Vilinski štit

Drveni luk prozora svijao se oko grada u daljini poput okvira. Sunce je tonulo, ostavljajući za sobom zrak prepun žare što je sliku udaljenog naselja pretvarala u titrajuću utvaru, čineći ju tako još nestvarnijom. Tornjevi i kule, izrezbarene terase i sjajni krovovi, prozori raznoraznih oblika i boja, sve se to njihalo u vrelini predvečerja stapajući se u skladan prizor. Miris cimeta i kardamona, pomiješan sa teškim mirisom jake kave, ovijao se oko te ljupke prikaze poput duha iz svjetiljke, čekajući nalaznika da mu ispuni želju.

 

Okrenula se na drugu stranu i stala promatrati sjene koje su izrezbareni ornamenti prozora stvarali po zidu. Njena omiljena zabava u dokonim trenucima kada se mogla prepustiti svojoj drugoj strasti: stvaranju priča.

Svaka je sjena imala svoj život, svaka je zraka sunca budila jednu priču zatočenu u ukrasu drvenoga obruča. Na njoj je bilo samo da ih sluša. Sluša i zapisuje. Ova joj se svidjela već na početku: imala je ono nešto toplo u sebi, nešto što podsjeća na dom.

Ona ga nije imala. Zato je bila dom mnogim pričama.

 

Negdje daleko na jugu postojao je planinski lanac koji je dijelio kopno od mora. Zvali su ga Vilinski Štit i to ne bez razloga: svake je zime Vjetar dizao More i prijetio njime potopiti kopno, ali mu to nijednom ne uspje. Štit je čuvao zemlju povjerenu mu od davnina i priječio Vjetru da je opustoši i Moru da je potopi.

Ljudi te zemlje bijahu neizmjerno zahvalni bogovima na Štitu jer ga smatrahu njihovim blagoslovom. Štovali su ih stoga više od njihovih susjeda koji nisu imali takovih neprijatelja kao što su More i Vjetar. Ili su ih imali, no bez Štita da ih štiti proklinjahu svoje bogove svaki puta kada bi neki od njih odnio ljetinu ili pomorio svojom slanom rukom plodna polja.

 

Vilinski Štit nije bio samo hrpa kamenja, naslagana uz obalu ne bi li zaštitila kopno. Bio je On puno više od toga.

Sazdan od surih stijena isprepletenih bijelim kamenom svijetlio je na daljinu i ukazivao pomorcima kuda treba ploviti. Za sunčanih dana rtovi su mu se bljeskali poput najfinijih dragulja. Često su oni koji bi ga takvoga vidjeli prvi put u čudu zastajali i gledali, ne mogavši vjerovati svojim očima da je jedna planina okićena dragim kamenjem poput najsvečanije oprave neke kraljice. Između staza od bjelokosna kamena prostiralo se oku ugodno zelenilo. Baršun tamnog pokrova krasio je vez cvijeća protkan tu i tamo obroncima šuma koje su pokrivale sjevernu, unutrašnju stranu Vilinskog Štita. Čak i po najljućoj zimi ovaj bi vez opstajao i prkosio svojim bojama Vjetru i Moru koje nije moglo do njega kao da ga izaziva svojom raskoši u svoj njegovoj nemoći.

 

O, da... Štit je bio u mnogočemu posebna planina. I kao svaka planina imala je svoje stanovnike.

 

U doba kada su bogovi stvorili Štit nastanili su ga Čuvaricama. One su bile zadužene za svu magiju koju je Štit posjedovao. One su bile te koje su svojim postojanjem činile da trava raste iako ju je Vjetar kosio. Cvijeće su bojile prstima otirući suzama sa latica sol kojom se More neumorno nabacivalo na te krhke biljčice.

Kuda su prolazile kamen je svijetlio, a kada bi počele plesati stijene su se razmicale i stvarale novo zelenilo, novi život. Njihov je pjev bio rezerviran za one posebne trenutke kada bi prijetila velika opasnost jer bi pjesma Vila Čuvarica uskovitlala toliku magiju da je ni bogovi ne bi mogli zaustaviti.

I upravo zbog toga zadnjega, zbog njihova pjeva, ljudi su ih se bojali. Rijetko je tko vidio za života što pjesma vilinska uistinu znači, a oni koji su vidjeli, pričali su to svojoj djeci, djeca svojoj djeci i tako se pripovijest širila među narodom. Pripovijest o silnoj moći koja bi zaustavljala More i pretvarala ga u staklenu hrid, a od Vjetra činila vrtlog koji bi sam sebe pojeo, ali se kopnu približio ne bi.

 

Nikada nitko nije vidio Vile Čuvarice. Njihova je pjesma i njezine posljedice bila dovoljna da ih ljudi zamišljaju kao zloduhe kojima se ne treba zamjerati. Ljudi ko ljudi, nisu shvaćali da su Vile tu da njih štite i da su sve njihove moći bile podređene njihovoj dobrobiti.

Stoga je raskol između ljudi i Vila rastao. Stoljeća su prolazila, pripovijest o Vilama je kolala narodom, strah je ljudski od Vila Čuvarica učinio Sile Demonske koje nastanjuju Štit i napadaju nedužne putnike. One koje su nekad štovali zbog dobrobiti kojima ih blagoslivljahu, ljudi sada počeše nazivati Zlom koje prebiva na svetoj planini. A sve od straha pustoga i nerazumnoga. Nisu mogli oni shvatiti da netko može imati moć i koristiti je samo na dobro. Suđahu tako po svojoj naravi. Iako su ih Vile i dalje štitile, ljudi su ih okrivljavali za svaku nestalu ovcu, svakog zalutalog putnika. Sve zlo što se događalo na Štitu i u njegovoj okolici bilo je uzrokovano Njima. Hladnoća se počela spuštati na ljudska srca, a tama prekrivati njihove duše.

 

Kad čovjek prestane prepoznavati dobročinitelja svoga tada se mirne duše može reći da je prestao biti štićenikom bogova.

 

I tako je došao dan kad se nijedna ovca koja je dovedena na pašnjake Štita nije vratila. Ni pastir se njihov nije vratio. Uzalud su njegovi suseljani pretraživali mjesta gdje je imao običaj pasti svoje stado. A bio je to samo početak...

 

Uskoro se putnici više nisu usuđivali prelaziti Štit. Pastiri su odavno napustili pašnjake koje su njihove ovce toliko voljele. Ispaša je u priobalju bila slaba. More je činilo sve da i ono malo zelenila propadne. Stada su kopnila iz dana u dan, ljudi su sve otvorenije kleli Vile i njihove zločine, ne bojeći se više njihove odmazde jer ništa više nisu imali za izgubiti.

Sve što su imali, imali su Štita radi. A sad kad se Štit okrenuo protiv njih, nisu više imali ništa. Ni sebe, ni života svoga. Nesvjesni da su upravo oni bili ti koji su odbacili zaštitu Štita prije negoli se On odrekao njih. Ne svojevoljno, ne preko svojih Čuvarica, već voljom bogova koji su odlučili kazniti nezahvalne ljude što nisu štovali One koje su postojale da ih štite i čuvaju.

 

Čuvarice su i dalje štitile ljude jer one nisu znale biti drugačije. Crne Djeve su bile te koje su kosile stada i putnike u ime bogova kojima su se ljudi zamjerili svojim plitkim srcima. Vihori crnoga vjetra, oku vidljivi tren prije smrti, nastanili su Vilinski Štit. Poput Čuvarica i Djeve bijahu čarobna bića. Samo je njihova zadaća od bogova bila drugačija: ne štititi nezahvalan narod, već činiti sve ono za što bijahu optužene Vile Čuvarice. Bogovi su iskali pravdu na starinski način. Način po kome se čast ispirala samo krvlju.

 

Vrijeme je prolazilo, naraštaji se smjenjivali, priče su opstajale. Zlo je nastanjivalo Štit, govorahu stariji. Zlo nam ne dozvoljava da Mu se približimo, da na Njegovim poljanama pasemo svoja stada, da preko Njega prevozimo svoja blaga u unutrašnjost zemlje. S mržnjom su gledali u stijene koje su nekoć njihovi preci obožavali.

 

Sve dok se jednoga dana ne pojavi brod na pučini.

 

Purpurna jedra vijorila su poput plamena rasplesanog na Vjetru koji je bio Vilama obuzdan samo dan ranije. Tamno drvo sjajilo se od uglačanosti i odbijalo sunčeve zrake kao da je od kovine napravljen. Svi se sjatiše u luku pogledati tu čudnu lađu izbliza.

Na palubi se komešalo malo naselje ljudi, tako bijaše napučena lađa. Svi odreda dobro obučeni, od mornara do samog kapetana, od putnika namjernika do velikaševa sluge. Iako je iz daljine dolazio, svejedno nije mirisao na bolest, glad i čemer, kao svi brodovi koji inače pristajahu nakon daleka puta. Ovaj je brod odisao miomirisima svježe ispečena kruha i mesa, a slatkasti mirisi začina probudiše glad u praznim trbusima onih koji gledahu pristajanje tog čarobnoga broda.

 

Jedan putnik nije pričekao da se lađa pošteno priveže za mol. Odvažnim je skokom prešao sa palube na obalu i zastao sa rukama podbočenim u struku.

"Uistinu je i izbliza prekrasan kao što se i izdaleka čini!" uzvikne gledajući sjajnim očima Vilinski Štit. Okrene se zatim prema okupljenom narodu i reče:

"A vi ste višestruko blagoslovljeni ovim darom bogova! Sigurno ste ga zaslužili, stoga vam se nudim kao sluga pokoran!" te im se nakloni kao da su oni odjeveni u svilu i kadifu, a on u prljave dronjke koji bijahu njihova odjeća.

 

Ljudi se zgledavahu međusobno, žamor krene, isprva potiho, pa sve jače, te se na kraju zaustavi kod mršavog, žilavog starca. On istupi, priđe bliže putniku te ga prvo blagoslovi, kako je oduvijek bio običaj u ovim krajevima, iako se blagoslovu značenje davno izgubilo. Još u ono vrijeme kada su preci njegovi stali proklinjati Vile Čuvarice.

"Dobro plovio i dugo hodio i na svim putima tvojima te Čuvarice pratile!"

Putnik-namjernik se nakloni još jednom i zahvali starcu na tako bogatom blagoslovu jer, reče on, poznavao je po pričanju moć Vila Čuvarica. Stoga mu je neizmjerno drago što je prije prelaska Štita dobio njihov blagoslov.

 

Na te riječi se starac sledi, a žene počnu naricati. Djeca zajecahu, slijedeći majke, a muškarci počeše u isti glas govoriti, odgovarajući ga od puta. Putnik stade u čudu pa ih sve pogleda, te se njegov pogled vrati starcu čiji je blagoslov upravo primio. Ovaj je stajao pred njim spuštena pogleda dok ga putnikova ruka ne dotače po ramenu. Digavši pogled pun gnjeva i nemoći, ispriča mu ukratko kako su se Vile pretvorile u Zlo koje sada obitava nekada davno svetom planinom, Zlo koje uništava njihova stada i od kojega nijedan putnik namjernik siguran nije.

Putnik ga je u čudu slušao, ne mogavši povjerovati u priče koje su sada svi u glas pričali. Stoga odluči prenoćiti u gostionici te onda odlučiti što će i kako će dalje.

Te je večeri bilo puno gostiju. Jelo se, pilo se, pričalo se. A putnik je samo slušao. Već je podosta čuo od gazdine žene i kćeri koje su mu spremale sobu i donosile vodu za umivanje. Čuo je sve o pjevu vilinskom koji je u stanju zazidati More i uviti Vjetar u vir koji sam sebe uništava. Čuo je strah u njihovim glasovima, strah od Vila koje su svojim moćima čuvale ove ljude. Strah od njihovih moći koje one nikad nisu upotrijebile protiv njih.

Ovce su oduvijek nestajale i putnici se gubili. Nije mu bilo jasno kako je itko mogao pomisliti da se netko toliko moćan kao što su to bile Čuvarice mogao baviti ovcama i putnicima. Ali, očito je ovom narodu, koji je u ta doba živio u blagostanju proizašlom upravo iz moći Vila Čuvarica, bilo dosadno. Stoga su ispleli priče i zamijenili strane Dobra i Zla.

Sjedeći za večerom, polako je shvaćao kako se dogodilo što se dogodilo i kako je Vilinski Štit postao ovo što je postao. Shvatio je čijom se zaslugom tamni oblak nadvio nad prelijepe stijene svjetlost kojih je još uvijek budila nadu svakog pomorca, a cvjetni vez na zelenom baršunu grijao srce svakog promrzlog putnika.

 

Stoga je donio odluku.

 

Sutradan je ustao prije zore, spremio u svoju putnu torbu čuturicu s vodom, kruh, nešto suha mesa, nož i vrećicu od tamno-crvena baršuna. Svezavši sve to dobro, prebacio je plašt preko ramena i izašao iz sobe. Gostionica je bila tiha. Još ni gazdarica nije bila budna. A on je već kretao put Štita.

Nitko nije već dugo vremena kretao u pravcu sjevera. Napustivši zadnju kuću, našao se na otvorenom, sa laganom uzbrdicom ispred sebe. Staze, iako zapuštene, pokazivale su mu put. Točno je znao mjesto koje treba tražiti. Pratio je puteljak koji je vrludao spašavajući ga od jama i oštrih stijena, vodeći ga u sigurnost Štita. Trava je postajala sve bujnija, zrak sve bogatiji mirisima, cvijeće se prostiralo u bojama najljepših tkanina istoka dokle god je oko sezalo.

Na sredini proplanka, točno ispod stepenica urezanih u stijenu kojima je počinjao uspon na Štit, stajao je brušeni kamen, skoro neprimjetan onome tko ga nije tražio. Ubrzao je do njega i kleknuo, spustivši torbu na zemlju. Nožem je sasjekao mahovinu koja je skoro u potpunosti prekrivala gornju plohu kamena.

Dotakao je prstima hladnu površinu na kojoj su se još vidjeli tragovi paljenja i ostaci voska. Tu su nekad davno preci ovih ljudi kod kojih je noćio palili svijeće u čast bogovima zbog postojanja Štita. Običaj davno zaboravljen. Zaboravljen, kao i značenja blagoslova kojim još uvijek dočekuju putnike. Blagoslov koji on nije zaboravio. Blagoslov koji je njemu nešto značio.

 

Izvadio je vrećicu od baršuna i njen sadržaj stavio na kamen. Svijeća je bila tamno crvena, poput baršuna, poput krvi. Stavio ju je na sredinu kamena i maknuo ostatak stvari. Zapalio ju je i sklopio ruke. Pognuvši glavu, pokorno je zaustio:

"Vile Čuvarice, hvala vam na zaštiti koju mi pružate. Dozvolite mi da sretno pređem svoj put i vratim vam se opet."

 

Dok je izgovarao riječi, sve je oko njega bilo tiho, osim ptica u daljini. U trenu kad je završio molitvu, svijet se oko njega promijenio. Našao se okružen kolom plamenova koji su lelujali jedan do drugoga, ne mičući se, ne približavajući mu se, ne odstupajući. Progutao je teško i klečeći, koliko god je bilo moguće, nastojao se nakloniti svakoj od Njih. Znao je da ima čast koja nijednom živom čovjeku nije dosada ukazana. Jedino nije znao da li je to značilo da se i njegov život približio svom kraju.

Čitajući mu misli, jedan je plamen istupio iz kruga i približio mu se. Začudo, nije osjećao neugodu, već ugodnu toplinu, kao kad se iz zimske noći vratiš u topao dom. Niti je osjećao strah. Znao je da Vile Čuvarice ne čine zlo. Bez obzira što neuki dolje u gostionici pričali. Znao je da one nikad nisu tražile zahvalnost za svoja djela, jer su bile čarobna bića, bića iznad ljudske zahvalnosti. Što ne znači da im ona ne bi nešto značila, iako nije bila nužna. One su bile tu da ih štite, a ljudi su ih optužili za zločine.

Koji to mora da je bol bio nakon svega dobročinstva! Ali svejedno ih nisu prestale čuvati i štititi. Jer su prije svega bile Čuvarice, pa tek onda bića sa osjećajima.

Sve mu je to prolazilo glavom dok je plamen plesao pred njim i uvijao se na nepostojećem vjetru. Još uvijek pognute glave vidio je da kolo prati svoju predvodnicu u pokretima. Kao da razgovaraju plesom.

 

Čekao je.

 

Plamen ispred njega se pretvorio u ženu bezvremene dobi plameno crvene kose odjevene u namotaje purpurne tkanine. Žena je lelujala, čas postajući plamen, čas se vraćajući u ljudskoj formi. Negdje između te dvije krajnosti vidio je osmjeh i čuo riječi koje su se gubile u pucketanju vatre:

 

"Hvala. Nitko nam nikada nije prinio žrtvu u vatri, nikad nam nitko nije zahvalio, nikad nas nitko nije zamolio ništa. Ti si prvi koji je to učinio. Stoga imaš našu vječnu zahvalnost. Ti i tvoj ljudski rod koji si ovim činom iskupio. Bogovi će povući Crne Djeve. Vilinski Štit je opet otvoren svima."

 

Reče to i nestade, zajedno sa svojim kolom, a putnik ostade sam, zureći u svijeću, dok su mu se suze slijevale niz lice, pitajući se po tko zna koji put kako ljudi mogu biti toliko ograničeni i samo tražiti, a zauzvrat ne dati ni jedno obično "hvala"...

 

Bijaše on prvi od mnogih koji su nakon pristanka broda prešli Štit. Nakon dugo, dugo vremena.

 

Zapisala je zadnji red priče i krenula se spremati. Odavno nije plakala na krajeve priča da je ne čuju oni koji su hodali pred vratima njene odaje. Oni ne bi shvatili. Ne bi razumjeli što znači jedno "hvala". Zapravo, oni ni ne poznaju značenje te riječi, tako moćne da razbija i kletve bogova... a smatraju se moćnicima.

 

Nasmijala se zvonko ludosti ljudskog roda i odmahnula glavom.