Breza

            Stajali su kraj ograde i promatrali u tišini. Nije bilo kolone kamiona kao zadnjih dana. Samo je jedan šleper zastao na sredini polja, točno ispred Bijele Crte. U neka drevna i puno mudrija doba na tom bi mjestu na karti stajao natpis HIC SVNT DRACONES* i nitko mu se ne bi približavao. No, ta su vremena davno prošla. A ni zmajevi više nisu postojali.
            Vozač i suvozač spretno iskoče iz vozila i Breza po doskoku prepozna one iste programske jedinke koje su bile tu i dva dana ranije. One koje su dovezle kamione i onda ih pustile da nestanu. Danas je bio red na nekog drugog.
            „Zašto to rade?“, pitala je Breza davno prije kada su ljudi prvi put nakon otkrića Bijele Crte dovezi svoj tovar na Polje Smrti. Tada su još dolazili ljudi, a ne droidi, njihove potrošne zamjene. Nije trebalo dugo da shvate da je pametnije držati se dalje od nečega što ne razumiju, a svejedno žele iskoristiti. A Bijela je Crta bila upravo to. Polje se prostiralo i s jedne i s druge strane Crte, ali što god da ju je prešlo nikada se više ne bi pojavilo. I ljudi su to obilato koristili. A oni su mogli samo stajati i gledati s druge strane ograde.
            „Tako se rješavaju svega što im nije potrebno.“
            „Mi smo im potrebni, zar ne?“, upitala je tada Breza, još sasvim mala i prilično optimistična.
            „Naravno. Naravno…“
            Odgovor ju nije smirio ni tada, a kako su dani, mjeseci i godine prolazili, Breza je sve manje bila sigurna u to da ljudi uistinu znaju što im je potrebno, a što ne. Doskora je preko Bijele Crte prelazilo sve, od krame pa do životinja i ljudi. Živo ili mrtvo, ljudima je bilo svejedno. Ako je bilo smetnja, slalo se na Polje Smrti. Kamioni su samo dolazi i dovozili svoj tovar, a Bijela je Crta činila ostalo.
            „Mi smo im i dalje potrebni, zar ne?“, ponovila je Breza svoje pitanje, ali s puno više zebnje nego prvi put.
            „Naravno da jesmo.“
            Breza zašuti dok je kolona ljudi svezanih lancima koračala prema Bijeloj Crti. Programske jedinke požurivale su ih ubodima metalnih cijevi u leđa. Iako naoružani, Dopremljivači, kako ih je Breza zvala, nikada nisu trebali ispaliti ni metka. Polje Smrti je tako djelovalo na one koji su na njega dovoženi. Bijela je Crta gutala svaki otpor i prije nego je netko došao do nje.
            Doskora su kamioni često dolazili, a Bijela Crta gutala je sve više toga. Kao da su ljudi odlučili počistiti svoj svijet i sve što im ne odgovara baciti iza Bijele Crte. Podigli su barake na Polju Smrti, a Dopremljivači više nisu bili jedini koje je Breza viđala. Oko Bijele Crte se sad kretalo puno više onih koji nisu trebali završiti s njezine druge strane. Kolone su dolazile i odlazile, metalne barake su izrasle u kamene zgrade. Ljudi su se prestali bojati Bijele Crte. Strah od nepoznatog i nerazumljivog je nestao.
Iako je bila kratko na ovome svijetu, Breza je znala da to nikad ne završava dobro. Strepila od trenutka kad će ljudi pomisliti da su im i oni nepotrebni. Nije se bojala toliko Bijele Crte i nestanka koliko razdvajanja. Po posljednji put upita:
            „Mi smo im i dalje potrebni, zar ne?“
            Ali ne dobi odgovor. Ljudi su svoje naselje odlučili proširiti i na mjesto na kojem su oni do tada boravili. Kamioni su došli i po njih.
            Dok su ih složne metalne ruke nosile u pravcu Bijele Crte, Breza postavi svoje posljednje pitanje:
            „Znaju li oni da smo im potrebni?“
            „Saznat će“, zašušti krošnja do nje i nestane preko Bijele Crte.
 

*HIC SVNT DRACONES, u prijevodu: Ovdje su zmajevi,  fraza je kojom su stari Rimljani i srednjovjekovni kartografi na kartama označavali nepoznato i neistraženo te stoga opasno područje.