Samilost

 "Dođi", šapnula je i kleknula na korak do životinje.

Svijetle oči susrele su se s tamnim psećim dok joj se osmijeh širio. Nije osjećala strah. Samo iskonsku mržnju prema nižim vrstama.

"Dođi", ponovila je pružajući dlan.

Bijeli se prah svjetlucao na njezinoj tamnoj koži. Arsen, bez okusa i mirisa, uz dodatak šećera privlačio je sve one koji nisu imali dovoljno zdravog razuma da se zapitaju zašto. Zašto je netko nepoznat dobar prema njima. Zašto im netko nepoznat želi biti prijatelj. Kad se štene pomaklo, omađijano sadržinom njezina dlana, osjeti kako joj utroba gori od iščekivanja. Nije voljela ostavljati otrov po parkovima kao ostali i čekati da ga netko slučajno proguta.

"Ako su uistinu jednako vrijedni, što nisu, onda neka nas vide dok ih ubijamo. Neka nam se suprostave, ako mogu!" isticala je na svakom sastanku. Nitko je nije shvaćao ozbiljno. Svi su se željeli riješiti prokletih napasti, ali nitko se nije usudio to raditi javno. Kukavice.

"Tako, tako, dobar dečko", šaputala je nježno dok joj je crna dlaka prekrivala dlan, a hrapavi je jezik škakljao.

Gotovo je! preplavi je ushit kao i svaki put kad bi pas digao pogled prema njoj, iščekujući još, ne shvaćajući da jedino što slijedi jest smrt.

Ushit je trajao samo sekundu, da bi ga zamijenila zbunjenost. Oči koje su je gledale više nisu bile pseće. U njima je vidjela samilost kakvu sama nikad nije osjetila, čak ni prema drugom ljudskom biću. Zbunjenost je zamijenila panika.

Nije trajala dugo.