Lovac na maglu

Dan se gasio polako kao da mu je netko ispijao krv. Kap po kap. Nestajalo je boje. Sloj po sloj. Nestajalo je svjetla. Trak po trak. Nestajalo je života. Dah po dah.

I ostala je samo magla obučena u sivo.

 

Kuće su utonule u dubinu plašta svjetlucavog od još nepokorenih uličnih svjetiljki. Pramenje se razvlačilo njišući se nehajno stvarajući dojam vjetra. Iako je noć stajala. Mirna. Tiha. Pretiha.

Magla je ugasla sve zvukove.

 

Negdje daleko, gdje svijetlo ni postojalo nije, zvuk je opstao. Samo jedan tihi, uporni ton, titraj strune što je dozivala zoru. U mraku koji dana nikada vidio nije.

Dubine močvare skrivale su svoje tajne.

 

Jedna od njih bila je i porijeklo tog zvuka. I razlog zašto ga nijedna magla potekla iz močvare nije mogla utišati iako su suvereno gutale sve ostalo...

 

***

 

Stajao je naslonjen na vlažnu ogradu prstiju obavijenih oko trule grede. U trenutku kad se odbacio od ograde, raspršila se u iverje. Složilo se bez zvuka na tamni mulj tla. Krenuo je u pravcu magle.

 

Uvijek je kretao s njezina izvora. Dizala se svaki put s drugog dijela močvare. Gustoća joj je varirala, isto kao i boja. Pramenje se ispredalo svaki put drugačije i svaki je od njih na svoj način graciozno klizio niz tamnu površinu. Koji put bi se kovitlala u malim krugovima dok bi probijala okvir vode, koji put bi samo buknula, baš poput bjelokosna ognja.

Ponekad je trebalo sat, dva da nestanu svi zvukovi u okolici. Gutala ih je jedan po jedan. Prvo pjev ptica, zatim zvuk ceste. Šuštanje lišća i mrmor šaša bi nestajali zadnji. Uvijek su bili najotporniji. Kao da je lakše upijala i ušutkavala životinje i ljude. Biljke su joj, koliko god beznačajne bile, izgleda pružale najveći otpor.

 

Možda zato jer nisu u sebi imale krv koju je ledila i zatim tim ledom vladala.

 

Ponekad bi samo sunula iz dubina i neprozirnom rukom jednim trzajem otkinula svijetu glasnice. Tada se ne bi kovitlala već bi se izlila u svoj svojoj biserno-bijeloj punini okivajući sve pred sobom. Sputavajući svaki pokret, svaki dah, svaki put.

 

Ispočetka se bojao njezinih naglih napada. Sada je samo čekao da prođu. Jedan cilj joj nikad nije bio dovoljan. Žeđala je dalje. Tražila je više. To je bio njegov adut. I koristio ga je svaki put.

 

Nije se moglo reći da mu je proučavanje magle bilo profesija. Prije neka vrsta hobija koji se razvio u opsesiju. Ponekad mu se činilo da se ne razlikuje puno od magle: jedna magla mu nikad nije bila dovoljna. Morao ih je vidjeti sve. Morao ih je pratiti sve. Od početka do kraja. Od rađanja u raspadnutim popodnevima do hlapljenja u antracitnim jutrima.

 

Većinu je vremena provodio u močvari, čekajući trenutak kada će neobećavajuća količina vode izroditi njegovu ljubav. Tu i tamo bi naletio na nekog suseljanina, ali nije obraćao pažnju. Da jest, primijetio bi da su ga počeli izbjegavati. Djeca su, vidjevši ga, prelazila na drugu stranu ulice. Žene su se križale i tiho molile za njegovu dušu.

A njegova je duša stremila samo za jednim. Samo za maglom. Ništa drugo nije više bilo bitno. Ako je ikada i bilo, bilo je zato jer nije znao za njezino postojanje, jer je nije prije uočio. A onda se doselio u ovaj prekrasan kraj. I sve se promijenilo. Po prvi put je počeo uistinu živjeti.

 

Ova magla koju je sada pratio kretala se polako, puno laganije nego ijedna dosada. Bila je skoro potpuno bijela. Mogao bi se zakleti da je imala nešto svjetlucavo u sebi čak i dok je nastajala.

Oko močvare nikada nije bilo svjetla, a tmasta noć bez zvijezda je odavno zamijenila sumrak. Nije imala odakle crpsti taj sjaj, ali se svejedno bljeskala poput ribe krećući se dostojanstveno starim putem prema selu.

Išao je za njom, na dovoljnoj udaljenosti da joj bude blizu, ali i dovoljno daleko da joj uhvati promjene. Ljeskanje se pojavljivalo, sad jače, sad slabije, sa svakim pokretom, sa svakim zavojem. U sebi je pjevušio melodiju koja bi odgovarala ovom polaganom plesu koji je izvodila spuštajući svoje blage ruke na krošnje stabala, nogama jedva dotičući cestu po kojoj se kretala. Žalio je po tko zna koji put što nije nadareni muzičar pa da može skladati po jednu skladbu za svaku njezinu izvedbu.

 

U daljini pred njima su se počele nazirati kuće. Tamni obrisi osvijetljeni neprirodnim, žutim otvorima svjetlosti. Osjećao je da magla zazire od njih, da je bodu, da njihova prljava svjetlost kalja njenu čistoću i prirodnost.

Titraj magle.

Kuće su ostale pogašene, prekrivene slojem tišine.

 

Koračao je dalje, diveći se, udišući je. Svaki mu je udah donosio novi mir, novi spokoj. Nikad se prije nije osjećao tako živim. Ovaj put magla se nije širila po selu, okružujući ga prstenom nevidljivosti. Kretala se ravno, prateći glavni put, rastačući se povremeno samo da bi ugasla pokoje mutno svjetlo što je pružalo otpor njezinoj bjelini. Disao je u skladu s njenim treptajima, posve uživljen su svoj pohod. Oči su mu se caklile dok je navijao u sebi za nju, a protiv sela koje je neštedimice gutala. Plamteći za još.

 

***

 

Nije ni primijetio kada je njegovo tijelo počelo blijedjeti. Kući nije dolazio mjesecima, hranio se oko močvare, pio iz bunara na rubu sela, ni sa kim nije razgovarao, nikome se obraćao. Ljudi su ga i tako izbjegavali. A i da nisu, teško da bi primijetili razliku u spodobi koja se šuljala močvarom, obavijena maglom. Za njih on već odavno nije postojao. Samo što on to nije znao. A i da jest, teško da bi mario.

 

U vremenima koja njemu više nisu ništa značila, njegovi su ga suseljani prestali viđati. Nije da se itko previše zabrinuo. Nije da je nekome previše nedostajao. Samo su konstatirali da ga nema. Da li je negdje otišao, ili ga je močvara progutala, bilo je sasvim svejedno. Bitno je bilo da taj ludi lovac na maglu, kako su ga zvali, više ne plaši njihovu djecu.

 

Za njega su sad vrijedila druga vremena. I u njima, on je i dalje postojao. Kretao se lakše, onako porozan i tih, nečujna daha, života zatočena u onom tajanstvenom zvuku koji je dolazio iz dubina močvare. Jedinom zvuku koji magla nije nikada utišavala. Zvuku otkucaja srca svih lovaca na magle ikad ulovljenih. Njihovo je postojanje močvara čuvala kao trofej...

 

***

 

Naglo se okrenula od vatre koja je gorjela u kaminu ocrtavajući joj samo obrise u mraku. Sva djeca su poskočila od tog naglog pokreta, a zatim prasnula u smjeh, ne bi li odagnala jezu koja se još provlačila po sobi.

Nasmiješila se i lagano naklonila svojoj publici. Male su ručice zapljeskale, pružajući joj dostatnu nagradu za njen trud, a vlasnici se vinuli na noge i jurnuli u kuhinju iz koje je dopirao miris pite od bundeve i kolača od cimeta. Njezin je dio bio gotov. Sada se mogla prepustiti i sama uživanju u blagdanu Samhaina ili Halloweena, kako su ga danas zvali.

 

Naslonila je lice na koljena, pustivši da joj oštro sječena, tamna kosa djelomično prekrije lice. Iznad pramenova koji su prekrivali nos virile su samo ogromne svijetle oči obrubljene tamnom jamom podočnjaka. Bile su prazne. Njihova vlasnica nije bila tu.

 

Negdje duboko iza te svijetle površine šarenica na kojoj se poigravala vatra, pitala se po tko zna koji put dosada da li ga je mogla spasiti.

 

Priča koju je večeras ispričala, priča koju je dosada ponovila toliko puta, nije bila jedna od onih priča što se pripovijedaju uz vatru u hladnim večerima. Barem nje njoj. Za nju, to je bila jedna sasvim drugačija priča.

 

Ustala je i prišla prozoru. Pogled na maglu vratio joj je osmjeh na lice. I ona je, baš poput brata, voljela maglu...

 

***

 

Dolje na cesti, gledajući jedini neugasli prozor, stajao je lovac na maglu. Dolazio je tako svaku večer i pazio na nju, svoju sestru, čuvajući je od vlastite opsesije. Došao je tako i večeras, prateći biser-maglu ravno do sredine sela. Kao što je naglo buknula i pretvorila se u bijeli oganj pun krijesnica dolje ponad močvare, tako je sad stajala uspravna, na trgu, točno ispod tog kvadrata umirućeg svijetla. Čekala je, znao je to. Dozivala je, osjećao je. A ona, njegova sestra, još uvijek zemaljska i smrtna, čula je zov.

Prozor se zatamni i kuće nestade u bjelini noći. Na trenutak se ponada da će ostati gore, da neće sići. Trenutak je trajao kratko. Tišina još i kraće. Škripa vrata zagrize u noć i progrize put djevojci u crnom. Hodala je ravno prema njemu, iako ga nije mogla vidjeti. Za nju, on je bio samo magla. Ništa više.

Svejedno, kretala se hitro kao da zna da je tamo. Kada je zastala točno na korak ispred njega, znao je da ga vidi. Njezine su oči bile biserno bijele, baš poput magle koja ga je okruživala. Njezina koža zasja, baš poput površine vode s koje se magla uvijek dizala, zasja i zamalo ga oslijepi -nikada nije vidio toliku količinu svjetlosti. Ne u magli. Stajala je tamo i svojim žarom činila paperjasto pramenje još bjeljim, još čistijim, još gušćim. Pružila je ruku prema njemu i samo tiho dahnula u noć:

"Trebao si ostati s one strane."

 

I on je znao da ne čuva on nju, nego ona njega.