Nazorova

Ulična lampa zatreperi tri puta kad je Oliver stao ispod nje. Svjetlosno jezerce oko mokrih nogu otkri razlog iznenadne hladnoće.

„Jebem ti vodu da ti jebem!“ prokune glasno i otvori dvorišna vrata. Škripa pomakne zavjese na dvije susjedne kuće. Lijepo je znati da se ljudi brinu za tebe, doda u sebi.

Izbjegavajući rižina polja na putu do ulaznih vrata pogurenim ramenom dokači nešto u zraku. Podigne ruku da opipa o čemu se radi. Grubim jagodicama pređe preko nečeg tvrdog i hladnog, oblika oveće udice, veličine dlana. Naglo trgne ruku k sebi i protrlja je o hlače.

„Jebem ti halucinacije i vodu da ti jebem!“

Otkad se voda pojavila, sve je krenulo krivo.

„Sad i kuke vise s terase, ko da u mesnici živim, a ne u Nazorovoj!“

Da ne bude zabune, nije ovo ona zagrebačka Nazorova s ukletom vilom Auer. Ne, ne. Daleko od toga. Ovo je jedna druga Nazorova. Ona je cijela ukleta. Bila i prije vode. A tek sada… pa sada je ovakva kakva jest.

Oliver kopa po džepu tražeći ključ i napucava ključanicu vrlo stručno. U kući je mrak, tek blicnu tu i tamo žaruljice iz dnevne. To ga televizor i kompjuter pozdravljaju. Stoji u kuhinji i gleda ih preko hodnika. Ne pali svjetlo. Ne usudi se. Boji se što će danas vidjeti umjesto nekadašnjeg drvenog poda u hodniku koji dijeli kuhinju i sobu.

„Jebem ti vodu da ti jebem!“ mrmlja i pali cigaretu. Manje je sam uz nju.


 

„Lyd, Loly! Dođite! Došao je!“ lelujavo biće sastavljeno od vode zapliva ka površini upirući prstom prema kuhinji.

„Opet puši. Nestat će nam prije nego nađemo koga drugog za igru“, doda druga utvara, manja i tanja, gurajući se pored prve da bolje vidi došljaka.

„Ma neće, Lyd, nisu oni tako slabi! Sjeti se koliko nam je prošli trajao!“

„Zašto nas se boji, Lyv? Pa nećemo mu ništa.“

„Kao da mu nešto i možemo“, otpuhne Lyd stvorivši jato balončića oko sebe.

„Pa da i možemo, ne bi ništa napravile. Zar ne, Lyv? Oni su ti koji nas uništavaju, ne suprotno.“

Loly svoj prozirni nos prisloni uz samu površinu promatrajući Olivera.

„Tako je tužan. Zašto nas se boji?“ ponovi i opet ne dobi odgovor.

Lebdeći na mjestu nije se razlikovala od vode koja ju je okruživala. Tek se tu i tamo nazirao oblik tijela više kao crta kroz koju se lomilo ono malo svjetlosti u kući, nego kao jasna razlika između nje i okoline.

„Mislim da misli da mu nešto možemo“, Lyv slegne ramenima i zapliva prema dječjoj sobi.

„Sveta Vodo, kako su ljudi glupi!“

„Lyd, čula sam te da psuješ! Dođite sve tri ovamo prije nego jadnog čovjeka otjerate u ludilo. A onog od vas trojice koji je objesio kuku na terasu ću osobno dostaviti u saunu. Pa kad te preliju preko vrućeg kamenja vidjet ćeš ti kako se kuke vješaju! Zar se tako utvara ponaša prema ljudima? Zar sam vas tako učila? Da budete isti kao oni?“

Lyv, Loly i Lyd se pogledaju i istodobno preokrenu očima. Klokotavi smijeh Viya, njihovog najstarijeg brata i najvjerojatnijeg autora kuke na terasi poprati majčine riječi.

 

Cigareta mu oprži prste i Oliver tek tad shvati da zuri u tamu hodnika. Vidio je on oči kako ga promatraju iz vodenog poda. Tužne ovaj put, a ne one zabavljene i pune podsmjeha. Vidio, ali se nije pomakao. Možda odu. Ako ih bude ignorirao dovoljno dugo možda će nestati same od sebe, bile tužne ili ne, povući se zajedno s vodom i pustiti ga da živi isti onaj život koji je živio prije nego su pojavile.

„Jebem ti vodu da ti jebem!“ ponovi ovaj put umjesto molitve i upali svjetlo.

Pod je hodnika bio miran. Ništa se nije micalo ispod površine. Oliver uzdahne i kroči u uski prolaz. Strah da će upasti u vodenu klopku u koju se hodnik pretvorio uvijek je bio tu, ma koliko puta da ga živ i zdrav prešao. Bistra se voda nije niti micala nit se otvarala pod njim. Svejedno, davnih se dana voda zamjerila Oliveru i otada je mrzi.

„Sad si došla i po mene“, obraća se podu, ruke lagano oslonjene na dovratak. Nije siguran želi li da je voda zato tu. Samo zna da je se boji. I da to nikome ne može reći. Taki je otkad mu se žena za djetetom u bunar bacila, govorit će. Nije jadni sav svoj, znaš kako je. Oliver pljune na sredinu hodnika i otare suze s obraza.

„Jebite se svi! Svi vi! I voda skupa s vama!“

Vadi bijesno mobitel iz džepa i traži ime. Zlobni mu osmjeh sijeva u očima dok iz sigurnosti dnevne sobe promatra vodeni pod. Što razgovor duže traje, to je Oliver sve bolje volje. Više ga ni hodnik ne plaši. Gleda ga i smješka mu se. Završava razgovor i klekne na prag, gladeći prstima glatku površinu:

„Letićeš ti meni van, vako ili onako, ne zvao se ja Oliver! Pa se ti tu metiljavi dok još možeš!“


 

„Što je to? Kakvi su to zvukovi? Što se događa?“ šest je malih utvara kružilo ispod kuće, pokušavajući kroz tanku traku hodnika vidjeti što se događa izvan nje.

„Natrag u podzemlje! Što dublje! Hajte, šta čekate?“ otac ih potjera širokim zamahom ruke što dalje od hodnika.

„Što rade?“ ustraje Loly.

„Isušuju zemlju! Požurite djeco! Nemamo puno vremena prije nego zatvore prolaz do podzemnog tijeka.“

Majka povuče za sobom dvoje najmanjih i stušti se s njima prema uskom prolazu u temeljima kuće. Ostali su jurišali za njom neprestano žvrgoljeći. Bujica utvara slije se u krševit bezdan tren prije nego metal udari u kamen i zatvori za njima put.

„Oče? Gdje je otac?“

Viy se okrene oko sebe, stvarajući vir u uskom hodniku.

„Odsjekli su ga! Tata!“ zavapi Lyd i jurne prema urušenom prolazu.

„Ne možemo tuda“, povuče je majka. „Idemo preko drugog tijeka. Možda je onuda skrenuo.“

Trudila se ne zvučati zabrinuto, no titraji kapljica od kojih se sastojala su je izdavali. Male utvare šutke zaplove za njom.

Dan je bio vedar i sunčan, dvorište kuće koju su donedavno nastanjivali zakrčeno mašinerijom i ljudima. Među njima se, odsutna pogleda, kretao njihov otac.

Loly vrisne i par se radnika okrene prema bunaru. Brat ju hitro uvuče u sigurnost zdenca:

„Jesi ti normalna? Hoćeš da i nas unište?“

„Kako možeš misliti na sebe?!“

„Mislim na nas. Ne samo na sebe“, odbrusi Viy. Trenutak kasnije zagrli je i doda: „ On je sad čovjek. Mrtav je. Ništa tu više ne možemo.“

I dok su ženske utvare jecale skoro nečujno na dnu bunara, tri su brata promatrala svog mrtvog oca kako pomaže radnicima. Savršeno se uklopio među njih, kao da nikad i nije bio dio njihova života.

„Tako to treba biti“, uzdahne majka posljednji put gledajući svog supruga.

„A šta ljudi postanu kad umru, mama?“ upita najmlađi Liy.

„Oni ne umiru, sine.“

„Nikada?“ upita mala utvara privijajući se uz majku.

„Nikada. Ne može umrijeti nešto što nikada nije ni živjelo.“

„Tužno je to“, uzdahne Loly ponirući kroz zdenac.

„Pa nije baš toliko tužno“, majka ih rukom sve potjera kroz sićušni otvor u kamenu. Bacivši zadnji pogled na površinu gdje kojom je sad koračao njezin pokojni suprug, doda više za sebe:

„Oni ni ne znaju da ne žive.“