Tajna seoske knjižnice

„Polako! Netko će nas čuti“, Kaja se naglo okrenula prema dječaku koji ju je pratio u stopu po škripavim drvenim stepenicama.

„Kako god da stanem, to škripi“, ispričavao se Marko, očito ne prvi put, nastavivši:

„Zašto ne poprave stepenice ili ne stave nove?“

„Zato jer je ovo odlagalište“, djevojčica je zamahnula dugom zlatnom pletenicom i nastavila uspon po spiralno posloženim daskama.

„Pa?“

„Tu se odlažu knjige koje su prestare i preoštećene da bi bile dolje u knjižnici. Zato nitko ne vodi posebno računa o ovim stepenicama“, pojasnila je s dosadom u glasu. Njoj ovo očito nije bio prvi uspon.

Zapravo, Kaja je ovdje bila kao kod kuće. Njen otac, knjižničar, pričao joj je da na tavanu knjižnice u kojoj radi postoji soba za „otpisane knjige“ kako ih je nazvao. Kaja si je od tada često zamišljala kako ta prostorija, u koju donose knjige koje više nisu nikome potrebne, izgleda. Zamislila ju je poput neke vrste groblja, sa kamenim spomenicima za svaku umrlu knjigu. Malim spomencima, jer tavan nije mogao biti veliki, sudeći po onome što je Kaja vidjela izvana, promatrajući najgornji kat kuće u kojoj je bila smještena seoska knjižnica.

„Kako to da imaš ključ od knjižnice?“ Marko je bio uspuhan od penjanja prašnjavim stubama, ali je neumorno postavljao pitanja.

„Otac ga uvijek objesi kod vrata kada dođe kući“, smireno odvrati Kaja.

„Znači, ukrala si ga?“ Marko je zastao na trenutak, dovoljno da daska ispod njega zaškripi i učini da nešto kraj njega proleti.

„Šta je to?! Šta je to?“ zapiskutao je panično, pokušavajući istovremeno i vrištati i biti tih.

„Šišmiš. A šta bi bilo, zaboga, Marko? Pa gdje ti živiš? Kao da na tvom tavanu stanuju vile, a ne golubovi i šišmiši“, Kaja je uzdahnula s prezirom i napokon se zaustavila.

Marko je slijedio njezin primjer, još uvijek natmuren zbog spoznaje da ne samo da su nedozvoljeno upali u knjižnicu po noći, već i da je ključ kojim su otvorili vrata ukraden. Kaja kao da mu je čitala misli. S rukom na kvaki se okrenula prema njemu i, gledajući ga s visoka, što joj je bilo omogućeno jer je stajala dvije stepenice iznad njega, rekla:

„Što si ti stvarno mislio da mi me otac pustio da se sama noću smucam po knjižnici? Pa znaš kakvi su roditelji! Uvijek ti brane da radiš ono najzanimljivije.“

S tom se konstatacijom okrenula nazad prema vratima na vrhu spiralnih stuba i polako ih otvorila. Mjesečina je kroz krovne prozore prodrla i kroz vrata i stvorila niz sjena oko njih. Marko se opet malo trgnuo, a onda je odvažno krenuo za Kajom koja je već bila u osvijetljenoj prostoriji.

„Nećemo paliti svjetlo. Mjesec je dovoljan. Što nije predivno?“ izgovorila je sve tri rečenice u jednom dahu, okrećući se oko sebe u sredini prostorije pretrpane knjigama koje su se nizale od poda do stropa stvarajući krivudave lisnate kule.

„Hej! Prestani! Dižeš prašinu“, Marko je navukao rukav preko lica dok se sloj po sloj gustih čestica odvajao od poda stvarajući vrtlog u sredini kojeg je bila Kaja, nasmijana i zatvorenih očiju.

Ovo je bio njezin raj. Knjige, puno knjiga. I samo njene, bez onih drugih ljudi s kojima ih je morala dijeliti dolje, u prostorijama službene knjižnice. Kroz zatvorene oči mogla je vidjeti točno gdje stoji koja hrpa knjiga i gdje je ostavila knjigu koju je zadnji put počela prelistavati. Otvorila je oči i zaustavila pogled na Marku i dalje se smiješeći.

„Što je? Ne sviđa ti se?“ upitala je, ali je nije bilo pretjerano briga za njegov odgovor.

Previše je voljela ovo mjesto da bi joj bilo stalo do ičijeg tuđeg mišljenja. Marka je dovela ovdje samo zato jer je on njoj pokazao svoje tajno mjesto, groblje automobila na putu za grad, gdje je on imao svoje skrovište samostalno izgrađeno od komada automobila koji su beživotno ležali unutar ograđenog dijela zarasle livade.

Kaja nije bila previše fascinirana, kao što ni inače nije bila previše fascinirana ni sa čim što se nije ticalo knjiga. Ali, Marko je bio jako ponosan na svojih ruku djelo, a bio joj je jedini prijatelj, točnije, jedina osoba njezinih godina u selu koja je nije smatrala čudnom, tako da se odlučila na to da  s njim podjeli svoj kutak na tavanu.

Sakrila je osmjeh kada je vidjela da je oduševljen isto toliko koliko i ona sa njegovim auto-skrovištem.

„I... ovaj... šta radiš kad dođeš tu?“ gledao je oko sebe, pokušavajući naći nešto što bi mogao raditi sa knjigama koje su prekrivale pod, kljaste stolice, stare školske stolove. Neke od knjiga su čak glumile nedostajuće noge šepavih stolova.

„Čitam. Gledam slike. Uživam. Znaš, tu nitko ne dolazi. Samo ja. One su samo moje“, znala je da zvuči samodopadno, ali si nije mogla pomoći. Ovo je bila njezina vlastita knjižnica. Njezin svijet. I bila je ponosna na njega kao da ga je sama stvorila. Tješila se mišlju da ako ga već nije stvorila, a onda ga je čuvala i održavala na životu.

Otac joj je uvijek govorio da knjiga koje se ne čita umire... zato se i trudila toliko da ova prostorija uistinu ne postane groblje, kako ga je zamišljala u početku, dok ga još nije prisvojila. Vjerovala je da je do sada vratila život većini knjiga koje su bila sahranjene ovdje, tako da na neki način, jest bila ako ne njihov stvoritelj, a onda barem osoba koja ih je ponovno vratila u život.

„Mogu li pogledati neku od njih?“ Marko je pažljivo dotaknuo knjigu tvrdih korica koja je stajala pored prozora. Tragovi nekadašnjeg zlatotiska ljeskali su poput ribljih krljušti na mjesečini.

„Slobodno. Samo pazi, jako su krhke i osjetljive.“

Kimnuo je glavom i pažljivo otvorio korice. Čula je kako je skrnuo zrak kada je ugledao prvu sliku. Krenula je prema njemu, zadovoljna što je shvaćao ljepotu onog što se nalazilo unutar prastare knjige pune rukom oslikanih djeva i vitezova, zmajeva i sirena i svakojakih drugih bića koja su izgledala tako stvarno, čak i Marku, kojem su knjige bile gnjavaža, a ne blago, kao Kaji.

„Kajo... Kajo!“ glas mu je pucao dok je pokušavao odvojiti pogled od sirene koja je sjedila na kamenu i nezainteresirano gledala u drugu stranu i okrenuti glavu prema Kaji koja se smješkala njemu iza leđa.

„Reci, Marko?“ upitala je uslužno.

„Ona... je... živa!“ Marko je sad gledao čas u Kaju, čas u sirenu koja je odvojila pogled od broda na pučini i zavodnički se smješkala Marku.

„Pa naravno da je živa. Rekla sam ti da su ove knjige drugačije od onih dolje. Ove su samo moje i znaju da ih ja neću odati ako pokažu da su žive“, gledala ga je uveseljeno, dok su njegove oči i dalje skakutale s Kaje na sirenu, sa sirene na Kaju.

„Usput, upoznajte se. Marko, ovo je Doria, Doria, moj prijatelj Marko“, ljupko je dodala.

„Imaš dragog prijatelja. I inače je ovako zbunjen ili?“ Doria je zamahnula repom ispred sebe, pokazujući bogatstvo boja na krljuštima  i stala vitkim prstima frkati kosu koja joj je u loknama padala do razine mora.

„Mislim da nikada prije nije vidio sirenu“, Kaja je tiho kašljucnula, trudeći se ne smijati se još uvijek unezvjerenom Marku. Ni on se njoj nije smijao, niti je proglasio glupom kada se ispostavilo da ne zna da i automobili imaju školjke, a ne samo mora i kupaonice.

„Aaaaah, to onda mijenja na stvari!“ Doria je zabacila zelenkastu kosu preko ramena i zagledala se u Marka srebrnim očima:

„I kako ti se čine sirene, sada kada si ih vidio?“

Marko je ostao osupnut tonom njena glasa, a Kaja se po prvi put upitala da li je ovo bila dobra ideja. Doria je bila dobra prema njoj, ali Kaja je bila žensko. Marko je pak bio muško. Istina, imao je samo petnaest godina i nije bio nešto posebno zgodan, ali Doriji, u nedostatku boljeg materijala za zavođenje, to očito nije smetalo. Kaja je stala ispred Marka dok je on smišljao odgovor i umjesto njega pozdravila Doriju:

„Moramo ići. Vidimo se!“ i brzo zatvorila knjigu.

Marko je stajao kraj nje staklastog pogleda, zureći u korice knjige, ne mičući pogled s mjesta na kojem je do maloprije treptala zelenokosa sirena. Rukom je krenuo prema knjizi, ali ga je Kaja zaustavila:

„Nemoj! Idemo odavde. Otac će se pitati gdje sam“, izbacila je prvu laž koja joj je pala na pamet i odvukla Marka za ruku prema vratima.

Marko je dva puta zamalo pao spuštajući se zavojitim stepenicama.

„Daj se skoncentriraj! Još ćeš slomiti vrat tako!“ Kaja se oba puta vraćala po njega, te ga na kraju primila za ruku i sigurno dovela do prizemlja kuće. Pažljivo je dva puta okrenula ključ u bravi, provjerivši je li sve onako kako to njezin otac ima običaj činiti kada odlazi s posla, ne bi li bila sigurna da će njeni noćni posjeti ostati nezamijećeni.

„Nikome ne smiješ pričati o ovome, to ti je valjda jasno?“ stala je pred Marka koji je s nevjericom promatrao tavan knjižnice iz dvorišta u kojem su stajali.  Nije ju čuo ili ju nije želio čuti.

Kaja se po drugi put ove večeri upitala koliko je dobra zamisao bila pokazati Marku tavan. Ovaj je put znala i odgovor: vrlo loša. Nadala se samo da Marko neće pričati o tome i da će njegov interes za Doriju proći za nekoliko dana. Toliko je otprilike trebalo da prođe utjecaj sirenskog zova kojem je Marko očito podlegao.

„I ona je cijelo vrijeme živa?“ i dalje nije skidao pogled sa tavana.

„Naravno da jest. Svi su oni živi, samo se skrivaju pred ljudima koji ne cijene ono što oni jesu“, dodala je ljutito, s obzirom da Marko do sada nije pokazivao nikakav respekt prema knjigama, a sada je odjednom  sav uživljen, samo zato jer je vidio kako knjige uistinu izgledaju. U biti, ispravila se smjesta, nije vidio knjige. Vidio je sirenu koja mu je treptala. Marko je i dalje bio ono što je bio i prije. I dalje mu knjige nisu bile ništa drugo do sredstva za potpalu logorske vatre, kako ih je jednom nazvao.

Negdje duboko u sebi, Kaja se nadala da će Marko promijeniti mišljenje kada vidi knjige na način kako ih ona gleda. Nije mogla shvatiti da nekome knjige nisu početak i kraj svijeta kao njoj, i kako ih netko, itko može gledati bez imalo zanimanja i poštovanja. Kao Marko, recimo.

Nakon što ga je odvela na tavan, osjećala se još gore. Marka nisu zanimale knjige, niti će ga ikada zanimati. Njega je privukla sirena i njezina ljepota, a ne činjenica da je Doria bila lik iz knjige. Čak je nije niti pitao koja je njezina priča. A svi su stanovnici tavana obožavali nadugo i naširoko raspredati o svojim pričama. Voljeli su svoje priče, vjerojatno zato jer su u njima bili glavni likovi, a to je uistinu puno. Ponekad su mijenjali dijelove priča, tek toliko da se unese promjena. Ponekad zato jer bi pričali međusobno pa su odlučili „ukrstiti radnje“, kako bi to zvao Damjan, vitez iz Knjige o srednjovjekovnim dvorcima, koji je često spajao svoju priču sa tuđim pričama. Damjan bi u zamke iz svojih priča pozivao likove iz drugih knjiga i tako bi nastajale unakrsne pripovijetke koje bi Kaja bez daha slušala i poslije zapisivala u svoj dnevnik. Nadala se da će jednog dana kada odraste biti u stanju i sama pisati takve priče. U toj čeznutljivoj pomisli prekinuo ju je Markov grubi glas:

„I ona je cijelo vrijeme tamo gore?“

„Da, jeste. Ali to više nije bitno. Sad si vidio moje skrovište, i to je to. Sad smo izjednačeni“, Kaja je došla do svoje kuće i uz kratko kimanje glavom se oprostila od Marka. Stojeći na vratima, gledala ga je kako odlazi niz cestu, svako se malo okrećući u pravcu knjižnice.

Pokrivajući se jorganom preko glave, Kaja nije imala dobar osjećaj u vezi Marka. Te je noći imala čudne snove iz kojih se probudila plačući, ni sama nije znajući zašto. Jedino što je znala bilo je da što prije želi doći do knjižnice i do tavana.

 

Ispred knjižnice su stajali njezin otac i policajac. Kajin se želudac pretvorio u kamen.

„Tata?“ izbjegavala je pogledati u policajca kojem je samo rekla „Dobar dan“ i priljubila se uz oca.

„Ma nije ništa strašno, Kajo. Neko je bacio kamen u stražnji prozor i razbio staklo. Malo nereda, ali ništa nije ukradeno. Kao da bi netko knjige išao krasti!“ gorko se nasmijao. Seljani su u knjižnicu dolazili samo pročitati novine i uzeti lektiru za svoju djecu. Rijetko je tko dolazio zbog samih knjiga. Osim njena oca i nje.

„Mogu li unutra?“ Kaja se svojski trudila zadržati miran glas.

„Naravno, lutko. Sad ću ja doći, samo da završim sa gospon policajcem razgovor“, otac ju je potapšao po glavi i Kaja se polako uputila u pravcu poluotvorenih drvenih vrata.

Čim je zašla u sjenu predvorja, jurnula je po stepenicama na tavan. Vrata su bila samo pritvorena. Knjiga koju je Marko gledao prošle noći bila je otvorena. a stijena na kojoj je Doria inače sjedila pusta.

Zatvorila je knjigu sa suzama u očima, znajući što se dogodilo. Spustila se niz stepenice mimoišavši se s ocem koji je upravo ulazio u knjižnicu te kroz predvorje izašla vani na sunce, otirući rukavima suze. Srećom, na putu do Markove kuće nije srela nikoga tko bi je upitao zašto su joj oči crvene i zašto joj suze klize niz lice.

Marko je bio sam u kući. Njegovi su roditelji radili u obližnjem gradu. Otvorio joj je vrata, i ustuknuo vidjevši joj lice. Ako do sada i nije bila sigurna, njegov joj je izraz lica potvrdio sve sumnje.

„Što si napravio s Dorijom?“ siknula je na njega.

„Uzeo sam je k sebi. Šta sad. Bila tamo, bila ovdje, svejedno je“, Marko se kretao korak po korak unazad prema svojoj sobi, svakom rečenicom sve nesigurniji u svoje tvrdnje.

„Gdje je?“ zahtijevala je Kaja.

„Tu, u akvariju. Izbacio sam ribicu. I tako je bila dosadna. Sirene barem pričaju“, Marko je pokazao na okruglu teglu u kojoj je na šupljikavom kamenu ležala Doria.

„Idiote“, Kaja je nježno uzela Doriju u ruku, opipavši joj puls. Nije ga bilo.

„Valjda se privikava na promjenu. Spava otkada sam je donio“, Marko se vratio za kompjuter i nastavio igrati igricu.

„Ne spava. Mrtva je. A ti si je ubio“, Kaja nije mogla vjerovati do koje je mjere Marko bio glup i bezdušan.

„Ma kakvi ubio, nisam joj ništa napravio. Čak sam je i u vodu stavio, da pliva ako hoće“, nije se čak ni okrenuo prema Kaji koja je privila malo zeleno tijelo na svoj crveni džemper.

„Ubio si je samim time što si je iščupao iz njezina svijeta. Oni nisu u mogućnosti živjeti u stvarnom svijetu. Prekrhki su. Nije to za njih. Mi možemo dolaziti u njihove svjetove, ali ne i obrnuto.“

Tuga s kojom je Kaja izgovorila ove riječi natjerala je Marka da se okrene prema njoj. Gledao ju je kako miluje Dorijinu dugu kosu dok joj suze i dalje klize niz lice.

„Šta se ona stvarno neće pomaknuti? A bez veze. Nisam onda ni trebao bacati ribicu“, odmahnuo je glavom ne vjerujući vlastitom pehu i vratio se nazad igrici. Nije ni obratio pažnju na Kaju koja je bez pozdrava izašla iz sobe.

 

Odnijela je Doriju na tavan i prepustila je drugim sirenama koje su odmah došle po njezino tijelo. Gledala je kako je odnose u morske dubine svjesna da je nikada više neće vidjeti kako sjedi na svojoj stijeni i zavodnički maše repom. Kada je tužna povorka potpuno nestala ispod modre površine, Kaja je sjela na prašnjavi pod tavana i počela neutješno jecati, svjesna da je ona bila jedini krivac za Dorijinu smrt. Marko je bio samo sredstvo, jedan od onih ljudi kojima nikada ne treba biti dopušten pristup nekim tajnama. A ona je napravila upravo to. Otvorila je vrata svijeta koji je za Marka trebao ostati tajna.

Trgnula se kada je iza sebe začula Damjanov glas.

„Nije samo tvoja greška. Da Doria nije izazivala, ne bi se tvoj prijatelj našao u prilici da mu padne na pamet takvo nešto. Bilo je samo pitanje vremena kada će neko ljudsko biće nadoći na ideju da mu prekrasna Doria ukrašava dom.“

„Nemoj tako pričati o njoj!“

„Zato što je mrtva? Pa sad pričamo samo najbolje? Ne, nisam ja iz te vaše ljudske priče, ja sam iz jednog drugog svijeta. Iz onog gdje se popu kaže pop, a bobu bob. Stoga, Kajo, prestani plakati.

Marko ne može više zla napraviti ovom svijetu, čak ni ako kaže tvojim suseljanima da postojimo, što sumnjam da će, jer će ga proglasiti ludim. A više nema ni razloga uzimat nekoga od nas znajući da nismo tako izdržljivi van ovog tavana“ Damjan joj se smiješio sa svoje stranice, lašteći svoju vitešku opremu brzim i sigurnim potezima.

„Stvarno takom misliš? Ili me samo tješiš?“ Kaja je gledala u Damjana koji je spustio kacigu i krpu u krilu i ozbiljno je osmotrio:

„Kajo, do sada si već trebala naučiti jednu stvar. Ja sam vitez, a ne političar. Ja zastupam čast i istinu, a ne ono što je prigodno u datom trenutku. Zato i spadam u bajku, a ne u tvoj svijet, uostalom“ namignuo joj je i nastavio sa svojim poslom. 

 

Kaja je polako sišla sa tavana i ostatak dana provela u knjižnici, pomažući ocu. Na njegovo pitanje kako to da ne sjedi i ne čita kao obično već želi znati čime se knjižničari bave, Kaja je dala odgovor kojeg je već dugo bila svjesna, ali nikada toliko jasno kao danas:

„Želim biti knjižničarka.“

Otac ju je uzeo u naručje i zavrtio po praznoj knjižnici, iako je Kaja bila prevelika i preteška za takvu vrstu pokazivanja oduševljenja, što je i otac ubrzo shvatio. Držeći se za križa, sjeo je i podrobno joj krenuo pričati o tome što će je sve naučiti, dok je Kaja upijala svaku njegovu riječ.

 

Te je večeri Kaja otvorila svoj dnevnik i umjesto da u njega zapiše nečiju tuđu, započela je pisati svoju prvu priču. U zaglavlju, odmah ispod naslova „Pripovijest o odbjegloj sireni“, stajala je rečenica ispisana kosim slovima:

Posvećeno Doriji, jedinoj sireni koju sam ikada poznavala