Zmija od Vodovara

Nekada davno, kada ne bijaše toliko velebnih gradova, odluči silni car Stefan podići grad. I to ne bilo kakav grad! Već takav da će svi o njem priče pričati, a pjesnici pjesme spjevati o njegovoj ljepoti. Za mjesto mu odabra jamu u stijeni visokoj što ponad zaljeva morskog stražari. Učini se njemu to dobrim mjestom, no neko drugi imade drugačije mišljenje. Dok je Stefan na stijeni sjedio i grad svoj zamišljao, uz njega se nađe vila mudrica te mu na uho prišapne:

"Care, care! Ne gradi grada u jami, jer ako vode poteku, potopit će ti narod! Ako snijezi zapadaju, kako će se izbaviti? Ako neprijatelj napadne i jamu opkoli, kako ćeš iz grada izaći?"

Iako viline riječi mudro zvučahu, Stefan čvrsto odluči grada sagraditi baš na tome mjestu. Već je i neimare sa sobom doveo i cijelu vojsku majstora. Imao je taj grad biti pravi dragulj, da svi u njeg dolaze i da govore: "Vid Kotora, što li je divan! Vid mu ulica kamenih i kuća drvenih, viđe cvijeća i drveća kojim je urešen poput mlade na vjenčanju!" A sad mu vila ovako govori. Promisli on i razmisli, pa zapita vilu:

"A gdje da grada sagradim ako ne ovdje?"

"Kraj vode ga sagradi, kraj zaljeva. More će ga na dlanu nositi, brodovi ti bogatstvo priskrbiti. Bit će ljepši i bogatiji od bilo kojega drugoga grada!"

Porazmisli car o vilinu prijedlogu te sutradan u zoru izjaše do mora.

"Mudro zbori ova vila mala! Valja ju poslušati!"

Tako zaključi car Stefan pa pozove neimare da uz more grad izgrade. I izgradiše grada prekrasna, kamenih ulica cvijećem urešenih, kuća bogatih zdencima ukrašenih, vode pitke i ukusne kakve ne imaše nijedan grad dosad.

Zadovoljan učinjenim, sazove car goste, sve same uglednike i velikaše a međ njima i vilu savjetnicu što ga je tako mudro svjetovala. I što gosti više Kotora hvališe, to se car sve više zaboravljaše ter do kraja večeri ustvrdi da njegova bi zamisao grad kraj zaljeva izgraditi. Prhne vila srdžbom na takvu nepravdu te potrova sve izvore u gradu, a uzvanike careve u ludilo otjera. Shvati car što učini te krene vilu za oproštaj moliti. Do jutra je kumio i molio, do jutra je klečao i plakao, a vila se smilovala nije. Tek pred podne vila reče:

"Nisu ljudi krivi što je u tebe više taštine neg poštenja. Eto, oslobađam ti goste ludila, al od izvora samo jedan pitkim ostavljam. Da pamtiš što se s ostalima dogodilo!"

To reče i nestade je. I nikada je više nitko u Kotoru vidio nije.

 

Samo, to nije ono što se uistinu dogodilo. Ne zato što vile ne postoje ili što car nije Kotora izgradio. Ne, ne zato. Već zato što je istina o tomu kako je od sviju izvora samo jedan ostao puno drugačija. I puno mračnija.

 

Nekada davno, dakle baš u ono isto doba kada se u cara Stefana javi dvojba gdje grada sagraditi, nedaleko od jame bijaše selo zvano Vodovar. Kao što samo ime sela govori, njegovi žitelji živješe od vode. Sve djevojke i žene u tom selu bijahu vrsne činjarice, stoga se seljani nisu gladi bojali. Radili su pošteno, skrbili se o zemlji i stoci najbolje što su znali i umjeli, a kada bi se netko protiv njih okrenuo, nikada ne bi zlom uzvraćali. Činjarice bi činima ublažile nastalu štetu i život se nastavljao dalje. Svakoga bi dana barem po troje putnika namjernika dolazilo po očinjenu vodu koju bi onda nosili nazad u svoja sela. Zauzvrat bi ostavljali sol i brašno, sukno i kovinu, kako je koji imao i mogao. Za čini se nikada nije tražila posebna plaća, jer čini su od bogova i bogovima na čast služe, a plaća se daje da činjarice žive, a ne da si bogatstva zgrću.

Tako bi i onoga dana kada car Stefan sa svojom svitom dojaha i logor podigne nedaleko Vodovara. No ovoga puta ne bijahu to obični putnici namjernici koji iskaše lijeka za svoje boli ili savjeta za svoje jade. Namjesto poderanih skuta i prljavih lica u selo ujaha armada svile i kadife, dragulja i zlata na čelu sa samim carom.

"Neće na dobro ispasti, nikako neće", prošapće poglavar Vodovara odlazeć pozdraviti cara i carsku mu pratnju. "Nikada zlato ne poštuje bakar, niti smaragd gorski kristal! Nit sila carska prirodne zakone!" mrmljao je klanjajući se.

"Bogovi te blagoslovili i od zla čuvali, a božice zdravim i bogatim učinile!", nazdravi car, na što će poglavar:

"Blagoslova primamo, kao i zaštite, gospodaru, zdravlja nam nikada ne usfalilo, a bogatstva se čuvamo jer od njega samo zlo dolazi!"

Car se namršti malo na ovakav odgovor, a i dvorjani mu zamrmoriše kako je u tog seljaka previše drskosti. No, nitko ne ima hrabrosti otvoreno to izreći. Jer koga je moliti, nije ga kuditi. Stoga Stefan nastavi, kao da ga starčeva primjedba dotakla nije.

"Nego... rečeno nam je da su u vas činjarice vrsne, baš kao i sama voda koju začinju. Ima li u tome istine?"

"Ako je na pomoć, gospodaru, pomoći će. Ako je na štetu, to od nas ne tražite. Znate kako to ide", odvrati starac. Ponovno se žamor razli skupinom, a car krene suhih usana oblizivati.

Na štetu je htio nekome čini baciti, pomisli starac, a sad se premišlja. Uto Stefan progovori:

"Nikome na štetu, svakome na pomoć, kako je jedino i ispravno", i pogleda pri tome svoje podanike. Svi odreda glavama ponikoše a samo njih pet se s konja spusti. Ostali ostadoše u sedlima, ljutito u starca gledajuć. Malo u starca, malo u cara, kao da od cara pomoći traže da ovaj zapovjedi drugačije. Ne bijahu navikli da netko njima uvjete određuje a još manje da cara ne sluša. No car se na njih i ne obazre. Oči njegove na starcu počivahu.

"Gdje god dođoh sa veseljem me dočekahu, ako ne pravim, a ono hinjenim. A ti ništa. Po tebi vidim, i po svima vama da jedva čekate leđa nam vidjeti."

"Po što ste došli to ćete i dobiti. Nije li to valjana dobrodošlica? Takvu svako priželjkuje kad u naše selo dođe."

"Ali ja nisam svatko. I dobit ćemo samo dio onoga po što smo došli. Ostalo nam odbiste dati jer nije po pravilima vašim. Ne bojiš li se zbog toga carske odmazde?"

"Čovjek si, gospodaru kao i svaki drugi. A pravila nisu naša nego od onih koji su iznad nas, i tebe i mene. A ako se onima ispod sebe odlučiš svetiti zato jer netko iznad tebe želje ti ne usliši, boj se narode takvoga gospodara!"

Cara razbjesne starčeve riječi te on dozva svoje podanike:

"Uzmite po što ste došli, da se maknemo od ove prokletinje!"

S prsta skine prsten zlatni draguljima optočen te ga pred starčeve noge baci.

"Na ti plaće za tvoje činjarice i sretan budi što sam bolji gospodar od onog kakvim me smatraš te ću te na životu ostaviti!"

Okrene tada Stefan konja i odjuri a za njim svita njegova. Prsten se ostane ljeskati na suncu u prašini. Okupi se cijelo selo oko svjetlucave alke promatrajući je onako beskorisnu.

"Nit za jelo, nit za piće, nit za oruđe iskovati", reče najstarija činjarica.

"Nit od srca dato, nit s dobrim željama, nit u namjeri ispravnoj", doda kći njezina.

"Ništa od onoga što im dadosmo nije vrijedno ovakovog bijesa bačenog nasred sela", doda poglavar pa zaključi: "Neka Zmija Čuvarkuća odluči šta učiniti. Njoj na brigu ovo selo ide, njoj na brigu nek ide i prsten!"

Govoreći to, rasiječe si starac lijevi dlan, dlan od srca te prsten krvlju zalije. Do njeg stane majka činjarica te i dlan i prsten nenačetom vodom ispere. Dlan zacijeli kao da ga oštrica nikad ni dotakla nije, a zlatna se alka u Zmiju Čuvarkuću preobrati. Trepne jednom starcu, trepne dvaput starici te zavijuga put cara i careve pratnje. Mir se spusti na Vodovar.

 

Prođoše mjeseci, pa i godine, car zaboravi odavna na Vodovar i na svoj bijes u selu ostavljen kada ga bijes nasred njegova prelijepa grada zaskoči. Zatrova Zmija sve izvore kotorske, svu vodu pitku otrovnom učini, da okusi car Stefan bijesa svojega i nepravde što učini Vodovaru. Samo jedan izvor poštedi poradi nedužnoga naroda kotorskog koji ne bijaše ništa nažao Vodovaru učinio.

Danas taj izvor pošteđeni Karampanom zovu i ispredaju oko njega vodarice legendu o kotorskoj vili što je svjetovala cara Stefana da grad Kotor kraj zaljeva izgradi. Raznoseć vodu po palatama i kućama gospodskim ni ne slute da na dnu izvora još uvijek stražari Zmija od Vodovara...