Moral

„Skočili ste i spasili psa, a dijete ostavili da potone“, glas je bio optužujući. Lavinia nije imala ni želje, ni volje, onako mokra i promrzla, još gledati i u policajčeve oči. Znala je što bi tamo našla. Stoga se zagledala u metalni stol, čvrsto držeći u rukama svog ljubimca umotanog u tanku deku, jedini znak milosti koji im je policija udijelila.

„Nisam vidjela nikakvo dijete. Samo psa“, ponovi Lavinia umorno.

„Troje je ljudi vidjelo dijete, samo ga vi niste vidjeli. Kako to objašnjavate?“

„Troje je ljudi vidjelo dijete, kažete?“ Lavinia naglo digne glavu i njene se plave oči sukobe s policajčevim. Zbunjen tonom njezina glasa on kvrcne olovkom po notesu pa ustvrdi: „Punih troje.“

„A zašto onda oni nisu skočili spašavati to dijete?“

„Mislili su da ćete ga vi spasiti.“

Lavinia kimne glavom i šmrcne.

„Ali niste. Vi ste spasili psa.“

„Psa sam vidjela. Psa sam spasila. Oni su vidjeli dijete, oni nisu spasili dijete. Zašto njih ne ispitujete o djetetu nego mene koja o njemu ništa ne znam?“

„Zato jer me zanima zašto ste spasili psa umjesto djeteta! Kakva to osoba može biti koja će staviti život životinje ispred života ljudskog bića?!“

Policajac je uživao u svakom trenutku svoga pravedničkog bijesa. Lavinia uzdahne, slegne ramenima pa odvrati:

„Ja sam osoba koja spašava ono što vidi. Ne ono što drugi vide.“

„Ti drugi su se uzdali u vas!“ drekne muškarac sada već prilično iznerviran Lavinijinom ravnodušnošću.

„Ti drugi su mogli sami napraviti nešto ako su smatrali da treba nešto napraviti, umjesto da su čekali da netko drugi to napravi za njih.“

„Kako možete biti tako bezdušni?! Ta dijete je mrtvo zbog vas!“

„Žao mi je zbog djeteta, iako ga nisam vidjela. Ali daleko od toga da je mrtvo zbog mene. Mrtvo je zbog tih vaših ljudi koji su ga vidjeli i nisu poduzeli ništa. A sad, ako smo završili, ja bih vrlo rado doma. Ovo je bio dug dan.“

Lavinia ustane i zagleda se u policajca s visoka. On se pak onako širok pokušavao iskobeljati iz stolca u koji je zasjeo. Zapevši, razbjesni se još više što si je dozvolio da ga mršava djevojka koja ga je sada gledala odozgo vidi nespretnog i poniženog.

„Nikuda vi nećete! Dijete je mrtvo i netko treba odgovarati zbog toga!“

„Slažem se. Obratite se onoj trojici koja su dijete vidjela.“

Policajac otvori usta, ali ga Lavinia presječe:

„Ugodan vam dan želim!“ i krene prema vratima. Nitko je nije zaustavio.


 

***


 

"Znaš, mislim da nikada nećeš proći ovu razinu", dočeka Laviniju glas s druge strane vrata.

Lavinia bijesno skine kacigu s glave i hiti je na pod.

"I dalje mi nije jasno što bi ja sad trebala reć tom kretenu da mi se skine?! Koja je uopće poanta morala?! Ona trojica nisu ni bila blizu, a svejedno sam zbog njih pala. Ponovno", ispuhana, Lavinia se spusti na pod i povuče deku na sebe. Nije joj bilo hladno. Nije joj moglo biti. Osjeti su prestajali s izlaskom iz igre, a prostorija virtualne stvarnosti je bila najtoplija i ujedno najveća prostoriju u njihovu boravku. Ona i njezin cimer, Karl, tu su provodili najviše vremena. No, svejedno, to joj nije pomagalo da pređe prepreku na kojoj je zapinjala već sedam dana.

Rules and Laws, Pravila i Zakoni, igra iz koje je upravo izašla, Karlu je bila jedna od omiljenih, tako da je brzo i Laviniju navukao na nju. Smještena u daleku prošlost kada je svaka zemlja imala pravila ponašanja i zakone koje su njezini stanovnici trebali poštovati, Rules and Laws je zahtijevala od igrača da se prilagodi načinu razmišljanja onog doba. Lavinia je teško mogla zamisliti svijet u kojem je norme ponašanja formiralo nešto tako krhko i nestalno kao što je to ljudsko mišljenje. Zato i jest svaku razinu prolazila mjesecima.

"Imaš kakvu ideju?" upita cimera s poda.

"Laži", mrtvo-hladno odvrati Karl i doda joj limenku hrane.

Toranj u kojem se nalazio njihov boravak bio je igrački toranj. U svakom su se boravku nalazile samo tri prostorije: prostorija virtualne stvarnosti, higijenska prostorija i prostorija za repliciranje. Praktički nisu morali ni izlaziti van. Sve što su trebali, stizalo je u treću prostoriju. Spavali su, kao i većina igrača, u virtualnoj stvarnosti. Nije bilo potrebe za krevetima kad su i tako postojale milijarde svjetova u kojima su se mogli odmoriti na način na koji su željeli.

"Da lažem?" Lavinia spusti glavu nakon što je u usta sasula sadržaj limenke. "Šta? Da kažem da sam vidjela dijete, ali nisam stigla do njega? Ili?"

"Ne, budalo. Reci da je jedan od njih skočio po dijete. Pa pitaj zašto ga nije spasio. Prebaci rat na njihov teren."

"Ali, on će znati da nije skočio..."

"On da, ali policajac ne. Nije bio tamo."

"A ostala dvojica na obali?"

"Oni tada mogu štititi sebe i reći da su očekivali da će ih on spasiti. Sumnjam da će reći išta drugo. Ne isplati se", Karl slegne ramenima i posegne za još jednom limenkom. Bivanje u virtualnoj stvarnosti iscrpljivalo je više nego bivanje u pravoj.

"Ali... to nije moralno. A ovo je razina morala."

"Moral određuje većina. Ili se potrudi postati većinom, ili zauvijek ostani na toj razini. Radi kako hoćeš."

"Razmislit ću", umorno uzdahne Lavinia i posegne za kacigom. "Idem odmoriti. Buđenje za dva sata", promrmlja u srebrni vizir koji joj prekri lice.


 

***

„Skočili ste i spasili psa, a dijete ostavili da potone“, glas je bio optužujući. Lavinia se nadala da ga čuje po posljednji put.

"Pokušala sam...", reče tiho i zastane. Srce joj je nabijalo, što od virtualne hladnoće koja joj je kolala tijelom, što od adrenalina igre.

"I zašto ga niste spasili?! Nego ste dovukli na obalu psa!!!" policajčev se glas povisi na zadnjoj riječi.

"Zato..." Lavinia spusti pogled prema psu, privi ga još jače k sebi pa nastavi: "...zato jer su trojica... njih trojica..." Jecaji joj sasvim prirodno napustiše grlo, a suze stanu kapati po maloj, smeđoj glavi koja se jedva vidjela od njezina zagrljaja.

"Šta sad njih trojica? Nemojte miješati svjedoke svog nedjela u to. Zašto niste spasili dijete?!"

Lavinijino se tijelo grčilo od plača dok je policajac zahtijevao:

"Prestanite plakati! Odgovorite mi!"

Lavinia se divila sama sebi kad je suznih očiju preklinjući pogledala policajca. Za trenutak je izgubio onaj napadački stav. Znala je da je na korak od toga da joj pruži maramicu. Nije htjela maramicu. Htjela je slijedeću razinu. Stoga mucajući progovori:

"Oni... oni su ga bacili u vodu. Dijete.... A nakon toga i mene i psa. Jer... jer sam ih vidjela..." glas joj se ponovno pretvori u jecaj, a policajca naglo nestane.

Pred očima joj zatitra dugo očekivana rečenica:

ČESTITAM, PROŠLI STE I OVU RAZINU!

Lavinia skine kacigu i zatvori oči. Udahne stvarni zrak sa zadovoljstvom. Više joj nije bilo hladno, više se nije tresla, više nije plakala. Nije bilo potrebe. Otvori oči i pogled joj se susretne s Karlovim, zamišljenim.

"Reci", upita ga.

On samo odmahne glavom, pa krene nastaviti svoju igru.

"Reci", ovaj je put Lavinijin glas bio molećiv. Znala je da Karl ne može odbiti molbu. Ne njoj. Bilo je to jednostavno jače od njega.

Još uvijek leđa okrenutih prema Laviniji, Karl je šutio. Neobično dugo za njega. A i kad je progovorio, nije gledao u nju:

"Trebala si se samo obraniti od optužbi."

"Pa jesam", ustvrdi Lavinia i doda: "Prošla sam."

Karl je opet zašuti. I dalje je nije gledao.

"Ovo nije bila obrana."

"Nego?"

"Egzekucija", polako izgovori Karl, pa se napokon okrene prema svoj cimerici. "Neobična definicija morala, moram priznati."

Lavinia je gledala kako se na njegovom licu pojavljuje tračak osmjeha i kako se smjesta rasplinjuje. Prvi put otkad su živjeli zajedno zapita se na koji je on način iz prve prošao tu razinu...