Čista zemlja

"Od proljeća su se naseljavali ovdje, što živi što mrtvi. Njemu je bilo svejedno. I jedni i drugi su mu smetali. Ovo je bila njegova zemlja, ne zemlja tih figurica u šarenim odorama. Nisu zadugo ostajale šarene. Njegova bi ih zemlja sve obojila istom bojom. Bojom krvi. No oni su svejedno i dalje dolazili. Kao da su čvrsto odlučili ostaviti svoja raskomadana tijela na mjestu na kojem nikada prije nisu bili, i s kojega nikada više neće otići. Tek ih je zima otjerala. A do tada su mu zemlju natopili svojim strahom, svojim molitvama i svojom krvlju."

 

"Zašto mu je to smetalo?" piskutavi glas izroni s druge strane logorske vatre. Ivan nikada nije mogao ni jednu priču saslušati bez da ga prekine. Mihovil uzdahne i zagleda se u dječaka kose boje rđe.

"Pa reći će nam kasnije! Inače ne bi bila priča. Jelda deda?" Marko je, za razliku od mlađeg brata, uvijek imao poštovanja za njegove pripovijesti.

"Tako je, Marko. A sad tišina, ili ništa od priče", doda zloguko, iako to naravno nije mislio. Volio je pripovijedati uz vatru. I ne bi ga spriječilo da dovrši priču ni da ga Ivan još deset puta prekine. Priče moraju biti završene. Svaki je pripovjedač to znao. Jer ako ne budu... naježi se od same pomisli pa brzo dohvati lulu koja mu je ležala na dohvat ruke i krene je puniti. Duhan je mirisao na neka prošla vremena i to ga smiri. Duboko udahne slatkasti dim pa nastavi:

"Zato jer zemlja da bi bila tvoja mora biti čista. Ljudi koji su se borili na Galipolju nisu pripadali tamo. Ni oni, ni njihov rat, ni njihovi strahovi, ni njihove molitve. A pogotovo ne njihova krv." Mihovil začu tih uzdah oko vatre i bi zadovoljan. Shvatili su, pomisli pa doda: "Jer njihova tijela ne znače ništa, njihov će strah raznijeti vjetar, njihove molitve će progutati pijesak. Ali krv, krv je jaka. Krv označava. I dokle god je tamo bila samo kap tuđe krvi, to više nije mogla biti njegova zemlja. A nije se radilo samo o kapi..."

Zastane da nabaci drvo na vatru. Ispod oka baci pogled na dječja lica. Sva su do jednog bila ozbiljna. Sva su do jednog shvatila na što je mislio. Čak je i Ivan šutio i suzdržao se od svog tradicionalnog "Aha, to". Krvi se pristupalo sa strahopoštovanjem. Ona je bila poput priča. Tekla je i označavala. Staneš li joj na put, može te sasjeći. Ustukneš li, proglasit će te kukavicom. Ukažeš li joj štovanje, prigrlit ćete. I bit ćeš siguran dokle god poštuješ zakone. Bilo krvi, bilo priče. Djeca koja su sjedila oko vatre, njih troje, Ivan, Marko i tiha Marica, najmlađa od njih, bili su premladi da bi bili upućeni u zakone priča. Ali su zato dobro poznavali zakone krvi. Otuda ozbiljnost na licu. Otuda tišina. Sjedili su i čekali nastavak.

Mihovil se s mukom vrati na svoje mjesto, osjećajući sve jaču bol u kostima. Vrijeme se opet mijenjalo. Krv je opet prolivena. Mogao je to osjetiti. Uzdahne znajući da tu ništa ne može učiniti, pa se vrati onome bitnom. Priči.

"Zemlju je stoga trebalo očistiti. Iz pijeska i kamenja, iz svega što je raslo i množilo se, trebalo je izvući tuđinsku krv. Znao je da je to nemoguće. Ne nakon toliko prolivene krvi. "Ali to je moja zemlja! Oduvijek bila i bit će!" kliktao je stojeći na vrhu Sfinge, dok su mu krvave suze natapale obraze. Kapljice su padale na kamen pred njim i bivale sparušene. Tuđinska je krv uništavala njegovu vlastitu. Znao je, ako ostane duže tu, ni sam neće preživjeti. Njegova vrsta živi slobodno. Nikada nisu uspjeli opstati na tuđoj zemlji. Njihova se krv borila s tuđom i uvijek bivala pobijeđenom. Zato se i jesu povlačili što dalje od svijeta, što dalje od svih. Tamo gdje nitko ne bi želio niti doći, a kamoli ostati. Mrtav ili živ.

Njegovi su svi već odavno otišli, već nakon mjesec dana bitke. Ljeto 1915. je dočekao sam promatrajući vojnike kako se nemilice kose, pa pomažu jedni drugima, pa opet kose. Proklinjao je ljude i njihovu glupost, proklinjao je njihovu neuviđavnost. Nisu ubijali samo jedni druge, ubijali su još štošta, ali nisu za to marili. Bitne su im bile samo njihove bitke, samo njihovi ratovi. Stoga je odlučio postupiti poput njih. Pa makar postao jedan od njih. Gore od toga nije moglo biti, ali ako bi to značilo da bi tako očistio svoju zemlju, i osigurao svojima siguran povratak...

Te je noći založio oganj na vrhu galipoljske Sfinge, okruživši ga biranim kamenjem. Po jedan kamen za tisuće onih čija je krv natopila galipoljski poluotok. Po jedan kamen za tisuće izgubljenih duša koje su lutale njegovom zemljom. Po jedan kamen što će krajem noći sjenovitim postati i u sebe prihvatiti duše pobijenih. Bijaše to teška noć za njega, nikada teža. Zurio je u posljednji plamen s kojim će se moći stopiti, noćas po posljednji put. Kročio je u krug, preuzimajući od vatre snagu za ono što je naumio. Bio je biće ognja, noćas po zadnji put. U zoru, kada se plamen ugasi i od njega ostane jedino kamenje kojim ga je okružio, on će biti samo običan čovjek. A sva krv prolivena bit će zatočena u stijenju iz kojeg više nema izlaska. Njegova pobjeda i njegov poraz ujedno. Jer zemlja pod njim je sada bila čista. Bez tuđinskoga straha, bez tuđinskih molitvi, bez tuđinske krvi. Ali ta zemlja više nije bila njegova. U njoj je i on sam ovakav bio tuđinac..."

Mihovih duboko udahne i obriše suzu koja mu zatitra na lijevom oku. Marica za razliku od dječaka koji su hinili jakost, nije skrivala jecaje. Lula se već odavno ugasila i on je krene prazniti drhtavim rukama. Tišina je trajala dugo, predugo, isprekidana pucketanjem vatre. Marica je rukavom brisala suze. Stariji joj je brat dao maramicu da ispuše nos. Žar lule je opet počeo tinjati i ispuštati Mihovilu tako drag miris. On zatvori oči pa nastavi:

"Ali njegova je zemlja bila njegova zemlja i njegov je narod bio njegov narod iako mu više nije pripadao. I dokle god je bio živ, priča o onome što je učinio će živjeti. Priča o njegovoj krvi koja je zatočila tuđinsku očistivši tako zemlju, vrativši je tako svome narodu. Priča o tuđincu koji je postao i koji će stvoriti vlastiti narod. Jer samo tako je krv privremeno zatočenu u kamenje mogao držati daleko od zemlje na kojoj je prolivena. Stvorivši joj novo korito kojim će teći. Novi narod koji će napajati. I koji poput priča nikada neće presahnuti. Jer ako zastane u svom toku, bilo krv bilo priča, njegova će žrtva biti uzaludna, a zemlja koja je nekad bila njegova postat će opet zemlja tuđina koji su izabarali tu doći. Živi i mrtvi. I oteti je njegovu narodu svojom krvlju. To se nikada više ne smije dogoditi."

Mihovil stegne vilicu pa pogleda u djecu, u svakog ponaosob. U Marka, u Ivana i naposljetku u Maricu, pa reče:

"Znate što vam je činiti. Pustite da se vaša krv razlijeva dalje, što više, što šire, da bi sačuvali čistoću zemlje našeg Praoca. I nikad ne dozvolite da priča ostane neispričana. Nikada."