Prvi put


Čim sam ušao u kupolu, znao sam da će se nešto loše dogoditi. Oba su mjeseca bila puna i jarko crvena…“

Okruglim licem pjegavog dječaka potekle su suze. Nije ih brisao. Gledao je u pod, ne dižući pogled. Kosa isprano tirkizne boje kapala mu je s glave, kovitlajući se u spiralama tek na ispucanim vrhovima, ne ostavljajući nimalo lijep dojam. Njegov se sitni torzo pokretao u sve bržem ritmu sprječavajući jecaju prelazak preko blijedih usana skupljenih u crtu.

Uvijek su takvi na početku novog ciklusa. Naš je planet poznat po tome. Čak ga i zovu Crveni početak, upravo zbog te pojave. Nisu ti to rekli kad si došao?“

Dječak odmahne glavom i tirkizne spirale se zaljuljaju. I dalje je promatrao pod, ne dižući pogled. Tišina se produžila. U metalom optočenoj odaji vladala je potpuna tišina. Nikakav zvuk nije dolazio s druge strane staklene stijene, iako su letjelice i transporteri zujali oko tornjeva, tražeći svoj put kroz olovno-crveno jutro.

Kladio bih se da ni nas nitko ne može čuti izvana. Što da se nešto desi? Što da počnem vrištati? Bi li me iko ikada čuo u ovom kavezu od metala i stakla? Osjeti kako mu srce počinje brže kucati, a dah se ubrzavati. Ne smijem paničariti. Ne smijem! zapovijedi sam sebi.

I što se tada dogodilo? Kad si ušao u kupolu.“

Glas je bio mekan i podatan poput tmine u suton i dječak na trenutak makne pogled s poda i proguta slinu. Odaja je bila okrugla i hladna, hladna poput glasa koji mu se obraćao.

Kako nešto može biti i mekano i hladno istovremeno, zapitao se.

Bio sam ljut. I bijesan. I nisam mogao ništa napraviti. Ništa!“

Nije to tvoja krivica.“

Transportni spremnik tromo sleti na susjedni toranj. Dječak ga je pratio pogledom. Spustio se nezgrapno, kao da će se raspasti, ali svejedno nijedan zvuk nije prodro kroz debelo staklo prihvatne jedinice. Odsječeni smo od ostatka svijeta.

Reci mi, što si vidio u kupoli?“

Glas je dobro krio znatiželju, ako je uopće i bio zainteresiran za sam događaj. Vlasnika glasa je više zanimao sam dječak sklupčan na okrugloj fotelji, sličniji mačkolicima nego ljudskom biću. Promatrao ga je analitički, bez imalo suosjećanja. Za njega sam ja samo broj. Kao i svima ovdje. Višak koji je greškom preživio smrt svog planeta. Suze nemoći ponovno mu krenuše niz lice.

Reci mi. Što se dogodilo u kupoli?“

Nije ga bilo briga za moje suze. Nikoga nije briga. Nikoga. Nikoga. Nikoga.

Prvo ništa. Pa bljesak. Kao sva tri Sunca kad se nađu u ravnini. Svjetlost mi je pekla oči. I bilo je užasno tiho. Užasno…“

U kupoli ste bili samo vas dvojica? Nitko drugi?“

Nikoga nisam vidio. Tresao sam se. Počeo sam drhtati sve jače i jače. Sve se oko mene počelo vrtjeti i onda se rasplinulo. Bio je mrak. I tišina.“

Dječak je sad opet zurio u pod od metalnih strugotina upletenih u šare tepiha. Učini mu se da se šare miču, da kreću u napad prema njegovim nezaštićenim stopalima, a onda obriše suze. Umišljam. Vidim stvari kojih nema.

Izgubio si svijest. To je sasvim normalno. Sjećaš li se što si vidio kad si došao k sebi? Prije nego si pozvao Čuvare?“

Vidio sam krv. Puno krvi. I ništa više. Bio sam sam. Ali sam bar disao i nisam se više gušio. Sve je oko mene bilo jasno i čisto.“

Čisto?“ ponovi glas.

Čisto.“

Rekao si da je bilo puno krvi, kako onda može biti čisto?“

Tako.“

Vlasnik glasa se zagleda u dječaka. Promatrao ga je dugo, tu i tamo dignuvši upitno obrvu. Nakon nekog vremena, dječak se promeškolji i zabije ruke u džepove. Tek tada glas promijeni temu:

To ti je bila prva smrt koju si vidio?“

Šutnja potraja duže od očekivanog. Pratio ju je tihi odgovor: „Da.“

Sve što osjećaš je normalno. Svaka je smrt šok. Pogotovo ona koju si vidio vlastitim očima. S vremenom će slika izblijedjeti i bit će ti bolje“, glas je ove riječi izgovarao s uvjerenjem propovjednika i dječak protiv svoje volje digne pogled prema vlasniku glasa:

A što ako ih bude još?“

Smrti?“

Da.“

Na žalost, postoji i ta mogućnost. Živimo u nesigurnim vremenima.“

Hoće li mi svaki put biti ovako?“

Neće. Kažu da se čovjek navikne. Ali, ti ne trebaš razmišljati o tome. Mala je vjerojatnost da ćeš opet vidjeti ubojstvo. Stoga neće biti potrebe za navikavanjem. Sve će biti dobro. Vidjet ćeš.“

Kako možeš znati? Kako možeš biti tako siguran u to?!

Ali, ako budem vidio…“ bio je uporan dječak, „sigurno neće biti ovako grozno?“

Neće. Ovo ti je bio prvi put. Prvi put je uvijek najgore.“

Dječak zamišljeno kimne glavom a tirkizna mu kosa sakrije oči dok je vadio ruku iz džepa. Mala je šaka čvrsto držala blještavi disk. Trenutak kasnije prostoriju obasja svjetlost ravna svjetlosti triju Sunaca, a kapljice krvi oblože odaju grimiznom čipkom.

To mi je rekao i prvi psiholog. I bio je u pravu. Drugi put je puno manje strašno.“