O kraljicama i zmajevima


Sunce se taman pomaljalo iza Tulovih greda kada su Roko i Ive kročili na zaravan pored kapele svetog Frane. Bijeli stjenoviti tornjevi izronili su pred tom dvojicom kršnih momaka učinivši ih manjim od malika, kao i svaki put kada bi se javljali na prijavak. Stupovi vitka kamenja nizali su se pred njima metar za metrom, pletući velebitsku čipku dostojnu Pepeljugine haljine kojom je pokosila princa. Stjenoviti su tornjevi parali nebo stotine metara u zrak hvatajući na svoje vrhove zrake tek izlazećeg sunca kao trofej. U trenu kad se svjetlost rasula po bijelim stijenama one poprime zlatni odsjaj zasljepljujući dva zmaja što su stajala u njihovu podnožju. Nije ni čudo stoga da je upravo taj kameni hram Crna kraljica izabrala sebi za sjedište.

„Samo da nije ove rugobe…“ promrmlja Roko zaškiljivši na jadnu kapelu. Zdanje građeno u obliku grčkog hrama odudaralo je od svoje okoline kao čovjek od prirode. Otkad ju je car Franjo I 1832. sagradio u spomen na novoizgrađenu cestu preko Velebita, Roko je imao pik na nju.

„Daj, Roko, prežali je već jednom. Dvjesto je godina tu i ne planira tako brzo nestat“, odbrusi mu Ive, kao i svaki put uostalom.

„Niko je neće srušit. Niko. Toliko je ružna…“ nastavi Roko s jadikovkama vukući se nevoljko prema ulazu u AHO.

„Neće. I to baš tebi za inat.“

Roko se zaustavi i zagleda u kolegu i prijatelja:

„Znaš, ponekad si stvarno čovjek od zmaja.“

„Ajde, ajde, nemojmo se sad vrijeđat. Samo ti kažem da ništa nećeš postić živciranjem. Kapela je tu, nije ona kriva što je takva, i to je to. Živi s tim.“

Roko duboko uzdahne i uvuče ramena još više u se.

„Ma… Prije nismo svaki dan bili tu. Pa je nisam moro gledat.“

„A znam, prijatelju, znam. Zadnje je vrijeme nešto više posla. Ali tu smo da čuvamo, služimo svrsi kao i svi zmajevi. A sad, ajmo vidit šta nam je za danas pripremila Gospa od crnila!“

Ive veselo pohita u među hridima sakriven prolaz, a Roko zakaska za njim. Njegovo: „Čuo bi te ja da te Kraljica čuje kako je zoveš!“ ostane vani na jutarnjem suncu, a dva zmaja se obru u bučnom predvorju AHO-a, Anti Humane Organizacije.


 

***

Za to vrijeme u Medvedgradu, dičnoj utvrdi ponad Zagreb grada, stolovala je jedna druga Crna kraljica, u narodu poznatija kao Barbara Celjska. Sjedeći pored prozora Barbara je lakirala nokte na jutarnjem suncu i razmišljala.

Prije skoro šest stoljeća pred navalom Turaka Barbara je Medvedgrad predala u ruke Lucifera koji ga je svojom moći zaštitio, a nju pretvorio u jednu od svojih zemaljskih družbenica. Vječito lijepu, vječito mladu i na njezinu veliku žalost, vječito vjernu. Šesto je godina prošlo otada a Barbara je i dalje kovala planove za svoje oslobođenje. Nije joj smetalo što i dalje živi u Medvedgradu koji je moć palog anđela učinila otpornim na sve zemaljske nedaće, uključujući i potres koji je samo izvana dotukao njezin grad, ostavljajući za sobom ruševine. Smrtnici su vidjeli ono što je vrijeme učinilo utvrdi smještenoj na Malom Plazuru. Ona i ostali njezine vrste vidjeli su Medvedgrad u njegovom punom sjaju, s dva palasa, s tornjevima i kulama, opasanog zidinama, urešenog terasama. Taj je dio pogodbe s Luciferom Barbari i te kako odgovarao. Kao i onaj dio o vječnoj ljepoti i mladosti. Problem je bio u stavki tri. Vjernost. Barbara Celjska nije bila žena od jednog muškarca, pa makar on bio i anđeo.

„Nakon šesto godina i bog bi ti dosadio!“ promrsi sebi u zube dok je acetonom pažljivo uklanjala višak laka s duga kažiprsta ukrašena pečatnjakom.

„Što kažeš, dušo?“

Lucifer ušeta u suncem obasjani atrij i krene prema naslonjaču u kojem je, nagnuta nad stolić s lakovima za nokte, sjedila crnokosa žena. Svijetla, skoro bijela kosa rasula mu se po ramenima, prikrivajući djelomično činjenicu da je odjeven samo u uske hlače.

„Što? Oh, ništa“, s osmjehom uzvrati Barbara, trudeći se skinuti pogled s Lucova obnažena torza. Bez obzira na prethodnu izjavu o dosadi, nije mogla poreći da joj Lucifer i nakon toliko stoljeća zajedničkog života još nije bio dosadio. Samo je željela imati malo veći izbor. Ništa više.

„Učinilo mi se da si spomenula Gazdu.“

Anđeo se protegne i dugim prstima počne skupljati kosu u rep. Bog, ili Gazda kako ga je Luc zvao, začudo nije bio osoba koju je bilo nepoželjno spominjati u Medvedgradu. Koliko je Barbara bila upoznata, Lucifer je dragovoljno napustio Nebesa i emigrirao na zemlju zbog nekih internih anđeoskih stvari. Priča o tome kako je izbačen Odozgo samo je još jedna u nizu „ljudskih idiotarija“ kako je nazivao većinu tračeva o sebi.

„Ma ne, ljubavi. Samo sam zaključila da je ovdje do zla boga dosadno. I da bi nam stvarno trebalo malo zabave. Bez uvrede.“

Tamnosivi, skoro crni haljetak se stvori u anđelovim rukama dok je zamišljeno promatrao svoju družicu.

„Zabave, kažeš?“ reče i zakopča se do grla. Što ga ne učini nimalo manje privlačnim, pomisli Barbara prije nego odgovori:

„Da, zabave. Možda da nešto organiziramo kad se vratiš?“

„Znaš da bi i mogli. Počni praviti spisak svojih, a ja ću pridodati svoje goste kad dođem.“

„Ketering ili da se okušam u kuhinji?“ upita Barbara i zabaci svoju skoro do poda dugu kosu. Trenutak kasnije oboje prasnuše u smijeh. Barbari bi i kamen uspio zagorjeti.

„Ketering dakle“, zaključi ona s osmjehom na usnama, iščekujući. Nikad ga nije pitala kada se vraća jer bi tek tada posumnjao da mu nešto radi iza leđa. A zadnje što joj je sada potrebno bila je Luciferova sumnjičavost.

„Ketering. Reci im da se pripreme za sedam dana od danas. Standardni meni, slobodno dodaj nešto ako želiš “, kimne Luc glavom i krene prema izlazu iz atrija.

To! Sedam dana slobode! Barbara vrisne u sebi, a na glas umiljato zaprede:

„Dobro se provedi, ljubavi.“

I nastavi lakirati nokte.


 

***

Predvorje AHO-a bi Roka uvijek podsjetilo na priču o Joni i kitu. S unutarnje strane Tulove su grede bile šuplje a kamene su se dvorane nastavljale jedna na drugu imajući sve do jedne polukružni svod. Dojam koji je Roko svaki put sticao jest da se nalaze u unutrašnjosti ogromne ribe. Samo je glavna dvorana bila kupolasta oblika. U njoj je sad za okruglim stolom sjedila žena kose tamne poput ponornica što su joj se slijevale oko nogu, lica bijela kao stijenje Tulovih greda, užarenih očiju usmjerenih na došljake.

„Moja gospo“, nakloni se Roko, a za njim i Ive.

„Sjedite, nemamo vremena za ceremonije!“ mahne predsjedateljica AHO-a rukom i pred njima se u zraku stvori slika zamka uronjenog u zelenilo.

Roko zaškilji pa uzdahne. Kratko, ali dovoljno primjetno. Kraljica brzo raširi prste desne ruke i slika se zamka uveća. Srednjovjekovna gradnja, dograđivani elementi, lijepa okolina. I da. Ljudi. Dva primjerka mlađe dobi, naslonjeni na zidić koji dijeli trg od ponora.

„Pazinski kaštel.“

Svoje riječi kraljica naglasi kuckanjem kažiprsta po paru koji se naginjao nad Pazinsku jamu veselo se smijući, neometani činjenicom da su jedini ljudi s Ove strane Pazina.

„Opet Istra“, dahne Roko.

„Opet“, ponovi za njim kraljica i odmahnuvši rukom rasprši sliku Pazina i ljudi u njemu.

„Pa dobro, koji je njima?! I kud su se baš namjerili na Istru?!“ Ivini su crni prsti naizmjenično bubnjali po ogromnom stolu, isklesanom iz jednog jedinog komada kamena.

„Ne bih znala“, puhne kraljica mlako i digne obrvu u pravcu Roka.

Roko ne zamijeti ovo kraljičino neizgovoreno pitanje jer je još uvijek odsutno zurio u mjesto iznad stola gdje je do nedavno treperio Pazinski kaštel.

„Roko!“ sikne Ive.

„Ha? Šta?!“

„Kraljica te pita nešto“, Ive se nakašlje trudeći se ne zakolutati očima. Roko je zadnje vrijeme bio prilično čudan. Nije mu se to sviđalo. Volio je svoj posao i volio je Roka kao partnera. Dobro su se slagali iako je Ive bio zmaj od Tule, dakle crni velebitski zmaj, a Roko čistokrvni Dragućan, istarski crveni zmaj. Radili su zajedno kojih tri-četiri stoljeća i stvarno je mogao reći da je Roko jedna zmajina od zmaja. Nikada boljeg partnera u Jedinici za posebne namjene nije imao. Prije ili kasnije bi svakome od Rokovih prethodnika dosadilo skupljati zalutale ljude koji su slučajno ili namjerno prešli granicu između dva svijeta i vraćati ih nazad u njihov svijet, svijet bez vila, zmajeva, diklica, psoglavaca, vampira, vukodlaka, mora, divova, božjih vučica, malika, bura, djavala, sudbenica, morskih konja, podzemljara, vještica, vodana, šarkanja i čega sve ne.

„Kraljice moja…“ započe Roko, vidljivo zbunjen.

„Roko. To je tvoja zemlja. Tvoj kraj. Ljudi je oduvijek bilo i oduvijek će biti. Čudna su to bića. Ali zadnje vrijeme ih ima previše s Ove strane. Puno previše.“ Kraljica tu zastane, a koloplet se vila velebitskih zavijori oko nje da naglasi slijedeću rečenicu: „A svi do jednoga se pojavljuju u Istri.“

„Gospo, ako mislite da ja imam nešto s tim…“ Roko sune u zrak ne dovršivši rečenicu. Zamahne bijesno repom ognjenim. Jedna vila cikne opržena, na što kraljica umorno uzdahne. Roko se smjesti nazad za stol, a vila odciči u mrak što dalje od „dragućke furje“. Roko prešuti uvredu i obrati se Crnoj kraljici:

„Nego… što želite od mene, Gospo?“

„Od vas dvojice. Ali, da prvenstveno od tebe, Roko. Da izvidite što se to tamo događa. Jedna su stvar ljudi. A druga su horde njih. U kratkom vremenskom periodu. I svi na istom mjestu. Prije tjedan dana ono je petero djece isprestravilo jadnog Jožu. Još dolazi sebi od šoka. Tri kace medice mu nisu bile dosta da ga prizovu sebi kad je shvatio da je zamalo zgazio grupicu ljudčadi koja se samo stvorila pod njegovim nogama.“

Ive i Roko prešutješe da su i djecu, točnije tinejdžere također napojili medicom poradi lakšeg transporta s njihove strane Motovona na drugu, ljudsku, gdje im je i bilo mjesto. Obojica su zdušno promatrali stol pred sobom i šare koje je na njemu ostavio klesarski alat.

„Pa onda ona sramota na Zarečkom krovu. Najljepši vodopad Pazinčice! A tako oskrnavljen! Jadna štriga samo što se nije utopila!“

Ive osjeti potrebu da nešto nadoda tek toliko da ispadne da sudjeluju u razgovoru:

„Ta kako i ne bi! Nije mala stvar da ti iz čista mira netko skoči na glavu dok si pretvoren u žabu!“

„Stoji, stoji“, nadoveže se Roko.

„I sad ovo.“

„Ovaj, ako se smije znati… tko se žalio?“ upita Roko smjerno i dalje gledajući u stol.

„A da ko bi!“ odbrusi Crna kraljica i ustane a za njom se zaroji cijela dvorana. Vode se oko nje uskomešaju, a vile polete. Roku i Ivi se učini da se cijele Tulove grede pomiču kad se kraljica kreće.

„Zmaj od Jame, dakle.“

„Naravno, a da ko bi. I poručuje da mu nigdje u Ugovoru ne piše da ne može tu i tamo pojesti kojeg turista koji zaluta na našu stranu.“

„Ali… to nije u skladu s konvencijama AHO-a!“ Roko opet ustane, pa sjedne čim ugleda kraljičine plamteće oči.

„Naravno da nije. Ali on je stariji od proklete konvencije. I zato hoću da upravo ti odeš tamo i dovedeš ga u red. Rod ste si. Dragućan si, a on je od Pazina. Ako će ga iko urazumiti, to si ti Roko. Vjerujem u tebe.“

Kraljičine riječi zašume i pretvore se u jeku. Više se nije micala, sada se samo zrak oko njih komešao i prenosio kraljičinu molbu i zapovijed u jednom:

„Vjerujem u tebe.“

„Vjerujem u tebe.“

„Vjerujem u tebe.“

Roko prigne glavu bez odgovora. Bio je Dragućan, bio je zmaj. Njegovo je bilo da čuva njihov svijet.


 

***

Čim je Lucifer odmakao dovoljno daleko od Medvedgrada, a s obzirom da se prebacivao mislima to je za Barbaru značilo odmah, ona dohvati mobitel i pošalje poruku prilično kratkog i nedvosmislenog sadržaja: „Otišao“. Trenutak kasnije tamnocrvena naprava žmirne tri puta u znak pristigle poruke. „Stižem navečer“ izmami osmjeh na njezine pune usne. Dugim prstima pomazi glatku površinu mobitela i nježno ga spusti na stolić. Digne noge na susjednu fotelju, zabaci ruke iza glave i protegne se. Život je lijep.

Par sati kasnije stigao je i dodatni razlog za sreću.

„Znaš, lijepo je ovdje kod tebe. Ova brda i šuma i pokoje naselje, veliki grad u blizini… puno bolje nego ono moje selo.“

Barabarin se gost ogledao oko sebe puštajući noge da mu same nalaze put po stazi kojom su koračali. Iako je Lucifer nije imao običaj provjeravati, bar je tako vjerovala, Barbara si nije željela priuštiti neugodnu situaciju u kojoj bi se dva muškarca srela. Stoga je istarskog vampira s kojim je drugovala držala na sigurnoj udaljenosti od Medvedgrada.

„Ta nemoj tako, Jure. Kringa je životopisno mjestašce! Imate slatko groblje i one tri prelijepe stare crkvice!“

„Je, lijepo je to ali ipak dosadi kad si osuđen na isto stoljećima…“ Jure napravi pauzu i značajno pogleda ženu do sebe ispod oka.

„U pravu si. S vremenom dosta toga dosadi. Poglavito ako upravo vremena imaš na pretek…“, složi se Barbara ne skidajući pogled s vrhova svojih tamnih cipela koje su u hodu tu i tamo provirivale ispod duge crne haljine.

„Svi me znaju tamo. Više nisam ništa posebno. A i puno je ove mlađarije novog vala…“ nastavi se žaliti Jure odmahujući žalosno glavom.

„Uistinu. Džabe nam to što po Ugovoru s AHO-om možemo prelaziti na Onu stranu kada tamo gubimo sve svoje moći.“

„Upravo tako! Upravo tako!“ Jure živne i razmaše se rukama: „Kao vampir ja sam neodoljiv! A kao običan čovjek, kakvim se moram prikazivati s One strane…“

Vampirove se suhonjave ruke zaustave u svom veselom plesu po zraku te padnu niz tijelo, kao da ih je olovo prekrilo i povuklo ka zemlji.

„Znam kako ti je. Ja pak jesam lijepa, ali svejedno mi je trideset godina. S Ove strane ja sam Crna kraljica i nema muškarca koji neće kleknuti preda mnom. S One pak strane… svijet je pun tridesetogodišnjakinja. A svi znaju da je muškarcima mlađe slađe“, u Barbarinom se glasu osjeti nemoć i bijes.

„Kraljice moja! Ti si meni lijepa i s Ove i One strane jednako! Znaš da je to istina!“ strasno će Jure kleknuvši na šumski put pred Barbarom. Obuhvati njezine duge prste i utisne u njih cjelov. Ona koketno zamahne kosom i izvuče se iz vampirova stiska.

„Ti, laskavče jedan! Nije ni čudo što te cijelo selo proganja ako se tako udvaraš svakoj na koju naiđeš!“

„Molim lijepo kraljice moja, ja sam oduvijek bio poznat po tome da biram samo one najljepše. I možda me je baš to na kraju stajalo glave!“

Barbarin se smijeh zaori tihom šumom. Lišće zatreperi, pokoja ptica prhne, a mrak kao da postane rjeđi.

Podigavši se na noge, Jure se pridruži Barbarinom zvonkom smijehu te tako zabavljeni nastave šetnju. Jedno su vrijeme šutke koračali, svaki s rukama prekriženim na leđima, ne gledajući jedno u drugo već isključivo oko sebe. Barbara je uživala u noćnom zraku, a i Jurina mrtva pluća kao da su živnula od količine opojnog kisika.

„Nego… gdje me večeras vodiš, kraljice moja?“ Jure prekine tišinu.

„Do uklete bolnice Brestovac.“

„Uklete? Od koga?“

„Od ljudi, a od koga bi drugoga!“

„Ah, ljudi! Ne možeš s njima, ne možeš bez njih!“ dahne Jure teatralno.

„Evo nas. Brestovac.“

Od nekadašnje elitne bolnice za tuberkulozne bolesti ostale su samo ruševine. Nekad prekrasno zdanje slomljeno je vremenom, unakaženo grafitima, prozora slijepih poput iskopanih očiju.

„Uistinu je ukleta. Puno je ljudi ovdje umrlo, a još ih je više bilo nesretno. Tuge je čak i više nego smrti, usudim se reći“, progovori Jure glasom stručnjaka.

„Istina. Vele da je sama bolnica nastala iz tuge. Doktoru se ljubav života razboljela i on je za nju sagradio sve ovo. Umrla mu je na rukama.“

„Ah, te ljubavi. Nikad nemaju sretan kraj!“

„Gdje je kraj, tu nema ni sreće.“

„Istina, istina…“

„Volim kad dijelimo iste stavove“, osmjehne se Barbara i okrene leđa ukletoj bolnici. „Krenimo“, pozove Juru koji je i dalje opčinjeno gledao u ruševnu kuću.

I natrag su hodali većinom u tišini, uživajući u samoći i tek pokojem noćnom zvuku. Jure Grando isprati svoju domaćicu do njezina grada i zastane. Uvijek su se na tom mjestu rastajali.

„Drago mi je da si došao.“

„Nadam se da se vidimo opet, kraljice moja?“

„Naravno da da! Pa tek smo se upoznali“, Barbara se ljupko nasmiješi i pruži mu ruku.

Jure je primi i poljubi, pa zadrži među svojim rukama.

„A već nam tako dobro ide“, doda gledajući je netremice u oči.

„Uistinu“, odvrati Crna kraljica i zarumenjelih obraza potrči uzbrdo k vratnicama Medvedgrada koje se pred njom širom rastvoriše.


 

***

Roko i Ive spuštali su se pognutih glava od Tulovih greda prema Starigradu. Nekako prešutno odlučili su ići uz more iako su obojica znali da će takav put duže trajati. Ive je pustio Roka da vodi, a Roko je krenuo prema dolje, umjesto da presjeku preko kopna za Istru. Ive uzdahne i odmahne glavom tako da ga Roko ne vidi. Neće ovo ispast na dobro, neće nikako, pomisli u sebi gledajući prijateljeva skutrena leđa. Rep, donedavno uspravan ko barjak, sada mu se vukao po kamenjaru i prašini.

„Roko, prijatelju…“

Muk.

Crni se zmaj gromko nakašlja, odvali dvije-tri male stijene koje se skotrljaju na cestu ali ne privuče pažnju zmaja pored sebe.

„Roko!“ drekne na koncu, a crveni se zmaj strese i pogleda ga kao da ga prvi put vidi:

„Meni govoriš?“

„A jok, sa sobom pričam! Pa nego kome nego tebi! Otkad smo otišli iz centrale, nisi ni zucnuo. Čak nisi ni onu strahotu od kapele popljuvo.“

„Ma… zamislio sam se nešto“, slegne Roko ramenima i zagleda se u metalno sivo more. „Diže se vjetar.“

„Vjetar, ha? Ti ćeš meni sad o vjetru pričati! Pa dobro Roko! Prijatelju! Brate! Što je to s tobom zadnjih par dana? Što te muči? De reci, da pomognem! Ne mogu te više gledati takvog!“

„Ma nije mi ništa“, Roko dohvati rep, kao da je i njega tek sad postao svjestan, te ga krene odsutno čistiti.

„Ništa?! Ništa?! Usukan si ko bakalar za Veliki petak! I tebi je to ništa?! Otkad smo krenuli hodati po Istri tebi je svaki put sve gore. A danas si i kraljicu uvrijedio. Da nije dobra duša kakva jest, već bi bio igračka u Turbo Limaču! I tebi je to ništa?!“

Roko duboko uvuče zrak u pluća i slegne ramenima. Ivi dođe da zaplače. Ili da ga premlati. I dok se dvoumio između ta dva odabira, Roko tiho reče:

„Ne vole me tamo.“

„U Istri?“

„Aha.“

„Ko te ne voli? Naši?“

„Ma ne. U stvari da. Ma… moji.“

„Ne naši, već samo tvoji“, ponovi Ive za svaki slučaj da nije nešto krivo shvatio.

„Ma da. Moglo bi se tako reći.“

„Tvoji kao Dragućani ili tvoji kao dragućki zmajevi?“

Ive je koristio priliku da locira problem.

„Moji kao… on.“

„On“ je mogao biti samo jedan. Zmaj od Pazinske jame. Rokov djed po majčinoj strani, prastara zadrta zmajčuga koja se davnih dana odselila iz Draguća i odbacila familiju zbog njezinih preliberalnih stavova.

„Pa šta te briga šta te on ne voli? Pa on ne voli cijeli svijet!“

Roko pošuti na trenutak pa nastavi još tiše:

„Drago i Mirna su ga počeli nedavno posjećivati. Kažu da je zanimljiv. Znaš, djeci je sve nepoznato zanimljivo“, Ive kimne iako sam nije imao djece. Ali sama činjenica da su Rokova djeca počela posjećivati zmajsku konzervu nije mu se sviđala. Mogao je tek zamisliti kako je jadnom Roku.

„Pa dobro, ajd druže se. Rod su. Ali kako to da ih stari nije otjerao?“

„Eh.“

Roko se još više usuče u svoje ljuske, ako je to uopće bilo moguće.

„Eh?“ ponuka ga Ive.

„Tvrdi da se nada izvući bar jednu generaciju na pravi put.“

„A Drago i Mirna, njima je to okej?“

„A ono... Oni su sad u tim godinama, znaš. Borba protiv autoriteta i to. A i drugi im se rugaju jer im je otac policajac.“

„Mi smo specijalci, to je iznad…“ započe Ive, ali ga Roko prekine.

„Djeca ko djeca. Provodimo red. Policajci smo. A svako može biti policajac…“, Roko tužno uzdahne pa nastavi: „…al ne može svako bit Zmaj od Jame.“

Sad je bio na Ivi red da uzdahne. Roko je na neki način imao pravo. Stari je zmaj bio legenda. Ali čak i legenda bivaju poražene! Ivi sine briljantna ideja. Zastane zamišljeno pa upita:

„Roko… a što bi se dogodilo kada bi Dragin i Mirnin otac doveo Zmaja od Jame u red? Na svoj bezvezan policijski način?“

„Eeeeeh prijatelju! Da je to moguće, ja bih bio najsretniji otac na svijetu!“

Dobro je znati, pomisli Ive. Plan je već imao. Samo ga je trebao sprovesti.


 

***

Medvedgradska se Crna kraljica nakon šetnje s Jurom u potpunosti posvetila organizaciji zabave. Ketering je dogovoren, ukrasi naručeni, njezin dio popisa gostiju krasopisom ispisan, pozivnice dostavljene. Samo ih je trebalo ispuniti i poslati. Preostalo je još dva dana do Luciferova povratka i sve je bilo spremno. Stajala je pokraj kamenog luka što se otvarao prema malom balkonu i gledala odsutno u daljinu grizući usne. Nadala se da Lucifer nikad neće saznati što radi…

***

Predsjedateljica AHO-a je uznemireno koračala oko kamenog stola u svojoj tvrđavi unutar Tulovih greda tek tu i tamo bacivši pogled na svitak koji se par minuta prije materijalizirao. Samo je ONS – Onostrana Nacionalna Sigurnost imala mogućnost dostave na ovaj način, a dopisi s vrha nikad nisu značili ništa dobro. Crna kraljica duboko uzdahne i razvi svitak ispisan crvenom tintom, tintom kojoj su se ispisivale isključivo zapovijedi…

***

Na samom ulazu u Pazin pred Rokom i Ivom se stvori vihor. Vrtložio se i vrtložio dižući oko sebe prašinu da bi na kraju kihnuo i ispljunuo svitak ravno Roku pred noge. Vile velebitske nisu bile navikle na zagađeni zrak koji je bio sve češća pojava čak i u Ovostranim gradovima. I dok je vila već nestala u pravcu Velebita, ostavljajući za sobom kraljičinu zapovijed za Roka, Ive pokuša izgledati krajnje iznenađeno, koliko je god to bilo u njegovoj glumačkoj moći. Roko digne svitak i razvuče čitabu dugu kojih pola metra. Sa svakim pročitanim redom Roku se osmijeh širio…


 

***

Pazin je u to doba jutra bio skoro pust. Dva su zmaja putem srela samo tri štriguna, povratnika s više nego očito burne zabave u kaštelu i jednu vampiricu koja se držala hladovine kunući u bradu što si je dozvolila da je izlazak sunca dočeka van vlastite kuće. Ive je ispod oka promatrao svog prijatelja koji se za razliku od prijašnjih posjeta Istri sad držao uspravno poput pravog dragućkog zmaja, a ne nekog tamo smlavljenog slavonskog guštera.

„Ta zapovijed iz centrale, nešto što bih i ja trebao znati ili je samo za tvoje oči?“ Ive tobože naivno upita prijatelja.

„Ako ti kažem da su mi bogovi ispunili sve želje, bi li mi vjerovao?“

„Zašto da ne, zašto da ne! Pa bogovi tomu i služe. Inače bi ih Vijeće odavno ukinulo“, odvrati Ive, pa se opet vrati na temu zapovijedi: „A taj svitak, jel, o čemu je?“

Roko ga pogleda uveseljen poput zmajčeta kojem je dozvoljeno da ispali svoj prvi plamen te mu namigne:

„O nečemu što će riješiti sve moje probleme. Samo gledaj i uživaj!“

Uto stigoše do Pazinske jame. Iz ponora podno zidina kaštela u pravilnim se razmacima pojavljivao dim. Stari je zmaj očito još spavao. Roko se ogleda oko sebe, dohvati prvi oveći kamen koji je našao, nagne se nad zid koji je opasivao jamu i bez pardona baci kamen unutra. Iz jame sune plamen kojih pedesetak metara uvis, zatim se spusti dolje, a krik probuđene grdosije se razleže sve do Draguća.

„Ti! Pandurčino! Nemaš pametnijeg posla nego uznemiravati poštene zmajeve! Ni ta značka ti neće pomoći kad te …“ tamnocrvena, skoro crna glava izviri iz jame i stane se na dugačkom vratu lelujavo nadvijati nad trg ispred kaštela na kojem su stajali Roko i Ive.

Ive ustuknu. Znao je da je Zmaj od Jame jedan od većih primjeraka njihove vrste, ali nije znao da je toliki. No, čini se da Roka to nije nimalo omelo. On izvadi svitak, pažljivo ga odmota i stade čitati:

„Ja, Roko od Draguća, pripadnik Jedinice za specijalne namjene AHO-a i Organizacijin časnik za vezu s ONS-om, proglašavam Pazinsku jamu bespravnom gradnjom neprimjerenom za potrebe jednog zmaja, temeljem članka 267, stavka 34b, o Legalizaciji objekata za Onostrano stanovanje. Sukladno tome…“

„Molim?! Bespravna gradnja?!“

Roko se ni ne osvrne na upadicu već smireno nastavi dok se trg ispred Pazinskog kaštela polako počeo puniti gledateljima. Glas o tome da je netko odlučio stati na kraj Zmaju od Jame i njegovim ispadima privukla je ne samo Pazince, već i mnoge druge. Tijekom stoljeća teško je bilo pobrojati sve one kojima se starac zamjerio. Stoga je komešanje publike raslo, zajedno s njezinom uveseljenošću. Roko je na svojoj strani imao ne samo zapovijed ONS-a već i podršku naroda. A za promijene je to uvijek najbitnija stvar, pomisli Ive s užitkom promatrajući svog prijatelja.

„Dakle, kao što rekoh, sukladno tome Zmaj od Jame se ima deložirati iz protuzakonito zauzete javne površine te se ista ima prenamijeniti u prostor koji će služiti svim Pazincima i njihovim gostima. Temeljem Zakona o gradnji, članak 43, stavak 2c, o Prenamjeni javnih dobara, Pazinska jama se po deložaciji ilegalno naseljenog življa ima preurediti u park sa šetalištem. Na samom dnu jame bit će uređeno boćalište kako bi ovaj prirodni fenomen zadobio i svoj kulturni sadržaj.“

„Boćalište?! Boćalište?! O čemu ti pričaš, prokleta pandurčino? Ne možeš me izbaciti iz mog doma, nema šanse!“

Vatre je sad bilo posvuda i Ive se, nenaviknut na provođenje reda nad zmajevima, taktično povuče do zida kaštela. Njegova pak partnera zmajevo divljanje nije niti pomaklo s mjesta. Otrpio je plamen koji ga je obavio, te se vrlo staloženo suzdržao od uzvraćanja. Namjesto toga samo doda:

„Zapovijed stupa na snagu odmah. U potpisu Ministar Onostranih Poslova.“

„Nema šanse“ puhne stari zmaj. „Ni ti, ni taj tvoj ministar ne možete me maknuti odavde. Tek toliko da znaš. Pa se idi pravi važan negdje drugdje. Ovdje… „ tu stari zmaj napravi značajnu pauzu obuhvativši pogledom sve nazočne na trgu, „… ovdje si ti samo obični pandur i ništa više.“

„Dobro. Znači milom smo pokušali, nije išlo“, zaključi Roko te se okrene prema gomili koja se i dalje slijevala prema kaštelu i jami, očekujući ishod. „A ako neće milom, onda će silom. Vi ste mi svjedoci da sam pokušao sve riješiti po zakonu.“

Gomila zažubori u znak potvrde, a Roko spazi u prvom redu Dragu i Mirnu, očiju širom rastvorenih, kako ga gledaju s obožavanjem. Potisnuvši suze radosnice, Dragućan se okrene prema Zmaju od Jame, uzdahne i izgovori zadnju rečenicu sa svitka:

„U slučaju nepoštivanja zapovijedi, Zmaj od Jame se ima pretvoriti u igračku za ljudčad.“

Roko nikada nije sam izgovorio riječi pretvorbe i bojao se da ako ikad dođe vrijeme za to da neće biti u stanju nekoga od svojih na tako grozan i ponižavajući način prebaciti na Onu stranu. Međutim, Zmaj od Jame mu je svojim ponašanjem umnogome olakšao izgovaranje pretvorbenih riječi.

Svjetina iza njega je pljeskala, ali Roko to nije čuo. Jedino što je bilo bitno bili su glasovi njegove djece koja su ponosno govorila svima oko sebe: „To je naš tata! On je policajac! Ali ne bilo kakav! Nego poseban!“ Ive mu je priđe i potapša ga po ramenu:

„Bome, prijatelju, gadan si ti igrač! Daj me sjeti da ti se nikada ne zamjerim!“

„Daj, Ive molim te!“ Roko dobi dodatnu crvenu boju ispod zlatnih očiju.

„Nisam ni znao da si tako cijenjen gore. A moj partner!“

„Nisam ni ja, da ti pravo kažem!“

„Ajde, ajde, prijatelju. Nije sad vrijeme da se praviš skroman! O tebi će se pisati priče! Djeca tvoje djece bit će poznata po tome što je njihov predak oslobodio Pazin od one zmajčuge!“

Roko slegne ramenima, ovaj put zamišljeno. Ive zamijeti promjenu pa upita:

„Reci, što te sad muči?“

„Znaš, sve je ovo nekako… nategnuto. Ja jesam dobar ali ne toliko. I nemam veza. A i da imam, teško da bih mogao srediti da sam Ministar potpiše ovakav dokument.“

„Nije ti palo na pamet da se stari nekome odozgo zamjerio, nekome tko je samo čekao dobar trenutak da ga makne? I pravog zmaja da to obavi?“

Roko se zagleda u Ivu širom otvorenih očiju.

„Vidiš, to mi uopće nije palo na pamet…“

„Eto, problem riješen. Idi sad malo budi s djecom i ne brini brige visoke politike. Mi smo samo zmajevi, a ne političari!“

S tim ga riječima Ive otpravi a sam se zavuče u utrobu kaštela. Kvrcne prstima po zraku koji se rastvori pred njim.

„Stari više nije problem. Možemo nastaviti s planovima.“

Ministar na te riječi samo kimne glavom i zrak se pred Ivom zatvori.


 

***

Stojeći na čelu stola glavne medvedgradske dvorane Barbara Celjska je promatrala goste koji su polako ali sigurno pristizali odasvud. Svodovi su bili ukrašeni girlandama od zimzelena isprepletenog sa šarenim vrpcama, stolovi prepuni ića i pića, zlatnih tanjura, pehara i bokala, a vilinski je zbor pjevao i svirao na balkonu iznad njih rasipajući po svima čaroliju svoje glazbe. Crna je kraljica bila zadovoljna. Čak je i njezina imenjakinja po tituli, Crna kraljica od Tulovih greda prihvatila poziv i koliko joj se činilo, izuzetno se dobro zabavljala okružena hajdima, lokalnim divovima.

Lucifer se pak okružio svojom svjetlećom svitom na čelu s Urielom, svojim najboljim prijateljem. Anđeli i arhanđeli su zajedno s ostalim nebeskim stvorovima prepričavali zgode i nezgode iz doba prije nebeskog raskola.

„Svaki put isto!“ Barbara zakoluta očima i osmjehujući se krene si krčiti put prema izlazu iz dvorane. Još je nešto trebalo obaviti, a onda se i ona mogla početi zabavljati.

Stigavši na južnu kulu, otkri da nije došla prva. Jure je već bio tamo, istina u obliku šišmiša, ali to su nedvojbeno bila njegova krila. A i zmaja od Tule nije bilo teško za prepoznati.

„Vidim da ste se vas dvojica već upoznali. Ne treba stoga trošiti riječi. Kako nam ide?“

„Zasad sve po planu“, izvijesti je Ive. „Ministar je jako zadovoljan Vašom idejom. Vrlo je inovativna i provokativna, istina, ali donosi rezultate. Novac pristiže u velikim količinama, a Vi i gospodin Grando dobivate ono što ste željeli. Druženja“, Ive naglasi zadnju riječ tako da Barbari postade neugodno.

No, brzo se pribere i odmahne rukom. Istina da je napokon dobila priliku da uživa koliko je htjela i na način na koji je željela, ali postojalo je nešto što je kvarilo njezino veselje.

„Kolika je vjerojatnost da netko otkrije što radimo?“

„Minimalna. Ministar poduzima korake da riješi probleme kako se javljaju.“

„Zmaj od Jame“, javi se Jure kiselo.

„Zmaj od Jame, na primjer. Da je digao dreku kakvu je planirao, prije ili kasnije netko bi počeo razmišljati. Ovako su dobili lekciju: ne deri se i ne razmišljaj previše. I svi sretni i veseli“, Ive zadovoljno protrlja ruke. To je bila njegova ideja na koju je bio izuzetno ponosan.

„A AHO? Kako stoji Crna kraljica s time?“ upita Barbara zabrinuto.

„Zapovijed je zapovijed, moja gospo. A zapovijed uz koju ide i obilna nagrada se ne odbija.“

„Ali ipak… to je njezina Organizacija“, nije se dala Barbara.

„Gospo… i Organizacija mora od nečega živjeti. Ne treba joj stoga uskraćivati posao.“

Ive se nakloni prvo Barbari pa onda Juri koji je i dalje visio s grede te se uputi prema vratima tornja, ovime očito završavajući razgovor. Na putu značajno baci pogled prema metalnom znaku koji je stajao na ulazu u Medvedgrad vidljiv smrtnicima.

Uz radno vrijeme, Pazi odron! Ne penjati se! Ne uvoditi pse, sladolede i bicikle! sitnim je slovima pisalo: Ovaj vam svijet nije dovoljan? Želite avanturu života? Ostavite na tabli otisak prsta, naši će vas agenti naći!

Barbara i Jure se pogledaju. Tabla je bila prepuna otisaka prstiju. Nisu se više trebali sramotiti bez svojih moći na ljudskoj strani. Ljudi su sada sami dolazili k njima. Njima onakvima kakvi su uistinu bili…