi jagodice prstiju instinktivno stežu rub šalice kako ne bi skliznula. Trudim se zadržati jezik s unutarnje strane zubi. Ne smije sad sunuti van i oblizati suhe usne. To bi djelovalo napadno. Nervozno. Nesigurno. A to ne želim. Umjesto toga polako opuštam vilice i čekam. Polako prinosim šalicu usnama. Vruća tekućina prži mi izgriženu kožu, ali nema veze. Bol je uvijek dobrodošla. Ona prekriva sve. Strah, mržnju, nervozu. Sve. Čini me smirenim. S ove hladne, neugodne strane hodnika.

 

"Kako ste inače?" pita, ne dižući pogled sa slova što lete po zraku između nas. Prije je gledao u mene dok je govorio. Davno prije. Obraćao pažnju na svaki i najmanji znak koji bi moje tijelo odašiljalo. Sada… sada sam mu samo jedan u nizu. Što je dobro. Stopio sam se. Osjećaj ponosa se poput balona od sapunice migolji u unutrašnjosti prsiju i tjera me da se osmjehnem. I dalje se skrivam iza šalice. Ovaj put iz sasvim drugačijih razloga. Udišem polako miris čaja, miris koji me uvijek podsjeća samo na jedno: na odlazak. Balončić se rasprskava. Osmijeh nestaje. Polako spuštam šalicu na stolić pored sebe.

"Dobro sam", odgovaram spuštajući ruke u krilo. Opušteno.

"Spavate li?" Još par rečenica proleti zrakom, par zapisa o meni koji će mi osigurati idući dolazak. Moraju.

"Da." Shvatim da su mi odgovori prekratki pa nastavljam: "Ponekad još imam… snove. Znate…" Svi vole snove. Nevjerojatno kako ih vole. Voli ih i on. Smjesta diže glavu. Njegove zelene oči susreću moje. Nije više onako mlad kao onda kad sam mu prvi put pričao o snovima.

"Još uvijek sanjate?" pita nježno. Kao da mu je stalo. Tko zna, možda i jest.

"Ponekad", odgovaram i spuštam pogled. Ruka mi bježi ka rubu hlača. On je prati pogledom. Znam što radi. Znam i ja.

"Bojim se da će vas to pratiti još neko vrijeme", tješi me. Kimam glavom ne gledajući u njega. Znam da će me pratiti zauvijek. Prati me već deset godina. Pratit će me dokle god sam živ. Samo netko njegove struke može vjerovati da se nešto poput toga može izbrisati korekcijom emocionalnog paterna i defragmentiranjem traumatske strukture. Jedino dobro u cijeloj toj priči je sam način. On pruža toliko mogućnosti koje nemaju veze s tim psihoneuralnim glupostima.

"Ali će prestati." Dižem pogled i znam da su mi oči suzne. On kima glavom, naginjući se prema meni. Očima mu pluta ona vrsta sućuti rezervirana za ljude poput mene. Za ljude kakav misli da jesam. Polomljen. Skršen. Bez nade u izlječenje. Samo jedan hodočasnik u nizu koji dolazi u ovaj kompleks u nadi da će mu oduzeti život biti vraćen.

"Naravno da hoće. Vidite da sve ide na bolje. Sve ste mirniji kad se suočavate s njim. Glas vam je sve nježniji. Ne samo da se trudite razumijeti ga, već ste na pragu da mu oprostite i sve to ostavite za sobom. Znate, sve je to povezano. O tome smo već pričali. Njegova krivica, vaš osjećaj krivice. Sve je to isprepleteno."

 

Priču o krivici slušam otkako sam prvi put došao ovamo. S trinaest godina. O tome kako smo povezani. On i ja. Kako mu trebam oprostiti da bih nastavio živjeti. Da moj život, koji je on uzeo, ovisi o meni. I o tome kako se ponašam prema njemu. Ni tada mi nije bilo jasno kome je moglo pasti na pamet da od djeteta traži nešto tako… odraslo. Kao što je oproštaj. Da na uništeno djetinjstvo i preostale krhotine života svali ogroman teret odgovornosti da je samo krivo ako ne bude bilo u stanju vratiti se u život kakav je bio prije negoli je razoren.

Tada sam samo plakao. Plakao i ponavljao da ne mogu. Nije pomoglo. Pritisak je samo rastao. Iz dana u dan. Iz mjeseca u mjesec. Dok se nisu odlučili suočiti me s čovjekom kojem sam trebao oprostiti. Čovjekom koji mi je nekad, u nekom drugom životu, bio obitelj. Čovjekom koji mi je sad bio pojam užasa.

 

Zatvorili su me ponovno u sobu s njim. Za moje dobro. I rekli da budem dobar prema njemu. Jer tako se oprašta.

 

Bilo je jezivo.

 

Tresao sam se mjesecima nakon toga. Molio ih da mi to ne rade. Nikad više. Ali su rekli da nikada neću izaći iz kocke ako se ne sredim. Ako ne pokušam povratiti svoj život. Ako ne postanem normalan. Jer sam ovakav, slomljen, opasnost za vanjski svijet. Zlostavljana djeca skoro uvijek postanu zlostavljači, ponavljali su mi. Osim ako se ne izliječe. Ako ne rade na sebi.

 

Rekli su da me više neće stavljati u istu prostoriju s njim. Ako pokušam. Ako se potrudim. Pa sam pokušao. Trudio se. Uzalud. Lagali su.

 

"Svjestan sam toga", polako odgovaram, susprežući bijes. "Uistinu mi je drago da se sve odvija ovako kako se odvija. Točno osjećam kako mi strah blijedi iz posjeta u posjet." Dramatično stavljam ruku na prsa kako bih oslikao osjećaj olakšanja. Znam da čovjek preko puta mene to voli. Voli kad se ljudi razbacuju emocijama. Misli da to znači da ih pokazuju. Nikad mi nije bilo jasno kako nikada nije posumnjao. Ili jednostavno nije želio znati što se zapravo zbiva u našim glavama. Mene i onih poput mene.

"Promatrao sam vas danas. Vi uistinu volite tog dječaka, bez obzira što znate tko je on u stvari. Iako si to, naravno, još ne želite priznati. To je normalno. To je put iscjeljenja. Shvaćate da osoba iza njegova lika nije mogla drugačije postupiti u datom trenutku. I da to nije razlog da vaš život bude uništen."

Smješkam se i kimam glavom. Posežem za šalicom i udišem miris odlaska iz nje.

"Treba vremena da se to shvati, razumijete. Teško je tako nešto shvatiti kad ste dijete. Meni je bilo teško. Stalno sam krivio njega. Krivio sebe. Puno krivice, malo razuma, baš kao što ste vi od samog početka govorili. Ali, zahvaljujući vama, sada shvaćam gdje sam griješio."

Sada se pak on smješka, dobroćudno, zadovoljno.

"Bili ste teško dijete, to je istina. Kad se samo sjetim koliko ste nam problema zadavali, onako inatljivi. Nikako niste željeli prihvatiti da i vi snosite odgovornost za vlastiti život. Da se, umjesto da samo plačete, trebate malo i potruditi. I da će onda sve biti dobro!"

 

Da, naravno, ja sam njemu bio problem. Samo još jedan u nizu problema koji treba riješiti. Još jedno skršeno dijete koje treba zalijepiti. Uvali mu odgovornost odrasle osobe, pravoga krivca smjesti u tjelo djeteta, zatvori ih u sobu. I sve će biti u redu. Jer žrtva treba prepoznati bivšu žrtvu. I povezati se s njom. I čarolijom sve nestaje. Kako da ne…

 

Na silu širim usne u osmijeh i sliježem ramenima.

"Bio sam samo dijete. Ne zamjerite." Ispričavam se toliko uvjerljivo da sam sebe iznenadim. On mi se dobrodušno smješka, poput djeda, iako nema niti četrdeset godina.

"Ne zamjeram, ne zamjeram, naravno. Ta svi smo mi bili djeca. Manje ili više oštećena." Kima glavom kao da je to sasvim normalna stvar. Pitam se koliko zapravo neoštećene djece poznaje. I što radi s njima.

 

Ne dopuštam da se bijes razbukta. Nema razloga za njega. Ne više. Uspio sam. I to je jedino bitno. Dobio sam odobrenje za novi posjet. Još jednu mogućnost da budem nasamo s njim. Njegova mu zatvorska kazna onemogućava da zna da apartman ima kamere. Onog trena kad sam to saznao, moj je život dobio smisao. Otad ga se više ne bojim. Ono što mu radim kamere ne mogu snimiti. On ne zna da mu ne mogu napraviti isto što i on meni. Ne bih to napravio, naravno. Ja nisam on. Ali on to ne zna.

           

"Dođite ponovo za tri mjeseca. Dobro je da se sad češće viđate, kad vam ide sve bolje", piše u poruci.

 

Hodam ulicom trudeći se ne pokazati koliko sam oduševljen. Uranjam u nasmiješenu masu koja korača zelenim ulicama. Nasmiješen sam i ja. Za samo tri mjeseca! Za samo tri mjeseca! Za samo tri mjeseca! ponavljam u sebi, ne vjerujući.

           

Jedva ga čekam ponovno vidjeti. Onako blijedog i tihog. Pričati mu. Učiti ga. O njemu. O meni. O nama. I puštati ga da čeka. Dati mu još jednu priliku da  osjeti kako je to biti trinaestogodišnjak.

           

Pružiti mu još jednu noć iščekivanja.