Divide et impera

 

Rim, Anno Domini 1492

 

"I to je sad to. A kako dalje?" tamnokosi mladić prekine šutnju koja se nadvila nad gusto urešenu prostoriju.

Iako jedva kojih tri metra široka i niti pet dugačka, sa samo jednim prozorom kroz koji se rimsko sunce jedva probijalo zbog naslaga guste boje vitraža, uspjela je udomiti ni manje ni više nego dvadeset i osam umjetničkih djela. Devet mramornih statua, tri tapiserije zlatom tkane, dvanaest ulja na platnu i četiri raspela od čistog zlata uronjena u dragulje.

"Isusu se ovo ne bi svidjelo", ustvrdi plavooka djevojčica nevezano za bratove riječi. Sjedila je kraj vatre i proučavala prostor oko sebe. Njezin je pogled, preozbiljan za dvanaestogodišnjakinju, počivao na križu optočenom smaragdima.

"Sestrice, Isus nema veze s ovim", blago joj odvrati brat pa se okrene prema ocu koji je i dalje šutio i zurio u vatru. Prst mu je počivao na donjoj usnici, a oči, kapaka poluspuštenih, ukazivale su da razmišlja. Napokon se prene, a pogled mu klizne s lelujavih plamenova vatre na neukrotivo riđe pramenje svoje jedinice sputano na jedvite jade zlatnom mrežicom. Dosta je sličnosti između njih dvije, pomisli Rodrigo a na glas reče:

"Ima Cesare pravo, milo moje. Da smo slušali Isusa ne bi ovako daleko dogurali. No, što nam je sad činiti da to i zadržimo? I ne samo zadržimo već i uvećamo moć koju imamo? Ovo je jedinstvena prilika. Ne smijemo je prokockati!"

"Postao si papa. Vladaš kraljevima. Što možeš više od toga?"

Cesare se lijeno odšeta do prozora usput prstom prelazeći po oblinama mramornih kipova što su mu stajali na putu. Njegova se tamna kožna odjeća, nimalo primjerena jednom biskupu, ljeskala pod svjetlošću što se rasipala kroz vitraž bojeći ga crvenom bojom, bojom kardinala kojim će uskoro postati.

Tišina se ponovno spusti nad malu prostoriju. Samo je vatra tiho pucketala unoseći privid smirenosti među članove kuće Borgia.

"Može vladati svijetom."

Oba se muškarca okrenu prema djevojčici na čijim je usnama titrao osmjeh. I jedan i drugi u isto vrijeme kimnu glavom, potičući je da progovori. Isprva tiho i polako, a zatim sve jasnije i glasnije, Lucrezia je iznosila ocu i bratu svoj plan. Bio je tako jednostavan i genijalan.

Divide et impera. Razdijeli pa vladaj.

 

 

Karađorđevo, Anno Domini 1991

 

Prije je bilo jutro nego večer, iako se to kroz zastorima od tamnozelena baršuna zakrite prozore teško moglo naslutiti. Tek je sat u kutu davao povremene naznake koliko je vremena prošlo otkad su se zatvorili u ovaj istina udoban, ali svejedno i dalje kavez. Prije pola sata zatražili su dodatnu porciju hrane i pića, a namrgođeni muškarci slijepljeni s kutovima čija je zadaća bila osiguranje ove zlatne krletke još su se više namrštili. Razgovor za večerom se otegao i kako se činilo, nije imao neku tendenciju završiti tako skoro.

"Mislim da to ne bu išlo. To smo već probali", sjedokosi muškarac otpije iz svoje čaše pa se ogleda oko sebe. Otkad je Titovih ruku djelo, Jugoslavija, počela tonuti pod težinom neotplaćenih dugova i serviranih laži, nigdje se nije osjećao sigurno. A poglavito ne ovdje. Ali trebala mu je pomoć Beograda, jer u Beogradu je oduvijek bila moć. Moć koju on nije imao, a Slobodan Milošević jest. Srećom, pa im je neprijatelj bio zajednički, inače teško da bi sjeli za isti stol. Rukom zagladi valovitu kosu pa pogleda u proćelavog sugovornika koji je lupkao vršcima prstiju po stolnjaku. Na kraju prestane pa se naglo odmakne od stola. Stolica pod njim zaškripi.

"Onda je to to. Izgubismo sve, bre! Sve!"

"Daj si zemi malo vina. Nije sve tak crno. Bumo našli načina", ponuka sjedokosi muškarac proćelavog pod budnim okom osiguranja. I dalje se nije osjećao nimalo sigurno. Za razliku od svog sugovornika koji uopće nije obraćao pažnju na okolinu, već je zurio u stolnjak od bogatog damasta. U stvari, ne u stolnjak. Već u salvetu. I tad Franji padne nešto na pamet.

"Imam ideju!" ustvrdi i počne prevrtati džepove sakoa u potrazi za nalivperom. Vrh usnice mu se nekontrolirano trzao.

"Šta sad? Što si se uzvrpoljio? De se smiri i kaži, ako se još ima šta..."

"Daj nabavi mi neki papir, nešto!"

"Koji bre papir, de piši po ovome, ako ti se piše!" Slobodan gurne pred Franju salvetu u koju je do maloprije zurio. Bila je čista, uredno složena, bijela do one točke do koje bijelilo bode u oči. Franjo je brzo rastvori i izravna po stolu, pretvorivši je u arak za pisanje.

"I sad ćeš tu da mi pišeš?! Što ne možeš bre lepo da mi kažeš čega si se to setio?"

"Nemrem ti reć. Sad bum ti sve pokazal", umiri ga Franjo pa nalivperom krene crtati obrise na salveti. Bjelina je fino upijala tintu, ne šireći se dalje, ne stvarajući mrlje. Skica je učas bila gotova i čim ju je Slobodan vidio postane mu jasan plan. Tako jednostavan i genijalan.

Divide et impera. Razdijeli pa vladaj.

 

 

Zagreb, Anno Domini 2014

 

Vikar Zagrebačke nadbiskupije odmjerenim se korakom kretao Markovim trgom obasjanim suncem. Njegova jednostavna i skromna odjeća nikoga nije zavaravala, pa tako ni sitnog muškarca koji je s prozora promatrao vikarov neumitni dolazak. Sastanak je bio dogovoren to jutro, bez objašnjenja, kao i svi vikarovi dosadašnji dolasci u Banske dvore. S obaveznim uljudnim "Nadam se da Vam neće biti problem" na kraju razgovora. Muškarac uzdahne. Naravno da neće biti problem. Sveta se stolica nikad ne odbija.

Tito ih je pokušao odbiti udruženim snagama osnivanjem socijalističke republike. Nije uspio. Crkva je opstala. Tuđman i Milošević cijepanjem Jugoslavije na manje dijelove nadajući se da će to usporiti njezinu infiltraciju. Nije im trebala ni godina dana da se oporave i pojave u svakoj novostvorenoj državi. Poput hidre.

"Hvaljen Isus i Marija", pozdravi tiho mladi muškarac pri ulasku.

"Navijeke", odvrati Marinko, iako nije bio vjernik. No, bio je diplomat. A ovo mu je bio posao.

"Što mogu učiniti za vas, oče?" upita i pokaže vikaru fotelju koju ovaj odbije kao i svaki put. Ako je išta cijenio kod ovog mladić, osim njegove očite sposobnosti, bilo je to što nije gubio vrijeme na nepotrebne uvode. Kao što je Marinko i očekivao, tablet se u trenu našao na stolu. Pokuša prikriti uzdah kad ugleda fotografiju, a zatim transkripte razgovora te na kraju bankovne transakcije. Prije ili kasnije moralo je i to isplivati, pomisli, a na glas reče:

"Zanima li Vas išta posebno?"

"Sveučilišna bolnica."

Marinko spremno ukuca podatke u svoje računalo i trenutak kasnije printer u kutu izbaci par gusto ispisanih listova papira. Vikar ih spremno prihvati i stane čitati, polako i savjesno. Nije ni čudo da dobiju sve što požele kad imaju ovakve ljude! Da je nama barem jedan na kojeg se možeš pouzdati... U nastaloj je tišini Marinko razmišljao kao i svaki put kad bi ga vikar počastio svojim nenadanim posjetom. Isprva ih se užasavao. Sada mu se divio. Kao da ga je čuo, vikar digne svoje kestenjaste oči s papira i kimne glavom. Pruži ih Marinku koji iz ladice izvadi vosak i pečat. Crvena kaplja još nije ni poprimila oblik državnog grba kad se vikar oglasi:

"Ovdje je spisak preostalih nekretnina."

 

Marinko je bio sretan gledajući ga kako se udaljava od zgrade. Ali, nije bio jedini. Vikar si dozvoli osmijeh ulazeći u omanju zgradu pored katedrale gdje su se nalazili svi uredi Nadbiskupije, ostavljajući tako što više prostora u vlasništvu Crkve za korisnije svrhe. U najmanjem od njih čekala ga je časna majka Lucrezia, upraviteljica crkvenih dobara na području Hrvatske.

"Brate Cesare! Vidim osmjeh, dakle, uspjeli smo!" Žena neodređene dobi ustane od stola i krene prema vikaru. "Nadbiskup samo što nije došao. Zadržali su ga na još jednoj operaciji."

"Nadam se da će sve biti u redu", zabrinuto će vikar, spuštajući fasciklu na jednostavan stol od hrastova drveta. Taj stol, četiri čvrste i skromne stolice, ormar i jednobojni tepih sačinjavali su, uz računalo i printer, cijeli inventar svijetle i prozračne sobice.

"Nad biskup je vrstan neurokirurg, baš kao što ste Vi vrstan pravnik. Dat će Bog da sve bude u redu u bolnici, baš kao što je Vama bilo u Banskim dvorima! Nego da vidimo što ste nam donijeli!" Časna majka sjedne i posloži ispred sebe vikarov ulov. "Izvrsno! Sad ćemo moći napokon srediti Sveučilišnu i tamo riješiti problem i starijih pacijenata i djece. Samo jedna dječja bolnica Zagrebu nije dovoljno, a gdje su tek ostali gradovi?!"

"Još uvijek se mogu javiti u državne bolnice. Ako je baš sila", doda vikar tiho.

"Ta dajte! Pa da plaćaju i to za kakvu uslugu?! Jeste li Vi ikada bili u kakvoj državnoj bolnici?"

"Bogu hvala pa nisam. Ali znam što su državni vrtići i škole. Puno para, ništa brige..." Mladić se zagleda kroz prozor na dvorište u kojem su se rojili studenti susjednog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, besplatnog za sve one koji su nakon završetka htjeli raditi isključivo u ustanovama u vlasništvu Crkve.

"Onda znate kako je to. Srećom, ova je država takva da dosta možemo dobiti od nje i trebamo biti Bogu zahvalni na tome. Da nije tako, niti bi se mi mogli školovati i tako doprinijeti radu Crkve, kao recimo naš nadbiskup, ili Vi ili ja, koja si nikada ne bih mogla priuštiti studij. Niti bi mogli to iskoristiti kako nas je tome poučila sveta Lucrezia Borgia i njezin presveti otac papa Aleksandar VI! Da svatko svojom strukom doprinosi zajednici, da omogućimo besplatnu skrb za sve, da se svi mogu školovati, liječiti i biti zbrinuti u starosti. Da radimo ono što bi država trebala."

Na ove riječi vikarovo se lice ozari. Sasvim nesvjesno prošapće kredo pape Aleksandra VI:

"Divide et impera. Razdijeli pa vladaj."