Barbarin dom

Sjedila je kraj prozora i zurila u ono što se nalazilo s druge strane stakla. Crna ju je ptica, sjajna perja i ponosna držanja, promatrala sa znatiželjom, ili, čak štoviše, s očekivanjem. Ptica kljucne tri puta po staklu, no Barbara na to samo duboko uzdahne i prstima prođe kroz crnu kosu. Luciferov je radni stol bio prekriven papirima, knjigama i kartama. Barbara si je prisvojila njegovo mjesto, kao i uvijek kad bi odlazio u obilazak svojih ostalih zemaljskih dobara. Uzme nalivpero u ruku, pa prođe prstom po njegovim filigranskim ukrasima. Bio je to njegov poklon za njihovu petstogodišnjicu. A uz poklon je dobila i prijedlog: da napiše memoare. "Jer, čemu živjeti stoljećima, ako ništa ne ostane zapisano iza tebe?" upitao je, ne očekujući uistinu njezin odgovor, već dižući čašu šampanjca. Trebalo joj je skoro sto godina da se ipak nakani započeti. Bila je kraljica, ne pisac. U njezino doba knjige su pisali samo oni koji su uistinu imali što za reći. Sudeći po onome što je čitala zadnjih desetljeća, danas je situacija bila sasvim drugačija. I činjenica da nikada nije pisala ništa osim službenih dopisa i privatnih pisama definitivno više nije bila stavka koja ju je trebala spriječiti u tome da napiše knjigu. Dapače.

I tako je počela razmišljati kako da započne priču o svom životu. Točnije, svom drugom životu. O životu Barbare Celjske se već toliko toga napisalo, da nije bilo potrebe da ona, navodno mrtva skoro šesto godina, doda nešto na tu temu. Ali život Crne Kraljice... to je bilo nešto sasvim drugo! Postojale su istina legende, naravno. I babske priče. Ova vidjela, ona rekla, pa netko zapisao. Događa se. Svakome se omakne da bude viđen kad ne treba. Ali život unutar Medvedgrada, njezinog Medvedgrada, koji još postoji zahvaljujući Luciferu, tu priču nitko do sada nije ispričao. "A tu je priču uistinu vrijedno čuti!" Barbarinim glatkim licem preleti nestašni osmjeh, učinivši od tridesetogodišnjakinje petnaestogodišnju djevojku, spremu počiniti nepodopštinu za koju ima blagoslov.

"Sam je to tražio!" zaključi pa stane čitati na glas ono što je dosad napisala:

 

Medvedgrad, 1433. godina

 

„Sve su bliže“, dahnula je u vjetar.

Koža joj je bridjela od inja kojima se vihor sa sjevera obrušavao na njezino lice i ruke, jedine dijelove tijela otkrivene i prepuštene zimskoj noći.

„Vidim.“

Njemu nije trebao plašt po ovom vremenu, niti se ijedna vlas njegove do pojasa duge svijetle kose pomakla pod udarima hladnog zraka i kiše. Uska tamna odora isticala mu je stas kojeg je itekako bio svjestan. Lucifer se u kontaktu sa smrtnicama nije koristio moćima koje je imao kao anđeo. Više ih je volio pokoriti čisto ljudskim oružjem, svojim izgledom i šarmom, koristeći ga čak i u ovoj prilici protiv žene koja se grčevito držala kamene ograde. Danima su stajali na ovoj kuli i promatrali vojsku kako prilazi Medvedgradu. Nije joj ostalo puno vremena za odluku. Nasmijao se bezglasno i zabacio blijedo lice otvarajući svijetle oči k tamnom nebu, promatrajući munje. Uživao je u svakom trenutku njezine predaje.

„Znao si da će do ovoga doći“, okrenula se prema pojavi koju je osjećala iza sebe.

Pramen kose kiša joj je slijepila s blijedim usnama. Maknula je ruke s kamenih zidina i krenula skupiti mokru kosu što se bojom stopila s njezinom tamnom opravom. Njegovi su topli, suhi prsti preduhitrili njezine hladne i mokre i dotakli joj usne. Osjetio je kako se stresla, ali nije uzmaknula. Barbara Celjska nije bila jedna od onih koje uzmiču i upravo zato je bio ovdje.

Dogovor još uvijek stoji, moja kraljice“, Luciferove su se riječi izgubile u vjetru dok je svoje usne spuštao na njene.

O, Svjetlonošo, koliki će mi mrak moj pristanak donijeti?“ nasmija se oporo plemkinja spustivši dlanove na muškarčeva prsa.

Nije u mraku sve toliko loše kao što pričaju oni koji istinsku Tamu nikada dotaknuli nisu“, prste je upleo u ženinu kosu i naglim je trzajem privio k sebi, prekinuvši daljnji razgovor.

Dogovor je sklopljen, Medvedgrad je spašen, a Barbara Celjska je od sada pa do vječnosti pripadala samo njemu, Princu Tame.

 

Kako god da priča tekla dalje, jedno ostaje povijesna činjenica. Medvedgrad nije pao. Za one koji su nastavili živjeti u njemu, ostao je stoljećima isti iznutra, samo izvana odajuć dojam propadanja. Te noći Lucifer nije spasio Medvedgrad samo od Turaka. Spasio ga je od puno moćnijeg neprijatelja: Vremena.

 

"Ovo čak i ne zvuči loše!" Barbara kucne perom po tekstu, a na njezino kucanje joj odvrati kuckanje po staklu. "Nastaviš li tako, nikada neću ništa napisati", odbrusi ptici koja se nije dala smesti. Kuckanje se nastavilo bez obzira što se tamnokosa žena vratila pisanju. Bijeli su joj prsti glatko vodili nalivpero po arku papira. Ispunivši do kraja list krasopisom, Barbara ga pospremi u drvenu kutiju podijeljenu na dva dijela. S jedne su se strane nalazili prazni arci, a s druge zasad samo dva ispisana. Ali svejedno je pogled na njih ispuni ponosom.

"Ja pišem", dahne ushićeno pa se napokon okrene prema prozoru. "Sad možeš ući", reče puštajući crnu pticu unutra. Žena ispruži ruku i gavran pažljivo sleti pazeći da je ne ogrebe. "Dogovor je bio: dok pišem, ti si vani. Želim pisati kao ja, a ne kao Edgar Allan Poe. A teško je ne osjećati se kao on kad mi gavran sjedi na ramenu ili fotelji ili gdje već."

Umjesto da pogleda u stranu, posramljena prozivkom, ili bar kimne s razumijevanjem, ptica nastavi netremice gledati u svoju gospodaricu.

"Ne, ne možeš mi reći da nećeš smetati. I to što visiš na prozoru mi nimalo ne pomaže, znaš. Zašto ne odeš i ne radiš nešto što već ptice rade?"

U Barbarinom glasu se osjećala nesigurnost prilikom izgovaranja zadnje dvije riječi. Po zvuku koji je dopro iz sjajnog tamnog kljuna moglo se zaključiti da se i gavran pita zna li Barbara što to uopće ptice rade kad joj ne sjede na ramenu, ruci, naslonjaču, ormaru, ili je prate hodnicima Medvedgrada.

"Zaboravi", puhne žena i odmahne rukom. Crna se ptica veselo vine u zrak, napravi dva kruga po medvedgradskom atriju u kojem su Luc i Barbara provodili najviše vremena, pa se spusti na stol, pazeći da ne poremeti gospodaričin spisateljski rad. Barbara ga osmotri podignute obrve pa se i sama uputi ka stolu: "Samo ti još lubanja fali i to je to. Toliko o mom osobnom izričaju."

Došavši do svog pernatog prijatelja, pogladi ga prstima po glavi. Ipak je on bio s njom cijelo ovo vrijeme, u dobru i u zlu. Kad je mogao izabrati da ode i napusti je, nije to napravio. Ostao je tu, u njezinom svijetu, odsječen od ostalih svoje vrste, od svijeta kojem je nekada davno pripadao. Baš kao i ona. Barbara osjeti kako joj se grlo suši, a oči pune suzama. Nije bila sklona vraćanju u prošlost, ali su je ovakvi trenuci činili ranjivom. Slabom. A to si nije mogla dozvoliti, čak ni sada kada je bila pod zaštitom samog Lucifera. Ili upravo zbog toga.

"Nema veze. Pisat ćemo zajedno. Ako imaš kakvu ideju, slobodno pucaj. Ja sam napisala početak, ali ne znam kako dalje... toliko se stvari dogodilo! Stoljeća i stoljeća svega i svačega! Kako to uopće sročiti u nešto suvislo?!"

Ne očekujući odgovor, Barbara se zaputi prema okruglom stoliću na kojem su stajale boce s pićem. Dohvati jednu i naspe si dobra dva prsta medeno-zlatne tekućine. Zagleda se u nju uživajući u traci sunca što se, došavši s prozora, prelamala u sadržaju čaše. Trgne je zvuk iz pravca radnog stola. Okrene glavu i ugleda gavrana kako stoji uz njezinu dragocjenu kutiju, a do nogu mu knjiga. I to ne bilo koja. Već ni manje ni više nego "Priče iz Groteske i Arabeske", Poeova prva zbirka priča. Prvo izdanje, naravno, ne prijevod. Lucifer se užasavao prijevoda, a i ona je s vremenom stekla tu naviku. Barbara na trenutak otvori usta, misleći da se gavran šali, no njegova crna glava nagnuta u stranu i ozbiljan pogled natjera je da spusti čašu i u hipu dođe do stola.

Prolistavši je na brzinu, Barbara digne pogled s knjige pa se zagleda u gavrana:

"Svaki put zaboravim koliko si poseban", čak i da nije bilo njezinog pogleda ispunjenog nevjericom, glas pun iskrene isprike govorio je dovoljno. Gavran doleti do nje i smjesti se udobno na naslon fotelje, promatrajući je.

"Kratke priče kažeš..."

Gavran kimne glavom. Barbara se nagne u utisne poljubac u sjajnu glavu. Ptica zatvori oči, uživajući.

"Kako mi možeš toliko vjerovati?" upita Barbara po tko zna koji put vidjevši koliko povjerenja crna ptica ima u nju. Jer zatvoriti oči možeš samo kraj nekog kome vjeruješ. Ili kraj onog uz kojeg nemaš izbora. Barbara je uvijek zatvarala oči iz drugog razloga. Samo uz ovog pernatog stvora iz prvog. Ako ni zbog čega drugog, upravo zbog toga se ovo, u narodu zloslutno biće razlikovalo od sviju živih i neživih bića koje je Barbara poznavala za oba svoja života. Niti kao Barbara Celjska niti kao Crna Kraljica, nije vjerovala nikome. Nikada.

Gavranu je vjerovala.

Stoga sjedne nazad za stol, izvadi arak i krene pisati.

 

Nije tome toliko davno kao što se sada čini kada se Barbara prvi put osjetila zatočenom iako je bila u svom voljenom Medvedgradu. Istina, Lucifer je bio zanimljiv sugovornik, obrazovan i načitan, ali njoj je nedostajao svijet iz koga je otišla. Možda ne toliko ljudi, za njih nikada nije puno marila jer joj je većina željela zlo, ali krajevi, novi krajevi, stari, već viđeni krajevi, planine, rijeke, mora... ničeg toga nije bilo unutar zidova Medvedgrada.

"Znaš, ne moramo cijelo vrijeme biti ovdje..." odvažila se jednog dana Barbara, pa brzo dodala, za svaki slučaj: "Iako je Medvedgrad lijep, bez daljnjeg."

Odjeven prilično nemarno za Princa Tame, Luc je sjedio u naslonjaču s knjigom u ruci. Njegove svijete oči premjeste se sa sitnih slova na njezino lice. Promatrao ju je, a to je najmanje voljela. Činilo se kao da uvijek vidi više negoli ona želi pokazati. U pogledu mu je titrao žar, ali ga Barbara tada nije znala pročitati. Bio je to početak njihove veze. Sada bi znala da se ludo zabavlja. Tada... tada ga se bojala.

"Dakle... ti bi na izlet?" napokon progovori svjetlokosi muškarac odloživši knjigu na stolić kraj sebe.

"Da", glas joj zadrhta bez obzira na sav njen trud.

Lucifer se u trenu stvori kraj nje, natjeravši je da vrisne. Mrzila je njegovu brzinu, a još više to što ju je uvijek uspio preplašiti. Za života nije bila toliko strašljiva. Ali, za života je živjela s ljudima, a ne s palim anđelima.

"Naviknut ćeš se", šapne. Dlanom joj je, kao da smiruje dijete, gladio kosu. Ona kimne, ne vjerujući.

"Vjeruj mi. Na mene ćeš se naviknuti. Na ostalo..." ostavivši misao otvorenom, odmakne se od nje pa upita: "Šta kažeš na Kotor?"

"Kotor?" još uvijek smetena od njegove blizine Barbara ne shvati da su se vratili na prvu temu. "Kotor!" krene već pljesnuti rukama, ali se suzdrža pa ih stavi iz leđa, grčevito stežući prste. Lucifer ju je promatrao s osmjehom. Bio je zadovoljan. A ona, ona je bila presretna. Nakon toliko godina izaći će u svijet. Ponovno.

 

***

 

"Predivan je!"

Iako se bojala da će je vanjski svijet, nakon toliko godina zatočeništva, razočarati, to se nije dogodilo. Iako su mogli do Kotora doći u trenu, preskočivši sve muke putovanja koje je tada, čak i za bogata palog anđela, bilo daleko od udobnog u usporedbi s današnjim, Lucifer je inzistirao da do Boke dođu "ljudskim putem". Gledajući more kako se zatvara u prsten planina, Barbara shvati zašto. Dok se lađa lijeno premetala po valovima, upijala je grad-dragulj što se savio u krilu Lovćena. Bijeli bedemi grlili su grad na moru, kao da ga čuvaju i od mora i od litica što se oko njega pletu, sve jedna nadvisujuć drugu. Ponad grada dizalo se brdo, a na njem zaštitnik: utvrda na stijeni, kao dragulj na kruni. Tako moj Medvedgrad Zagreb čuva! pomisli u sebi Barbara i smjesta zavoli Kotor, jer iako toliko različit, ipak bijaše sličan njezinu domu, jedinom za kog je znala i marila.

Uto lađa pristane.

"No, što čekaš?" zapita Lucifer bogato nagrađujući kapetana koji se samo nijemo klanjaše čas njemu, čas njoj. "Kotor te zove."

Nije joj trebao dva puta reći. Uzanim i krivudavim uličicama klizila je glatko, kao da je oduvijek ovdje. Zastajala je, razgledala, dodirivala kamene ukrase, rascvjetale cvijetove oleandera, kovane ograde. Ulazila u crkve diveći se radovima umjetnika, poznatih i nepoznatih. Upijala je mirise soli i toploga kamena, lovora i bora. I bila sretnija i smirenija nego ikada do tada.

"Dođi. Želim da upoznaš nekoga", Luceferova je ruka oko struka vrati u stvarnost.

"Koga?" upita, sumnjajući da će dobiti odgovor.

"Onog tko je zaslužan za svu ovu ljepotu."

Barbara se okrene prema svom pratitelju i tek tada zamijeti da nitko, ama baš nitko na malenu trgu na kojem su zastali ne obraća pažnju na njih.

"Ne vide nas?"

"Ne. Mislim da je bolje tako."

Barbara kimne. Bez pitanja. Bez pogovora. Zagleda se u česmu kraj koje su stajali samo da ga ne bi morala gledati u oči. Bilo je nečeg uznemirujućeg u njima.

"Ne želim da nas ljudi čudno gledaju, niti da ti svojim obraćanjem umanje užitak razgledanja", glas mu je bio tih i razgovjetan, kao da govori djetetu.

"Naravno", odgovori dok je sve u njoj vrištalo: "Ali ja želim da mi se obraćaju! Ja želim pričati s ljudima! S bilo kim drugim osim s tobom!". Umjesto toga, izvi lice u osmjeh pa ga uhvati pod ruku:

"Vodi me onda da upoznam tu posebnu osobu."

Potapšao ju je po nadlanici i poveo. Uskoro ostaviše gradske zidine za sobom, a i ljude koji je nisu mogli zamijetiti. Oko njih se krajolik mijenjao i doskora pitome ulice i trgove zamijeniše vrletnim liticama što se uzdizahu lijevo i desno od skoro nevidljive stazice kojom je Lucifer suvereno koračao, ne gubeći dah. Začudo, ni Barbari uspon nije predstavljao neki problem, kao ni ledeni vjetar što je u zapusima dolazio sa sjevera, koseći pred sobom i ono malo zelenila što je ostalo.

"Sviđa ti se putovati ovako?" glas je prene iz razmišljanja o tome gdje su i kuda idu.

"Kako?" Barbara se zaustavi i pričeka da njezin sugovornik učini isto. Zastao je, ali se nije okrenuo prema njoj već je namjesto toga raširio ruke otvarajući dlanove prema nebu.

"Neopterećeno. Mislim da bi to bila prava riječ."

Tek tada se okrene prema njoj i pruži joj ruku. Šarenice su mu bile poput opala - prelijevahu se na suncu dok mu je rub usnice titrao u osmjehu. "No, hajde! Nije li lijepo moći se popeti tako brzo i lako na vrh Pestingrada? Ne osjećati njegovu negostoljubivost kojom nas kani odvratiti od posjeta u koji smo krenuli?" sa svakom izgovorenom riječi oči su mu brže mijenjale boju, a plamen uzbuđenja, Barbari tako poznat iz nekih drugih prilika, pretvarao ih je u žeravice okružene blijedim licem pravilnih crta. Prelijep je, pomisli Barbara po tko zna koji put. Prelijep. Željela ga je pitati što rade na ovom mjestu, Pestingradu kako ga je nazvao, i tko uopće živi, ako je tu živjeti i moguće, u ovako surovom kraju. A ljudi su govorili da je Medvedgrad na kraju svijeta! A što je tek s onima koji ovo mjesto nazivaju domom?!

Parsto metara dalje, Lucifer naglo zastane. Barbara učini isto. Ispred njih se litica savijala u luk tvoreći tako vrata od kamena iza kojih su boje blijedile, a oblici se rastakali da bi se zatim opet pojavljivali zamućeni izmaglicom.

"Što je to?" upita Barbara približivši se bliže Luciferu. Jer od prirode nije bilo, to zasigurno. A ako je već morala birati između dva zla, birala je ono koje poznaje.

"Vilina vrata", odvrati on kratko a zatim doda: "A eto i vile!"

I uistinu, na poprečnoj gredi stjenovitih vratiju sjedila je djevojka blještavih boja koje kao da je upila od blijede zemlje s druge strane vrata. Vrane je kose raspustila i samo ih na kraju privezala trakom boje grimiza, a iste joj je boje bila i haljina, lagana i prozirna, da se ispod nje nazire put bijela i svjetlucava poput najjačeg mjesečeva svjetla. Oči joj bijahu plavlje od potočnica, a usne rumenije od prvih jagoda. A vjerojatno i slađe. To Barbara prosudi po Luciferovu osmjehu i vilinu laku skoku kojim mu se našla u naručju.

"Barbara, ovo je Alkima. Da nije nje, ne bi ni Kotora bilo!"

"Pretjeruješ prijatelju. Samo sam gomilu bezumnika što im na um pade u ovoj divljini grada sagraditi, daleko od vode i soli i svakoga života, usmjerila na more. Samo sam tomu zaslužna, ničem više", glas je vilin bio zvonak, a smijeh zarazan i Barbara se bez obzira na oštri ubod ljubomore osmjehne. Znala je da Luciferu nije prva, vjerojatno ni jedina, ali nije bila spremna upoznati ženu s kojom ga dijeli. Kao da joj je čula misli, Alkima je uzme pod ruku pa povede prema vratima, glasno govoreći:

"Nego, sklonimo se od sjevera što se važan pravi u Vilinicu. U moj dom je svaki prijatelj moga prijatelja dobro došao", a nešto tiše doda, nagnuvši se prema Barbari:

"Ne vrijedi ti, seko, za njim suze liti. Takav je kakav je."

"Lako tebi govoriti, ti si vila", Barbarin je glas bio opor i samo se nadala da će ovaj posjet brzo završiti. Nije znala zašto ju je doveo ovdje. Zato da više nikad ne poželi otići iz Medvedgrada?

"A ti si Crna Kraljica. Nema tu velike razlike."

Barbara pogleda djevojku s nerazumijevanjem.

"Ta ne bi te uzeo da nisi posebna. To je bar jasno."

Ali nije joj bilo jasno i taman htjedne zatražit pojašnjenje, kad li se Lucifer uključi.

"Barbara je bila smrtna", reče kratko kao da je time sve rečeno.

"Oooh! Dijete drago!" zavapi Alkima. "Pa ni čudo onda nije... ti ne vidiš. Ti ne znaš..." započe pa se prekine položivši Barbari dlanove na ramena: "U vječnosti se drugačije živi."

"I to je razlog zašto smo tu. Barbara je mlada u životu i u vječnosti. Želim da je naučiš što sve može sada kada je jedna od nas."

Lucifer uzme Barbarinu i Alkiminu ruku, poljubi prvo jednu pa drugu, pa ih sklopi obujmivši ih svojim dlanovima. "Budite sestre."

Barbara kimne glavom, jer, ruku na srce, što je drugo i mogla učiniti. Još uvijek držeći njihove sitne šake među svojima, svijetlokosi se muškarac obrati Barbari:

"Ostani koliko želiš, budi viđena ako želiš, druži se ako hoćeš. Alkima će te svemu naučiti. Njoj vjerujem. A i tebi", reče to i nestade.

"Ne može on otić ko i svako drugi, a ne. Krila bi mu otpala", puhne vila pa zabacivši kosu upita svoju gošću: "Dakle, što prvo želiš raditi?"

Barbara se zamisli zagrizavši usnicu, pa na kraju polako izgovori:

"Želim znati."

"Znati što?"

"Ti i Lucifer..."

"Što nas dvoje... oh! Oh! Oh! Ta ne misliš valjda... o dijete, dijete drago!"

Koliko god se trudila biti fina i pristojna dok je Lucifer bio tu, sada kada je ostala sama s ovom djevojkom koja ju je uporno nazivala djetetom, prvo je željela znati na čemu je. Koliko god joj se sviđalo to što će se moći kretati koliko-toliko slobodno, nikako joj nije odgovaralo da to "koliko-toliko" ovisi o Luciferovoj družbenici koja je to bila očito puno duže nego ona.

"Dakle, jeste li bili zajedno ili ste još uvijek zajedno ili?" Barbara preokrene očima jer se Alkima na njezino pitanje počela veselo smijati. Njezin je smijeh odzvanjao vrletima i činio Barbaru sve bjesnijom.

"Alkima?" upita po zadnji put, s puno više grubosti u glasu nego što je planirala. Ipak, o Alkimi je ovisilo puno toga. A i vila se mogla požaliti Luciferu. A tada ni ona ni njezin voljeni Medvedgrad ne bi trajali dugo. "Reci mi, molim te", pokuša što poniznije.

"Oprosti, oprosti, oprosti. Hiljadu puta oprosti na ovome smijehu. Ali sama ideja da vila sebi anđela uzme je toliko... nestvarna."

Alkimine su jasne plave oči još uvijek bile pune smijeha. Ali su bile iskrene. Bar koliko je to Barbara mogla procijeniti. Nije da je poznavala tuce vila pa da može odrediti kada koja laže, a kad koja ne.

"Zašto nestvarna?"

"U anđela je tijelo, baš poput vas smrtnika. U nas vila ne." Kako bi što zornije pokazala na što točno misli, Alkima stane blijediti pred Barbarinim očima.

"To i Lucifer može. Svi vi... vječni to možete."

"Da, samo što ja to jesam, a vi to postajete."

"Vi?"

"Da i ti to možeš", zakima vila glavom."Hoćeš da te naučim?"

"Ne. Ne sad. Ne mjenjaj temu", obrecne se Barbara na vilu koja više nije bila blijeda prikaza već prilično stvarno biće. "Ali sad si tjelesna. Imaš tijelo. Držala sam te za ruku."

"Pričina, dijete. Sve je to pričina. Ništa drugo", odmahne vila glavom.

"Pričina ili ne, ako te ja mogu dotaknuti..." Barbara nije nastavila rečenicu čiji je kraj bio više nego jasan.

"... to znači da sam povukla život iz svoje zemlje da bih se učinila tvarnom. Pogledaj", rukom pokaže na blijedeći kraj onkraj Vilinih vrata. Iz trenutka u trenutak bivao je sve nejasniji, sve razliveniji, kao da je život isticao iz njega. "Što misliš, vrijedi li ijedan anđeo toga? Ijedna postelja da je mijenjaš za svoj dom?"

Barbara se sjedit svog Medvedgrada i koliko joj znači. Sjeti se dogovora kojim ga je spasila, po cijenu sebe i vječnog prokletstva. I zapita se, da je kojim slučajem bilo suprotno, da je trebala dati Medvedgrad a ne sebe, u zamjenu za Luciferovu postelju, bi li to ikada napravila? Zapita se, zastane, a onda prasne u neobuzdani smijeh.

"Lucifer te s razlogom doveo k meni. Nismo toliko različite koliko bi se reklo na prvi pogled."

 

***

 

Otada je Barbara često boravila na Pestingradu. Kotor joj posade drugi dom, a Alkima sestra koju nikada imala nije. Stoljeća su prolazila, Barbara se Lucifera više nije bojala, niti se zamarala drugim ženama, iako je znala tu i tamo osjetiti zavist i ljubomoru. Taj dio ljudskosti ni do dana današnjega izgubila nije. Neke stvari čak ni vječnost ne može izbrisati.

 

 

Medvedgrad, 2014.

 

Napokon se blijeda ruka zaustavi i odigne nalivpero s papira. Nježno ga poklopi pa stavi na stol. Nije ga trebala pozvati, gavran joj je već bio na ramenu i okrećući glavu čas na jednu, čas na drugu stranu odobravajuće gledao na ispisane arke papira.

"Uspjela sam!" dahne Barbara pa se stane veselo smijati. "Moja prva priča!"

Ustane od stola pa se stade vrtjeti u krug po atriju, plešući sama sa sobom. Gavran ju je pratio, leteći joj tik iznad glave, ispuštajući zvukove toliko slične njezinom smijehu da se jedva moglo razlikovati tko se od njih dvoje smije. Smijali su se oboje. Ona, sretna zbog priče. On, sretan zbog nje. Crna kraljica i njezin gavran.