Posljednja šibica

Kao djetetu, popova mi se kuća uvijek činila nekako drugačijom, posebnom. Ne zato što je bila bogatija od svih kuća u selu, niti zbog toga što je bila sveto mjesto. Nalijepljena na seosku crkvu, bila je sjedinjena s njome uskim prolazom u kojem za noći svjetlost nikada ne bi pronalazila svoj put. Za dana, crkva i kuća su bile dvije odvojene zgrade. U zagrljaju tame, one bi postajale jedno. Ali crkva nije šaptala, za razliku od popove kuće. I zato sam je više volio.

Dolazio sam u nju često čak i kad sam poodrastao i shvatio koliko je svetost upitna stvar. Pred nekim stvarima teško tko može zatvarati oči, osim seoske savjesti i roditeljske sramote. Preživio sam. Prežalio. Ali sam se i dalje vraćao. Ne zbog popa, koji je sad bio onemoćao starac, daleko od muškarca čijih sam se prijetnji bojao više negoli njegovih dodira. Već zbog kuće. Njezinih zidova. I priča koje je pripovijedala.

Prije sela tu je bila samo crkva. Trošna i mala. Sirotinjska poput nadgrobnih spomenika koji su se spuštali poput plašta s njezine desne strane. Ali čista. Uređena. Pažena i mažena kao i kamenje koje je stajalo umjesto križeva označavajući mjesto na kraju puta svakoga tko je dovde došao. Tako je govorila: došao. A ne: bio donijet. Davalo je to neku dostojanstvenost smrti koju pogreb i svi običaji vezani za njega pokojniku nužno oduzimaju. Ovako, činilo se kao da svatko od nas može izabrati svoj put, pratiti ga i onda se zaustaviti. Svojevoljno. Negdje pored crkvice na brijegu. Bila je to smirujuća pomisao i zato sam volio tu priču. A kuća ju je, znajući to, pričala često.

Zatim su došli ljudi, živi ljudi, i srušili crkvu. Trošne su daske bacili u vatru i podigli zidine od kamena. Otvore kroz koje je sunčana svjetlost ulazila slobodno zagradili su obojanim staklom. Slike svetaca odsjekle su tanke prste svjetlosti i unutrašnjost učinile mračnim i hladnim mjestom. Ni svjetlost svijeća više nije bila dovoljno dobra. Ali uljanice, pa zatim plinske lampe i na koncu električna rasvjeta, ništa od toga nije moglo vratiti ni sjaj ni toplinu koju su tvrdi kamen i hladno staklo donijeli na ovo, nekad svijetlo i toplo mjesto.

Promjene nisu zahvatile samo crkvu već su se proširile i na samo groblje. Nitko više nije dolazio, niti se zaustavljao na kraju svog puta. Jer puta više nije bilo. Bio je ugažen, pregažen, razrovan i poravnan i na njegovu se mjestu uzdigla kuća. Popova kuća.

"Što je bilo s kamenjem?" pitao sam, nadajući se, kao svako dijete sklono strašnim pričama, da će reći da su ugrađeni u njezine temelje, te da je zbog toga možda opsjednuta, ili nešto tome slično, ali jednako uzbudljivo.

"Njima su popločali prolaz između mene i crkve."

"Ali imena? Ne vide se..." pobunih se.

"S druge su strane, gledaju u zemlju."

"Bez veze..." ustvrdih razočarano, jer desetogodišnjaci baš i nemaju puno suosjećanja za mrtve. Pogotovo ne one iz priča.

"Tako jedino mogu vidjeti one kojima pripadaju", ponudi kuća odgovor i ja kimnuh glavom. Zadovoljan.

Čim sam izašao, smjesta sam požurio prema prolazu iako sam ga inače izbjegavao. Prolazeći za mraka kraj kuće i crkve, priznajem, osjećao sam se nelagodno. Nekada do te mjere da sam spuštao pogled makar me nešto stalno vuklo da zvjeram u rascjep između dvije zgrade. Nikada nisam smogao dovoljno hrabrosti da se za mraka približim i provjerim da li ga samo ne vidim ili uistinu nestaje s noći, kako se činilo.

Za dana nisam imao taj problem, tako da je moj izlet prošao bez straha, ali i bez nekog prevelikog uzbuđenja. Ako kuća nije lagala, i ako sam upravo stajao na nečijem nadgrobnom spomeniku, to se ni po čemu nije moglo zaključiti. Kameni pravokutnici podno mojih nogu djelovali su obično. Preobično za nekog sklonog neobičnim pričama. Još uvijek se sjećam svog razočaranja, i klečanja na hladnom kamenu iako je bila sredina ljeta, i pokušaja da prstima pomaknem kameni blok ne bih li vidio laže li kuća ili ne.

Upravo tu, na koljenima, me našao pop. I tada je sve počelo. Ali to je druga priča. Makar se zbog nje više nikada nisam približio prolazu. Ne do danas. Jer danas mi je kuća ispričala još jednu priču o prolazu. O prolazu i o sebi.

Nikada se prije nisam pitao što se sve događalo unutar ovih hladnih zidova i koliko je toga ova kuća vidjela. Uvijek sam je doživljavao kao prijatelja koji mi je pričao predivne priče. Ne nužno istinite, ali uzbudljive i strašne, baš onakve kakve sam volio, priče o starim crkvama, napuštenim grobljima, neobjašnjivim nestancima seoske djece, a ponekad i odraslih, malim i velikim tijelima nađenim u šumi. Od svih priča, jedino sam priču o prolazu provjeravao i, našavši je lažnom, odustao od propitivanja istinitosti drugih. Namjesto toga sam samo slušao i uživao.

Ovo je bila prva u kojoj nisam. Nisam želio slušati o dječaku koji je došao gledati stakla oslikana živim bojama kao da su čudo gospodnje, a ne samo djelo umješnih ruku. Nisam htio sudjelovati u prvom susretu s osobom za koju je mislio da je sveta jer služi bogu svemogućem. Nisam želio znati za njegov bijes i borbu, jer ja se nisam ni pokušao oduprijeti. Nisam htio osjećati sram jer sam živ, a on nije.

"Lažeš! Nisu te živoga zazidali u temelje kuće. Da jesu, postojao bi neki znak!" vrištao sam, bijesan na kuću jer mi je uništila jedino lijepo vezano uz ovo mjesto: svoje priče. Kleo sam je i proklinjao što me vratila u djetinjstvo, što me prozvala zbog njega, što me učinila slabim, nemoćnim, prljavim.

"Ime svakog talasona upisano je u prvi red njegova novog doma. Idi vidi ako mi ne vjeruješ."

Nije me bilo briga što se mrak već spustio. Nije me bilo briga pa i da netko ili nešto naiđe. Nije me briga pa da me i prolaz proguta. Lakše bih podnio smrt nego izdaju kuće koju sam obožavao.

Palio sam šibicu za šibicom, na koljenima pretražujući kamen po kamen. Tama se oko mene sklapala, bivajući sve gušća i gušća, omatajući me svojom blagošću. Brisala mi je suze s lica, hladila užareno lice. I na kraju me prihvatila u svoj zagrljaj kad je zadnja šibica osvjetlila uklesano ime...