Zimski vrt

Otkada je znao za sebe, sve se oduvijek događalo u zimskom vrtu. Sve su odluke tamo donošene, vijesti, dobre ili loše, tamo su priopćene, svi strahovi, sve radosti... sve je bilo vezano za taj staklom omeđeni komad kuće. Bez tog vrta, njegova bi obitelj bila samo obična obitelj. Ovako, bili su sve samo to ne...

 

Kako su živjeli u selu nedaleko glavnog grada pokrajine, njihovu je prostranu kuću na dva kata, naravno najveću u selu, otac nazivao dačom, a ne kućom. Iako kuće u gradu, uz koju dolazi kuća na selu, nisu imali. U grad se odlazilo po poslu, ili zbog zabave. A najčešće se spajalo jedno i drugo. Aleksandar Petrovič Mrazov nije volio da njegova obitelj prečesto napušta kuću. A pogotovo ne da se udaljava od vrta. Vrt je bio najvrednije što su imali. Svetinja nad svetinjama. I trebalo ga je braniti, ako treba i životom. Makar, Ivan Aleksandrovič nikad nije smatrao da itko od seljana želi nauditi njihovoj obitelji. Dapače. Voljeli su ih i obožavali na onaj svoj prosti balkanski način, na koji se vole skupe stvari i rasni konji za koje znaš da ih ne možeš imati. Ali se ponosiš što su im štale baš u tvome selu. Tako su seljanima djelovali Mrazovi: bogati, drugačiji, susretljivi, uvijek spremni saslušati i pomoći. Tako različiti od vlastele na koju su navikli. I tako korisniji. Ivan Aleksandrovič se divio bajkovitoj slici koju su njegovi otac i majka iscrtali oko sebe još prije njegova rođenja. Trebalo je to znati, prizna im po tko zna koji put u sebi.

 

Iako su imali služinčad, ona nije spavala u kući, nikada. Nakon što bi pao mrak, nitko osim njih, oca, majke, Lanočke i njega ne bi ostajao u kući. "Dom je svetinja, ne trebaju u njem boraviti oni koji to ne zaslužuju", znao bi često ponavljati otac sjedeći ispred kamina. Obasjana vatrom njegova bi bijela brada svjetlucala poput snijega. Ivan Aleksandrovič se često pitao nije li upravo očeva sličnost s Djedom Mrazom i izgledom, a ne samo po prezimenu bila uzrokom što su ga ljudi smatrali tako dobrodušnim. Tako bezazlenim. Baš kao što su i svijetlu ljepotu njegove majke i tamni prljavi seljaci i fina gradska gospoda mijenjali za dobrotu i blagost. Vasilisa Grigorjevna, puti poput mlijeka i kose od bijelog zlata, bogatih haljina nježnih boja koje su samo isticale njezinu prozirnu ljepotu, za njih je bila gospa kojoj su se uklanjali kada bi ih snašao jad. I nijedan od njezinih štićenika nikada je nije smatrao drugačijom doli dobrom i dragom princezom, od Boga poslanom u ovaj mračni kraj.

Ivan Aleksandrovič duboko uzdahne i okrene glavu od prozora. Snijeg je zameo put do kuće, seljaci su marljivo razgrtali stazu. A posao je čekao. Njegove misli prekine pokret iza njega, a nedugo zatim i poziv:

"Ivanuška, daj sjedi pa da počnemo", očev je glas bio bogat i gust poput mirisa koji se odizao iz tegli i cvjetnih sanduka poslaganih samo majci i sestri razumljivim redosljedom. "Žene se brinu za bilje, muškarci za posao", znao je govoriti Aleksandar Petrovič Mrazov, sluga pokoran Njegove Carske Visosti Alekseja Nikolajeviča Romanova. Iako ni Lanočka, ni Ivanuška, kako ih je otac zvao, nisu bili rođeni u majčici Rusiji, već dapače vrlo, vrlo daleko od nje, Aleksandar Petrovič se ponašao kao da nikada nije napustio Sankt Petersburg. U kući se govorilo i pisalo isključivo na ruskom, a od djece se od malih nogu zahtijevalo da i van doma "materinjim jezikom svima daju do znanja odakle smo i čiji smo podanici". Stoga je sa svima govorio ruski, osim kad je trebalo pregovarati sa seljacima koji ruski, a ni bilo koji drugi jezik osim vlastitoga, ako se to jezikom nazvati moglo, razumjeli nisu. A seljaci su za oca bili svi: od stanovnika sela u kojem se kuća Mrazovih nalazila, pa do najviših staleža glavnog grada pokrajine. Svi su oni bili ispod Aleksandra Petroviča i njegove obitelji. Svi su bili samo obični seljaci. Kmetovi. I ništa više.

Za Mrazove nikada ništa nije bilo sašiveno ovdje, na Balkanu. Sve u kući, a pogotovo oprave, stizale su dva puta godišnje iz Sankt Petersburga, "po najnovijoj petersburškoj modi! Treba narod vidjeti tko smo mi. Neka znaju da smo carevi ljudi!". Ruku na srce, Ivan Aleksandrovič je iskreno sumnjao da su stanovnici zaseoka u kojem su se skrasili (ili bili poslani, taj mi dio nikada nije bio jasan, jer, zašto, zaboga, nisu mogli stanovati u gradu, umjesto u ovoj selendri?!) ikada čuli za Carsku Rusiju, a kamoli marili za ruskog cara. No, nije imalo smisla o tome govoriti ocu. Ne, dok je bilo para i provoda. Kad toga nestane, možda se i odvaži postaviti ocu par pitanja vezano za to kako su uopće, kao "carevi ljudi", dospjeli u ovu zabit. No prije će biti da će jednostavno nestati, ostavivši sve za sobom. Ako još bude na svijetu mjesta do kojeg se ruka njegova djeda, carskog savjetnika Grigorija Jefimoviča Rasputina, ne bude protegla. Do tada, bio je osuđen na ovaj vrt i sve ovo. Sve blagdane i sve odluke, poslove i popise. Sve želje i zahtjeve. A poglavito na Novu Godinu.

 

"Evo me", namjesto svega što je pomislio, reče i sjedne. Zasad se nije imalo smisla buniti. Pare nisu dolazile same, a bez obzira na to što je bio "carev čovjek" teško da bi mu krčmari davali piće na lijepe oči, ma koliko one plave, za razliku od njihovih, bile. I ma koliko da ličio na zlatokosog boga poslanog među ovaj divlji tamnoputi narod, čisto je sumnjao da bi djevojke bile toliko slatke i vedre u njegovu društvu da Mrazovi nisu bili to što su bili.

Alana Aleksandrovna je sjedeći za stolom nasuprot Ivanu već prebirala po listovima papira ispred sebe, razvrstavajući ih na hrpe. Čim bi koju gurnula prema majci, majka bi ju preuzela i tankim prstima izdavajala njih samo par, a ostatak slagala u košaru koja je za tu priliku stajala ispred nje. Ivan Aleksandrovič ih je promatrao ispod oka, pripremajući svoje spise za oca. Tako svijetle, tako staložene, tako krhke izgledom! pomisli i nasmija se u sebi ironiji.

"Kako stojimo?" Aleksandar Petrovič nikada nije koristio riječi kojima bi neki opisali ono čime su se bavili. Ne, obitelj Mrazov je služila caru i majčici Rusiji. Ono što su radili stoga nije nikako moglo biti loše, pa se samim time i nije moglo nazvati onako prosto kako se to u narodu zvalo.

"Sudeći po broju sprovoda, ako su za svaki korištene naše usluge, 8 od 12", glas Vasilise Grigorjevne je bio skoro nečujan, proziran poput nje same. Ivanu Aleksandroviču se ponekad doimala potpuno nestvarno, upravo kao lik iz bajke po kojoj je i nosila ime. Zapravo, ponekad su mu svi oni djelovali nestvarno. Sjedeći u prostoriji zagušljivoj od isparavanja vlažne zemlje, isprepletenih mirisa cvijeća koje u stvarnom svijetu, van ovih staklenih zidina u kojem je zatočeno, ne raste niti blizu, a kamoli cvjeta u isto vrijeme, njih su četvero bili stranci jedno drugome, spojeni biljem koje ih je okruživalo. Zatočeni u staklu i vremenu, poput ovog prokletog cvijeća.

Za starim hrastovim stolom kojeg je Aleksandar Petrovič dopremio iz Rusije zavladala je na trenutak tišina. Naravno da se za svaki sprovod u pokrajini tražilo upravo njihovo cvijeće. Ta nitko drugi nije imao toliko dobar izbor, a još je manje bilo onih koji su se usudili biti konkurencija obitelji Mrazov. Možda zato jer su bili "carski ljudi". Makar nitko nije znao koliko su Mrazovi uistinu bili "carski" - Vasilisa Grigorjevna bila je kći carskog savjetnika, ali to je bila tajna kao i to da je imala sestre. Sestre čije su obitelji isto tako bile tko zna gdje rasute po svijetu, daleko od majčice Rusije, s istom zadaćom. Možda zato jer su ljudi slutili zašto su Mrazovi ovdje, u samom srcu Balkana, makar je Ivanu Aleksandroviču to bilo teško za povjerovati. Po njegovu mišljenju, najvjerojatnije je bilo da ne laje pas radi sela nego sebe radi. Svima njima je odgovaralo imati nekoga u koga se možeš pouzdati. A u Mrazove se čovjek odista mogao pouzdati.

Očito joj bratove misli nisu bile toliko skrivene, koliko je Ivan Aleksandrovič to mislio, jer ga je sestra smjesta prijekorno pogledala s druge strane stola. Otmjena u svojoj haljini boje bijele kave, uspravna poput lutke u stolici. Ljupka poput kraljevske kobre.

Alana Aleksandrovna, djevojka vječito spuštena pogleda i kosa spletenih u labavu pletenicu povezanu zlatnom satenskom trakom, ponekad je plašila Ivana Aleksandroviča. Izgledom slična svetici s vitraža najbogatijih crkava koje je posjetio, sposobnostima je već sada daleko premašivala majčine. A za razliku od nje, Vasilise Prekrasnaje, kako ju je otac nazivao, Lanočka se nije hvalila svojim znanjima. I to je Ivana Aleksandroviča plašilo više od svega. Više od oca, dobroćudnog diva kratke njegovane brade i okruglih obraza zarumenjenih zimom ili pićem. Daleko više od majke i njezine bijelo-zlatne pletenice uvijene u strogu pundžu oko glave, kako je nalagala njezina, a ne petersburška moda. A nimalo manje od dalekog djeda čiji su prsti pronašli put i zabijali se preko svojih kćeri u sve one krajeve u kojima se ruskim još govorilo nije. A hoće.

"Dakle, četiri neriješena slučaja", uz duboki uzdah Aleksandar Petrovič pogladi svoju bijelu bradu. Kimajući glavom, ni zadovoljno ni nezadovoljno, upiše u kožom uvezeni dnevnik ispred sebe par zabilješki pa se zagleda u suprugu: "Kojim povodom?"

"Dva predomišljaja i dva upliva."

Vasilisi Grigorjevnoj nitko nije mogao predbaciti blagoglagoljivost.

Otac stegne zube. Nije to često radio. Ljudi su se često predomišljali, događalo se. Na to su Mrazovi uvijek računali. I za to je uvijek postojao drugi način. Dapače, u tome i jest bila čar. Barem Ivanu Aleksandroviču. Ali uplivi... takve se stvari nisu tolerirale. Ne kada se lanac događaja jednom pokrene. Tada se nitko, ako imalo drži do sebe, ne bi trebao naći na putu. No, često su se nalazili. I to uglavnom isti ljudi. Nisu trajali dugo. Ipak, Mrazovi su bili carski ljudi. Na ovaj ili onaj način...

"Predomišljaje idući put tri puta odgodi..." započe Aleksandar Petrovič, ali ga Vasilisa Grigorjevna prekine:

"Već jesam."

Svaka bi glava kuće, barem u onoj carskoj Rusiji o kojoj bi Aleksandar Petrovič često znao pričati u one rijetke trenutke kada bi Mrazovi uistinu bili obitelj, obična, svakodnevna obitelj, ovakvo prekidanje smatrala neprimjerenim, ako ne i nečim gorim od toga. No, Aleksandar Petrovič kao da je zbog ovakvih postupaka još više cijenio svoju suprugu. I još joj se više divio, ako je to uopće bilo moguće. Jer njegove su oči boje safira s toliko obožavanja promatrale bjelokosnu ženu što je mirno izgovorila te dvije riječi, da je Ivanu Aleksandrovič, kao i svaki put, došlo da preokrene očima.

"Dobro, dobro. Dakle, dalje!" pljesne rukama Aleksandar Petrovič poput kakva dobrodušna starca na sajmu, kud nije bio ni jedno ni drugo, te se okrene prema sinu:

"Uplivi, tko?"

"Liječnik, ljekarnik. Malo jedan, malo drugi, malo obojica", Ivan Aleksandrovič slegne ramenima. Ponekad je bilo teško razlučiti tko je nekome spasio život: da li liječnik i njegovo mišljenje, ili ljekarnik i njegove ljekarije.

"Liječnik ima sina. Divno dijete", ustvrdi Vasilisa Grigorjevna.

"Niti tri godine. A već hoda sam po selu", dopuni Alana Aleksandrovna.

"Ivanuška?"

"Smatrajte to riješenim, oče."

Ivan Aleksandrovič zapiše ime djeteta u popis i zaokruži ga crvenom bojom, pa se obrati sestri:

"Nešto posebno?"

"Nema potrebe. Božikovina je i tako sveprisutna u ovo doba godine. Treba je samo postaviti na pravo mjesto. Bobice su taman dovoljno crvene, zavarale bi i odrasle, a kud ne dijete. A dostatne su za njegovu dob."

Alana Aleksandrovna to izgovori i ne gledajući u brata, koji ispod imena djeteta upiše Ilex aquifolium-bobice. Podcrtavajući dvaput ime biljke potraži je pogledom po vrtu. Božikovina je bila jedna od rijetkih biljaka koje je znao raspoznati. Njezine kožnate zelene listove nazubljenih rubova, njezine žarko crvene plodove, presavršene da bi bile bezopasne. Ali ne! Ljudi su uvijek miješali lijepo i dobro, kud je to dvoje rijetko bilo sinonim...

"Što je s ljekarnikom?" upita Ivan Aleksandrovič nikoga ponaosob. "Pustimo ga da mu liječnikov slučaj posluži kao nauk ili?"

"Ljudi slabo uče na tuđim primjerima", promrsi Aleksandar Petrovič gladeći svoju bijelu bradu.

"Ljekarnik se nedavno zaručio", predloži Ivan. "Da pošaljemo čestitku mladoj dami?"

Vasilisa Grigorjevna i Alana Aleksandrovna s odobravanjem kimnu glavom. Ivan pogleda prvo majku pa sestru:

"Dakle?"

"Buket đurđica je lijep poklon za zaruke", ustvrdi Alana Aleksandrovna.

Ivan zapiše zaručnica - Convallaria majalis na svoj papir, pa pažljivo odloži nalivpero na stol. Mali bijeli zvončići u zagrljaju ovalnog zelena lišća. Tako nedužna izgleda, a tako korisni! Ivan Aleksandrović ih spazi podno slapa ljubičaste glicinije što je zauzimala čitav južni kut vrta. Obje su bile u punom cvatu, svaka u svojoj boji, iako je svibanj bio daleko. Cijeli je svoj život proveo u ovom vrtu, a i dalje nije znao kako majci i sestri uspijeva uzgojiti biljke koje cvjetaju i daju plodove u vrijeme kada one to žele. Nema veze. Dovoljno znam o bilju i bez toga. Kada mi dosadi tu...Nije prvi put da je to pomislio. Samo se nikada nije usudio napraviti korak dalje.

"Meni prepuštate način unosa bobica?" upita majku i sestru. Ma koliko god da mu je izazov bio navesti nekoga da unese otrov u sebe, nikad nije bilo zgorega ne zaboraviti tko je u kući Mrazov uistinu zadužen za bilje. Ako i jest zamišljao sebe na nekom mjestu daleko od ovog vrta kako primjenjuje znanja stečena u njemu, Ivan Aleksandrovič se nikada nije zavaravao da zna ili da će ikada znati onoliko o biljkama i njihovoj primjeni koliko njegove majka i sestra.

"Vjerujem u tebe", Vasilisa Grigorjevna kratko odmahne rukom, smatrajući stvar riješenom. Ivan Aleksandrovič ispusti dah koji je nesvjesno držao u plućima onaj kratki trenutak dok je majka donosila sud. Puno mu je značilo njezino priznanje. Puno više nego očevo. Jer iako je otac bio glava obitelji, ona je bila ta iz čije je krvi poticala moć. Ne samo moć znanja, već i ona stvarna, carska moć. Ona je bila izabrana, a ne Aleksandar Petrovič. On je bio samo njezin suprug. I ništa više. U očima naroda potreban muškarac. Ivan Aleksandrovič se iskreno nadao da kad dođe vrijeme za to da će on uspjeti postati nešto više od toga. Ili da će bar moći nestati na vrijeme. Prije smjene.

"Dakle, to smo riješili. Idemo sad na najzabavniji dio. Koliko želja za Novu Godinu imamo, Lanočko moja?"

Alana Aleksandrovna je prstima prelazila po popisu kojeg je sastavila na temelju razvrstanih pisama. Blago ga dodirujući jagodicama, dozvolila je da joj pobjegne kratki osmjeh, izvivši joj samo jednu stranu usne.

"Dakle, dakle, dijete moje?" potakne je otac, kao što Ivana Aleksandroviča nikada ne bi. On je bio sin, nasljednik posla. Od njega se očekivalo da radi i poštuje zapovjedi. A ona, njegova Lanočka, ona je bila umjetnica, baš poput majke. "Bez njih, nas smo dvojica bili ništa", ponavljao je otkad je Ivan znao za sebe. Ivan mu nije vjerovao. Ne više. I baš zato je želio što prije pobjeći od skučenosti ovog kamenog zdanja izgrađenog daleko od svijeta, daleko čak i od pristojnih puteva, a kamoli od željeznice. A pogotovo od ovog vrta. Što je više boravio u njemu, to mu je bilo teže disati. Gušio ga je svojom raskoši boja, davio ga svojom neprirodnošću. Svaka rascvjetala biljka kojoj nije bilo vrijeme da cvjeta u njemu je budila jezu, svaki zeleni list koji je odavno trebao usahnuti grčio mu je želudac i tjerao na povraćanje. Iz dana u dan sve se više znojio, iako je vani padao snijeg, a on hodao po kući samo u košulji. Što prije! Košmarne misli mu prekine sestrin tihi glas:

"Cijela pokrajina, oče."

Da su izrečene glasnije manje bi se čule. O, da. Alana Aleksandrovna je znala koristiti sva svoja umijeća, ne samo ona naslijeđena. Ivan Aleksandrovič se upita, po tko zna koji put, u šta ta djevojka upliće svoj ponos. Jer toliko skromna nije mogla biti. Glumila je. Glumila je da joj nije stalo koliko je dobra. Odbijala je priznanja da su njezine vještine daleko izraženije od majčinih. Rukom je odbacivala sve pohvale. Gluma. Ništa doli gluma, pomisli Ivan Aleksandrovič. A sva se gluma negdje mora prikazati. Nadam se da ću ja do tog trenutka već biti daleko. Jako daleko...

"Izvrsno, izvrsno!" Aleksandar Petrovič ponovo zadovoljno protrlja ruke. Volio je Novu Godinu. Svi su je oni voljeli. Bilo je to doba spajanja želja. Želje njihovih klijenata spajale su se sa željama njihova cara Alekseja Nikolajeviča Romanova. Ili ako ne baš cara, a ono njegova savjetnika Grigorija Jefimoviča Rasputina. Njegova je želja za njih bila zapovijed i nitko joj nije želio stajati na putu. A tko jest, zadesila ga je sudbina koja već snađe takve koji se usude propitkivati riječ Božju. Jer Bog se osobno obratio Grigoriju Jefimoviču, onomad davno kada je i sam bio običan seljak i naložio mu: Čuvaj cara Alekseja Nikolajeviča i stvori mu carstvo veće od sviju carstava zemaljskih. I nitko nije mogao optužiti Grigorija Jefimoviča da Boga poslušao nije. Čak ni kad mu je pokojni car Nikolaj Aleksandrovič stao na put i pokušao ga izbaciti s dvora. Nije poživio dugo, pokoj mu duši...

"Da vidimo onda. Koliko se želja preklapa?"

"Dvadeset i sedam", čak se i Vasilisi Grigorjevnoj malo boje ukazalo na licu, čineći je manje ledenom nego inače.

"Očito carevi neprijatelji ne rade samo protiv našeg voljenog cara!" Aleksandar Petrovič ništa nije volio više nego kada bi se rješavao onih koji stajali na putu majčici Rusiji i istovremeno zaradio jer bi netko drugi poželio to isto, ali iz drugih razloga. Poželio i naravno platio. Jer usluge Mrazovih nisu bile jeftine. Dapače. Bile su carske, baš kao što je i usluga bila. U većini slučajeva uspješna, osim kada se netko od klijenata ne bi predomislio nakon što bi već platio i dobio "košaru obilja", kako ju je Vasilisa Grigorjevna zvala, iz zimskoga vrta kuće Mrazov. Ili kad bi se netko upleo i pokušao spriječiti njezino djelovanje.

"Bit će ovo dobra godina!" nastavi se veseliti glava kuće Mrazov i Ivan Aleksandrović shvati kako se u kući čuje najčešće upravo očev glas. Majka je bila kratka u izjavama, čak i dok su bili djeca, Lanočka se po tome nije razlikovala od majke. A on, on nije imao s kim razgovarati, čak i da je htio. I sad, umjesto odgovora na veselje Aleksandra Petroviča, Ivan se samo osmjehne. I ne reče ništa.

"Posložimo želje", zapovjedi Aleksandar Petrovič i Alana Aleksandrovna mu pruži spisak želja. Bila je to više knjiga nego spisak. Listovi su se penjali u hrpu, jedan za drugim, meko šušteći dok ih je Alana Aleksandrovna dodavala ocu.

"Prijedlozi ispunjenja?" upita zatim i Vasilisa Grigorjevna mu preko Ivana dostavi istovjetno obiman popis biljaka koje će ispunjavati košare obilja. One će pak do Silvestrova biti dostavljene na svaki prag u pokrajini. Novogodišnji dar kuće Mrazov.

Ivan Aleksandrovič otkopča gornje dugme na košulji. Mučnina u želucu je postajala nesnosna. Obriše par kapi znoja što su mu klizile niz lice, a zatim rukom prođe kroz skoro mokru kosu. Nikada do sada nije bio bolestan. Vasilisa Grigorjevna se brinula za njihovo zdravlje u ovoj divljini, daleko od civilizacije. Osim mamurluka, koji je majka iz principa odbijala liječiti, Ivan nije imao nikakvih iskustava s bilo kakvom vrstom tjelesne neugode. I iskreno se nadao da će ovo, što god da jest, ubrzo prestati. I nikada se više ne ponoviti.

Pokrajina je brojila više od tri tisuće obitelji. Njegov je posao bio posjetiti ih do Silvestrova i uz najljepše blagdanske želje isporučiti dar kuće Mrazov. Dar koji je netko iz tog kućanstva žarko iščekivao. Dar za koji je vjerovao da će riješiti sve njegove ili njezine probleme. I potrudio se to skupo platiti. Nije bio na Ivanu Aleksandroviču da im kaže kako se dosta njihovih klijenata pokajalo zbog takve odluke. Jedan čovjek rijetko je kad izvor problema, a njegova smrt još je rjeđe riješenje. Ali ljudi su bili voljni vjerovati da je to tako jednostavno. A Mrazovi su bili tu ne da sude, već da ispunjavaju želje. Ništa manje, ništa više.

 

***

 

"Prokleta Nova Godina!" dahne Ivan Aleksandrovič sručivši se napokon u postelju. Jedva se popeo na kat i otvorio vrata. Koža ga je pekla i žarila, a svrab je bio neizdrživ. Stružući kožu noktima zamijeti osip, jedva vidljiv u mraku sobe, ali zasigurno prisutan. Želudac mu se stegne točno u trenutku kad se vrata sobe otvore i u njih stupi Alana Aleksandrovna noseći fenjer u rukama. Osmjeh joj je titrao na usnama dok ga je stavljala na bratov noćni ormarić kojeg su sad krasili u kuglu posloženi bogati cvatovi bijelih hortenzija. Ivan nije znao o kojoj je vrsti riječ, ali više nije bilo ni bitno.

"Htio si nas napustiti", optuži ga sestra i sjedne u naslonjač pored kreveta.

"Što ima loše u tome?"

"Napustiti obitelj."

"Zaboga, Lanočka! Nikada nismo ni bili obitelj! Mi smo poslovni suradnici koji..." bol u prsima mu presječe rečenicu. Kao da ima smisla njoj objašnjavati... Ivan Aleksandrovič odmahne rukom i stavi je na oči. Ako ništa, odlazim odavde. I to je nešto.

Zvukovi su se rastapali poput vodenih boja. Mirisi izgubili smisao. Ivan Aleksandrovič je čuo sestrin glas, ali više nije mario. A onda je nastupio trenutak tišine. Hladne tišine. Kakvu samo Vasilisa Grigorjevna može donijeti za sobom. Ivan otvori oči i ugleda majku. Prvi put brižnu. I začu njezin glas:

"Osvećen si."

Alana Aleksandrovna gledala je u majku praznim pogledom punim nerazumijevanja. U krilu joj se nalazila samo jedna grančica jedića. Ljubičasti cvjetovi meko su padali preko njezine svijetle haljine. Svijet je za nju nestajao brže nego za Ivana koji pokuša ustati i nešto reći. Vasilisa Grigorjevna ga zaustavi stavivši mu dlan na prsa.

"Spavaj sine. Grigorij Jefimovič će poslati novu djecu. Ništa ne može zaustaviti majčicu Rusiju."