Savršeno oružje za ubojstvo

Svakodnevni List u današnjem broju donosi:

Živo T. napokon u rukama Pravde!

Dana 30. veljače u ranojutarnjim satima nakon višegodišnje je potrage napokon uhićen Živo T. (podaci poznati redakciji) koga se tereti zbog ubojstva s predumišljajem. Podsjetimo se, prije točno nekoliko godina, Ljuba V. (dob nepoznata) nađena je mrtva u pokrajnjoj uličici nedaleko od optuženikova stana. Na tijelu nije bilo tragova nasilne smrti, niti je obdukcijom utvrđeno na koji je način Ljuba V. okončala svoj život. Policijska se potraga stoga usmjerila na pronalaženje osobe koja je posljednja vidjela pokojnicu. Po iskazima svjedoka, bio je to Živo T. s kojim je Ljuba V. tu večer oko 25.10 sati skrenula s glavne ulice te se uputila u mrak u kojem će je dočekati Smrt osobno.

Suđenje počinje sutra, 31.veljače, u 9.00 sati u Gradskoj Vijećnici. Odlukom suda suđenje je otvoreno za javnost.

 

Gradska Vijećnica, Sudska dvorana broj 13

Reporter Svakodnevnog Lista smješta se u prvi red dijela dvorane namijenjene predstavnicima medija. Pogledom prelazi po drvom optočenom prostoru, u kojem su se od pamtivijeka odvijala najglasovitija suđenja. Sad sam i ja dio jednog od njih! pomisli ponosno i izvadi svoju tekicu i olovku, spremno čekajući pojavu optuženog.

I prije nego se dvoranom razlegne žamor, Reporter osjeti razočaranje. Optuženi Živo T. nije djelovao kao osoba vrijedna opisivanja, a kamoli stvaranja priče. Srednje visine i neodređene dobi, osrednje građe i nimalo poseban, Živo T. nije djelovao poput ubojice iz filmova, a još manje kao netko tko bi bez razloga, na nedokučiv način umorio žrtvu te nestao netragom izbjegavajući uhićenje godinama. Reporter je znao da Živo T., koji je zauzeo svoje mjesto u ograđenom prostoru pokraj suca, ni sada nije uhvaćen zaslugom policije. Dapače. Živo T. je sjedio na glavnom trgu ispijajući kavu i čitajući novine kao i svaki dan dotada otkad se vratio u grad, kad ga je besposlena prodavačica cvijeća prepoznala i nazvala policiju. Isprva joj nitko nije vjerovao, no naposljetku su poslali mladog pozornika da ispita stvar. Mladić se vratio u pratnji čovjeka za kojim je policija tragala godinama, a koji je već mjesecima mirno ispijao kavu tri ulice dalje od policijske postaje. Živo T. nije pružao otpor, dapače, vrlo je smireno prihvatio poziv pozornika da ga prati do postaje. Toliko smireno da mu je pozornik od pusta šoka zaboravio staviti lisice. Živo T. je ušao u zgradu policije sam i bez prisile, uz minimalan trud snaga reda. Njihov udio u njegovu uhićenju bio je sveden na ljubazan poziv pozornika. Nije bilo nikakvih operacija praćenja i prisluškivanja, nikakvih doušnika koji su odavali položaj ubojice i bjegunca pred zakonom, nikakvih opkoljavanja zgrada, blokiranja cesta koje vode van grada. Ničega. Samo jedan poziv i Živo T. se našao iza rešetaka.

S obzirom da Reporter nije mogao napisati ništa zanimljivo o privođenju, nadao se da će barem sam optuženi nadoknaditi sve ono što je kao novinar izgubio prilikom njegova medijski neupotrebljivog dolaska do suda. Kvrckajući olovkom po tekici u traženju riječi kojima bi sročio iole intrigantan opis nezanimljivog muškarca u bezličnom odjelu nedefinirane nijanse sive boje, Reporter baci pogled na svoje kolege. Svi do jednog su pisali pa križali, podcrtavali pa zaokruživali, ali nitko od njih nije radio ono što se inače radi kad imaš dobru vijest. Barem nisam jedini, odahne Reporter i usredotoči se na glas Tužitelja.

„Gospodine Živo T., optuženi ste da ste dana 30. veljače godine 20xx. umorili ženu nepoznate dobi, poznatu pod imenom Ljuba V. S obzirom na to da forenzički patolog nije utvrdio uzrok smrti, a Vi ste zadnji vidjeli preminulu, pozivam Vas da ispričate nešto više o toj kobnoj večeri“, suhonjavi lik u savršeno skrojenom odijelu se nakašlja na kraju svog zahtjeva, dajući mu tako onu dozu ozbiljnosti prijeko potrebne prilikom ovakvih procedura.

Živo T. se zamisli na trenutak, pogled mu odluta do prozora i goluba koji ga je promatrao kroz uglancane prozore, te započe istom kad se sve novinarske olovke pokrenuše:

„Ljuba V. me je dugi niz godina proganjala. Mijenjao sam imena, gradove, poslove... Uzalud. Svaki bi me put pronašla. Kao što me našla i tu večer. Hodala je uz mene, bez riječi, skretala kad bih i ja skrenuo, ulazila u trgovine u koje bih ja ulazio, bez riječi, ne odvajajući se od mene. Ušao sam u pub, ušla je za mnom, ušao sam u striptiz-klub, nadajući se da će joj biti neugodno te će otići. Zalud. Sjedila je do mene sve dok nisam shvatio da je se ni tako neću riješiti. Tako sam izašao vani, na ulicu. Hodala je uz mene, neizbježna kao i uvijek do tada. Skrenuo sam u pokrajnju uličicu naglo, čak sam i potrčao u nadi da ću je se možda otresti. Ali nisam. Dok sam stigao do polovine ulice, već je stajala tamo, u mraku i čekala me. I tada sam shvatio. Jedini način da povratim svoj život i prestanem bježati i skrivati se od nje jest da je se riješim. To sam i učinio.“

Negodovanje ispuni dvoranu sve do stropnih greda. Nitko se ne obazre na priznanje, a kamoli na tužnu priču o proganjanju koja je prethodila ubojstvu. Već su i ptice na granama znale tko je ubojica, a masu nisu zanimale tužne priče, već krvoločni detalji. A njih Živo T. nije iznio. I otuda negodovanje. Sve se oči sad usmjeriše na Tužitelja, očekujući od njega da ispravi nanesenu im nepravdu.

„Kako ste to učinili, gospodine Živo T.?“ nakon kraće stanke upita Tužitelj dižući značajno desnu obrvu i premećući papire na stolu.

„Oh. Pa vrlo jednostavno. Zadavio sam je.“

„Gospodine Živo T. Napominjem da se nalazite pred sudom koji ne trpi izrugivanje. U obdukcijskom nalazu nema dokaza da je Ljuba V. zadavljena.“

„Objesio sam je.“

„Vratna je kralježnica bila neoštećena, iako kao i dušnik.“

„Garotirao sam je.“

„Nije bilo ozljeda na vratu.“

„Zalio sam je tekućim dušikom.“

„Ponavljam, ponašajte se u skladu sa mjestom na kojem se nalazite!“

„Dobro. Pucao sam u nju. Par puta.“

„Ljuba V. nije imala prostrijelih rana“, zaškrguće Tužitelj, a glave u sudnici se odmah okrenu prema optuženom, čekajući slijedeći odgovor.

„Probo sam je nožem.“

„Umorena nije imala nikakvih ubodnih rana.“

„Zatukao sam je sjekirom.“

„Ljuba V. nije imala nikakvih ozljeda.“

„Otrovao sam je.“

„Toksikološki nalaz je sasvim čist!“

„Utopio sam je.“

„U plućima nije bilo nikakve tekućine.“

„Zarazio sam je smrtonosnim virusom.“

„Nije otkrivena nikakva infekcija, smrtonosna ili ne.“

„U stvari, kad bolje razmislim, spalio sam je živu.“

Živo T. i Tužitelj zastanu na trenutak, a dvorana se pretvori u veliko uho. Svi prestadoše disati čekajući nastavak žustroga meča kojeg nitko od prisutnih nije očekivao. Reporter je u sebi redao moguće scenarije koje bi Živo T. mogao iznijeti, a Tužitelj pobiti, kad ga trgne glas potonjeg:

„Nastavljamo ispitivanje sutra.“

Nezadovoljstvo se raširi dvoranom, a novinari suknuše sa svojih stolica poput golubova na trgu u potrazi za hranom. Većina ih krene prema mjestu gdje je stajao Živo T. Za razliku od njih, Reporter priđe Tužitelju i zatraži ekskluzivni intervju s njim. Suhi ga čovjek odmjeri onako neupadljivog, u prerevno ispeglanoj košulji, te upita:

„Zašto ne tražite intervju s optuženikom?“

Reporter ne odgovori odmah, već baci pogled prema kolegama u sred kojih je, šuteći, stajao Živo T. Reporter uhvati njegov pogled i skrene ga na svoju tekicu, te kucne olovkom po njoj. Živo T. nijemo klimne glavom i nastavi ignorirati novinare.

„No, mladiću, hoću li dobiti odgovor?“ Tužiteljev je glas bio više zaintrigiran nego ljut, stoga mu Reporter sada smjesta odvrati:

„Zato jer znam što će mi on reći.“

Otvorivši vrata potkrovnog stana, Reporter osjeti poznatu smirenost. Uskim hodnikom dođe do nepravilne svijetle sobice i odloži polako, gotovo s uživanjem, torbu na stol. Izvadi iz džepa tekicu i olovku, skine sako i objesi ga na vješalicu kraj prozora. Ogleda se oko sebe i osmjeh mu se razli okruglim licem.

Zadovoljno zavuče ruke u džepove od hlača i stade se klatiti na petama kraj prozora promatrajući ulicu. Ugledavši poštara, osmjehnu se još šire brzajući trošnim stepenicama do kućepaziteljeve staklene kućice gdje se preuzimala pošta. Preotevši poštaru pismo iz ruku, potrči nazad u potkrovlje i zaključa vrata za sobom. Naslonjen na dovratak, pročita na koverti svoje ime i adresu ispisanu starinskim krasopisom. Duboko uzdahne i zatvori oči. Ako je ovo ono što mislim da jest..., pomisli dok mu je srce preskakalo otkucaje. Ako me instinkt nije prevario, ne samo da ću imati jedinstven pristup suđenju, već ću imati ekskluzivan pristup i samom zločinu! Otvorivši oči, Reporter drhtavom rukom otvori pismo i izvadi iz njega samo jedan list papira. Na njemu su, istim krasopisom kao i na kuverti, bile ispisane samo tri rečenice:

Da kažem istinu, nitko mi ne bi vjerovao, kao što već i sami to znate. Ljudi ne žele vjerovati da je uopće moguće ubiti nekog kao što je to Ljuba V.

P.S. Naravno, ubio sam je ravnodušnošću, baš kao i Vi.