Teorija i Praksa, osnovne razlike

Pripreme za Zemlju, dan 1.

U 00.00 po središnjem nexijskom vremenu počeo je završni dio mojih priprema za odlazak na Zemlju. Naredna tri ciklusa provesti ću u ovoj Kocki podijeljenoj na par prostorija koje simuliraju izgled prirodnog habitata ljudske vrste. Iako je sam boravak unutar zatvorene Kocke deprimirajuć, vesele me predmeti i njihovi opisi koje sam u njoj našao.

Za početak, masivna daska biološkog porijekla nasađena na četiri stupa od istog materijala. Ovalna zelena oznaka upućuje me da se objekt zove „stol“ te da služi za „rad, postavljanje hrane i pića te da je dio svakog ljudskog habitata, privatnog i poslovnog. Objekt se na Zemlji manifestira u nizu raznih vrsta i oblika.“ Naravno da sam odmah posegao za oznakom te aktivirao dodatne informacije. Iz ovala na dasci sunula je  svjetlosna zraka poprimivši uskoro oblik: okrugla ploča, jedan držač u sredini, boja crna. Ime: klupski stol. Služi za okupljanje, razonodu, ispijanje tekućina različitih razina toksičnosti. Toksičnost? Dodir prsta na  riječi čija su slova lebdjela pored trodimenzionalnog prikaza stola smjesta pokrene novi val komešanja u zraku preda mnom. Namjesto stola sada sam gledao u nizove staklenih spremnika, najčešće ovalnog oblika, prozirnih kao i onih čiji se sadržaj jedva nazirao kroz tamu zelena ili smeđa odsjaja. Imena likvida kao i njihov sastav nalazili su se na estetski uređenim naljepnicama, no nisu pružali nikakvu informaciju o potencijalnoj toksičnosti niti su nosili oznaku za istu. Izabrao sam meni osobno estetski najprimamljiviji spremnik te kucnuo o njega. Snopovi slova i brojki koji su preplavili prostor pred mojim očima učinili su da ustuknem. Ljudi piju toksine radi razonode?! To NISMO učili na Akademiji! Bar ne ovoliko detaljno… ispravio sam se osjetivši kako mi se unutarnji tlak mijenja potaknut ovom nenadanom spoznajom koja je vodila u onu drugu, zastrašujuću: Ako želim na Zemlji ostati nezamijećen, morat ću se sustavno trovati. Nisam se prijavio za samoubilačku misiju. Moja je misija trebala biti jednostavna: infiltriraj se, pronađi metu, vrati je nazad. Nitko nije spominjao „i otruj se usput“…

           

Pripreme za Zemlju, dan 8.

U samo par dana dobio sam preko 5000 grama! Izlazak iz Kocke čija atmosfera odgovara Zemljinoj bio bi suicid. Nexijska atmosfera ne podržava težinu veću od 30 000 grama. Tlak i sastav plinova natjerao je prve tairijske doseljenike na Nexiju na ubrzanu tehnološku evoluciju, što nije bio veliki problem, s obzirom da je novonaseljeni planet pružao velike mogućnosti ako se poštuje samo jedna zakonitost: a to je ne prelazak određene granice u težini. Naši su znanstvenici brzo doskočili zahtjevima nove kolonije: hranleti, tabletirana hrana, sadržavala je sve sastojke neophodne za život i normalno funkcioniranje našeg organizma, a istovremeno nije ostavljala prostora za neplaniran unos kalorija koji bi u konačnici mogao dovesti do poremećaja nutarnjeg tlaka i njegova sukoba s vanjskim. Svatko je od nas povremeno vidio kreativne mrlje koje su za sobom ostavljali oni koji su se oglušili o politiku uporabe hranleta te posegnuli za ilegalno nabavljenim prehrambenim tvarima. Rasprsnuće se većini nije činilo opcijom stoga su Nexijani sretno i veselo živjeli u uvjerenju da je njihovo odricanje od gurmanskih užitaka kojih se današnja generacija nije niti mogla sjećati sasvim uobičajen način života. Sve dok netko nije došao na briljantnu ideju unovčiti naš stil života na Zemlji.

Naravno, to je bila tajna. O hranletima je ovisio naš opstanak na Nexiji i sama proizvodnja je bila pod strogom kontrolom što vlade Tai-Sustava na matičnoj Tairiji, što njezinih kolonijskih ogranaka. Kako se ispostavilo, hranlet koji se rasparčavao po Zemlji potjecao je upravo s naše kolonije. I tu u priču ulazim ja, Trachius, nadobudan u svojoj namjeri da služim svojoj koloniji najbolje što mogu i usput vidim malo svijeta, što se s Nexije, minijaturnog planeta s puna tri stanovnička okruga, baš i nije moglo.         

Znao sam da moram podići težinu za barem 100% ne bih li se što bolje uklopio u zemaljske standarde. Naša sličnost sa Zemljanima bila je velika, izuzevši težinu i oblik očiju koji su oni smatrali „egzotično okruglim“. Bar je tako bilo navedeno u priručnicima za boravak na Zemlji. Istina, nije mi baš teško padalo svaki se dan suočavati s novim gurmanskim izazovom. Težina će doći, trajati za mog boravka za zadatku i proći prilikom postupka dekontaminacije nakon povratka. Ali nisam računao da težina raste tolikom brzinom! Nikada nisam razmišljao o tome da težina ovisi o onome što stavljaš u sebe, bilo jelom ili pićem, iz jednostavnog razloga što sam cijeli život živio na hranletima i na pićima s 0% kalorija. Na Zemlji je sve bilo drugačije…

 

Pripreme za Zemlju, dan 15.

Zadnji dan trećeg ciklusa. Sutra krećem.

Svladao sam sve što sam trebao svladati. Valjda. Imam okruglo 50 000 grama i osjećam se ogromno. Vježbanje su mi zabranili čim sam stupio u Kocku. „Zemljani održavaju kondiciju samo u izuzetnim slučajevima. Tvoje je da budeš prosječan.“ I tako sam sada valjda prosječan Zemljanin. Trom i napuhan poput zračnog jastuka za dekompresiju. Opskrbljen znanjima koja mi po povratku više neće trebati.

Moram priznati da će mi neke od stvari koje sam usvojio uistinu faliti. Plohe životinjska porijekla, podijeljene na valjkaste segmente, termički obrađeni na masti. Smještene na okruglom pijedestalu od čistog škroba uz dodatak biljnih segmenata posutih natrij kloridom uvukli su mi se pod kožu, metaforički i bukvalno. Ćevapi u lepinji s lukom, tako zovu taj ubojiti kup koji ne prijeti samo svojom kalorijskom vrijednošću, koliko udarom na zdravlje cjelokupnog ljudskog organizma. Nakon tri ciklusa savršeno mi je jasno zašto se većina Zemljana ne želi odreći takvih tvari. Za razliku od nas, konzumacija neprihvatljivih hranjivih sastojaka ne dovodi do brze smrti, već do niza oboljenja s neizvjesnim krajem. Miljama udaljeni od rasprsnuća kao posljedice unosa organizmu neadekvatne hrane, stanovnici Zemlje žive u blaženom raju ignorancije. U tom bi im trenutku često znao zavidjeti. I ne samo to. Osim što sam se iskreno veselio što će moja misija uključivati i uživanje u ilegalnim tvarima, tu i tamo mi je čak padala na pamet i pomisao da bih se, nakon uspješno završene misije, mogao prijaviti i za mjesto stalnog operativca na Zemlji. Hrana je bila moćno oružje. Bivajući svjestan da bi me zbog ovakvih primisli smjesta maknuli s dužnosti, mudro sam šutio. I unosio u sebe fermentirani hmelj, navikavajući se na toksičnost.

Jednom kad se uživiš u ulogu Zemljanina, postane vrlo lako zaboraviti na osnovna pravila unosa tvari. Pretpostavljam da sam o tome trebao razmišljati ranije…

 

Zemlja, dan 1.

Kontakt me dočekao prilično hladno, kao da mu nije drago da ima nekog tko će posvjedočiti o njegovom prepuštanju porocima van matičnog planeta. Smrknuto mi je pružio mekanu šaku na pozdrav, obavijenu više nego razvidnim slojem masti. Trgnuo se osjetivši moje kosti pod svojim jagodicama. Bez obzira na sav trud, 20 000 dodatnih grama nije optočilo moje 178 cm visoko tijelo vidljivom količinom naslaga. Za Zemljanina sam još uvijek bio previše mršav.

„Ipak si zadržao liniju, vidim.“

Čak mu je i glas bio mek poput jastuka. Pokušao sam se sjetiti utječe li gomilanje suvišnih tvari i na glasnice. Nisam mogao.

„Dobio sam 20 000 u Kocki prije polaska. U samo tri ciklusa“, dodao sam ponosno. Agent Xueri, kodnog imena Marko, nije se čak ni osvrnuo.

Nastavili smo hodati u tišini po metalnim mostovima što su spajali hangare iznad kojih smo prolazili. Sletna se baza nalazila na obližnjem planinskom lancu, podzemnim hodnicima povezanim s glavnim stanovničkim okrugom regije u kojoj su se hranleti pojavili.

„Koliko nas ima tu, na Zemlji?“ pokušao sam razbiti tišinu i usput doznati nešto, bilo što o ovom mjestu. Sve što sam znao o Zemlji i o Hrvatskoj svodilo se na statističke podatke. A za njih je čak i tek formirani zigotni produkt znao koliko su pouzdani.

„Dovoljno.“

Xueri nije bio osoba od priče, stekao sam dojam tada u podzemlju dok smo satima kaskali do izlaza. Mogli smo uzeti vozilo, shvatio sam kasnije, međutim Xueri je bio taj koji je odlučio slomiti pridošlicu nametnutim maršom kroz planinu. Nije znao jednu stvar: dok sam boravio u Kocki, znajući do koje mjere sam izložen opasnosti zbog unosa neadekvatnog sadržaja u organizam, zadržao sam, iako protiv zapovjedi, naviku vježbanja. Bit će mi lakše kasnije, kad se budem vraćao u normalu, ako ne ostanem bez kondicije, mislio sam. Nisam ni znao da će mi mogućnost da se krećem satima bez disanja otežanog dodatnim gramima donijeti prednost i prije početaka same misije.

Dva sata kasnije Xueri je zastao, srčući zrak u nepravilnim razmacima, mokra lica promijenjene boje.

„Jesi li dobro? Da zovem pomoć?“

Prsti su mi automatski posegli za njegovim pulsom. Što ako mu se tlak iz nekog razloga naglo povećao? Što ako eklsplodira tu preda mnom?! Panika me taman krenula preplavljivati kad je Xueri odrješito dreknuo, onoliko odrješito koliko se to može sopćući i gušeći se:

„Ne seri, balavac!“

„Balavac?“ upitao sam tupo. Nova riječ nije bila na popisu meni poznatih zemaljskih riječi.

„Oh, zaboravi. Jednostavno zaboravi“, dahnuo je Xueri i sručio se sa svih svojih 80 ako ne i 90 000 grama na metalni pod mosta koji se opasno zaljuljao. Ostao sam stajati skoro ne dišući. U narednih se par minuta most smirio kao i disanje mog domaćina. Napokon je digao pogled s poda i usmjerio ga k meni. Vrlo optužujuće, ako smijem primijetiti.

„Odakle ti tolika kondicija ako si dobio punih 20 000 u Kocki?“

Sad je bio red na meni da pomno osmotrim metalni pod. Uistinu, bilo je stanovite ljepote u njemu.

„Vježbao si.“

Uzdahnuo sam i slegnuo ramenima. Sad će me valjda vratiti na Nexiu i to će biti kraj mog prvog putovanja, a vjerojatno i karijere. Pomirivši se s neminovnim, upitao sam Xueria:

„Prije nego me deportiraš nazad jer sam varao, mogu li bar probati autohtone ćevape?“

Umjesto jetka odgovora koji sam očekivao, hodnik je potresao gromoglasan smijeh. Most se ponovno zaljuljao kad je Xueri krenuo ustajati. Tresnuo me šakom svom snagom u rame (gesta kojom se na Zemlji iskazuje prijateljstvo ili pripadnost istom krugu ljudi) i rekao:

„Znaš, balavac, mislim da ćemo se ti i ja savršeno slagati. A sad, prvo na klopu, pa na posao!“

Letjelica se pojavila tren kasnije i za par minuta smo se penjali iz dubina Zemlje u zagrebačku noć.

 

Zemlja, dan 5.

Zemlja je fenomenalan planet! Sve je tako nedisciplinirano da je jednostavno nevjerojatno kako Zemljani kao vrsta još uvijek postoje. Uništili su apsolutno sve prirodne resurse s kojima bi Nexia i sve ostale tairijske kolonije živjele milijunima, ako ne i milijardama roto-ciklusa. Još je nevjerojatnije to da Zemljani to sustavno uništavanje, kako planeta tako i sebe, nazivaju napretkom. I to tehnološkim. Dok mi je Marko, jer sad se zovemo isključivo kodnim imenima, pričao o hrvatskom ponosu i dostignućima koja su se sastojala u anuliranju bioloških jedinica za proizvodnju kisika i postavljanju beskorisnih građevina na njihovo mjesto, nisam mogao vjerovati vlastitim ušima.

„Čekaj malo, i od nas se očekuje da spasimo jednu takvu vrstu?“ pitao sam unezvijereno.

„Kakvo spašavanje, Darkec, jesi ti normalan?! Koga briga za njih! Što se nas tiče, mogu pocrkati od hranleta, drugo nisu ni zaslužili. Ono što je naša briga jest otkriti tko mlati gadne pare na preprodaji. I to je sve“, Marko je zagrizao u svoj zalogaj janjetine, jela životinjskog porijekla pripravljenog vrlo arhaičnim načinom: obrtanjem na vatri. Iako je samo jelo mirisalo izvrsno, nisam ga probao po drugi put. Naime, sadržavao je soli koliko je potrebno da se oveća slatkovodna stajaćica pretvori u more.

„Misliš da će nam ovi boravci u „teretanama“ i potraga za „čudotvornim načinom da skinemo kile“ pomoći u tome? Kako znaš da preprodavač nije jedan od naših koji će nas smjesta prepoznati?“

„Mudro zboriš, mali, mudro. Makar, da si ti tu došao dilati hranlete, bi li se baš javno pokazivao ili bi se držao mraka, ha?“

„Dilati? A, misliš preprodavati. Pa… ako bi bile u igri manje količine, išao bi sam. Čemu dijeliti profit. A ako bi bile u igri veće količine…“

„Upravo tako, upravo tako! A sad mi reci koliko dugo Zemljani umiru od anoreksije i bulimije i čega sve ne, a što se na koncu svodi da su premršavi za svoju vrstu?“   

„Pa, dosta dugo, ako je suditi po izvješćima…“

„I nitko, pazi mali, nitko! nije pokrenuo nikakvu istragu o tim smrtima tu na Zemlji. Nitko. Nikada.“

Marko je značajno zastao i otpio gutljaj vina.

„Nitko. Nikada“, ponovio je značajni kimajući tustom glavom.

„Misliš da su Zemljani u svemu tome? Generalno? Zemaljska vlada?“

„Ne postoji Zemaljska vlada“ obrecnuo se Marko dodavši: „Ali, da. Neka vrsta globalne organizacije vjerojatno postoji. Iako ne na javnom nivou.“

„Urota!“ povikao sam i onda zašutio ošinut Markovim pogledom. Ovo nije bio film. Ovo je bila stvarnost. Uzdahnuo sam i pokušao se smiriti. Misli, budalo, misli. Globalne urote su velika stvar. Koliko malih ljudi, bilo koje vrste preživi globalne urote? upitao sam sam sebe. I istovremeno si odgovorio: Nijedan. Digao sam pogled prema Marku koji me je promatrao prelazeći prstom po gornjoj usnici, izvijenoj u neku vrstu poluprezirnog-poluzabavljenog osmjeha.

„Simptome trovanja hranletima su proglasili bolešću. Nijedno izvješće patologa ne spominje prisutnost tvari nezemaljskog porijekla koje dovode do rapidnog smanjenja težine a zatim i smrti. Hranleti nisu prilagođeni ljudskoj vrsti, lako ih je raspoznati od drugi sastojaka ljudske hrane. A nikada nisu spomenuti. Nigdje“, nastavljao je Marko, smješkajući se i dalje.

„Dobro, priznajem. Očito je svima na Zemlji u interesu da hranleti ostanu tajna, pa makar vodili u smrt. Ali što to znači konkretno za nas? Za moju misiju?“

„Za nas? Nema nas, mali. Moje je da te uhodam za boravak ovdje. Ti si taj koji imaš nemoguću misiju. To je tvoj problem.“

Nastavili smo jesti u tišini. Marko s tekom, kao i inače. Ja ne više toliko oduševljen Zemljom kao prije nekoliko sati…

 

Zemlja, dan 15.

Zemljani su nevjerojatna vrsta. Svakim mi je satom boravka na Zemlji to postajalo sve jasnije. Ono što mi je i dalje bilo neshvatljivo jest kako to da još uvijek postoje. Svoja su vozila tretirali bolje od svojih organizama, u koje su unosili sve što ih može stajati života. Svoje su habitate uređivali s više pažnje nego su pridavali svome tijelu i njegovu medicinskom statusu. I svejedno su preživljavali. Generacijama. Po mom su skromnom mišljenju predstavljali genetičko čudo.

No, to nije sve. Nakon tri ciklusa boravka po raznim objektima za reguliranje težine i kondicije, napokon se dogodilo i ono zbog čega sam na ovaj planet i došao. Pristupio mi je „diler“. Bio je Zemljanin. Srećom, bio sam poučen kako pregovarati inače bi ovaj razgovor već u samom startu krenuo u pogrešnom pravcu.

„Vidim, imaš dobru liniju. Paziš na sebe“, tip mi se osmjehnuo značajno i da smo bili na Nexiji, bio bih uvjeren da mi se sprema ponuditi nešto drugo a ne ilegalnu trgovinu.

„Trudim se“, odgovorio sam stoga nehajno. Dobro, isti bi odgovor dobio i da je nudio razmjenu užitaka.

„Čujem da nije lako…“ ostavio je rečenicu nedovršenom.

Duboko sam uzdahnuo i zagledao se u trbuh. Bio je ravan, ali nije li pogrešna percepcija jedan od glavni uzroka želje za pretjeranim mršavljenjem kod Zemljana? Bilo kako bilo, upalilo je.

„Mogao bih ti pomoći…“

„Da? Kako? Vježbam, trčim, na dijeti sam, pijem čajeve…“ nabrajao sam glumeći očaj.

Nasmijao se s razumijevanjem i kimnuo glavom u pravcu svlačionice. Krenuo sam za njim. Srce mi je nabijalo kao ludo. Našao sam dilera! Ali što sad? Meni ne treba Zemljanin, meni treba onaj koji hranlete prebacuje s Nexije na zemlju. A taj se možda ni ne nalazi na Zemlji… sinulo mi je dok je vitki plavokosi Zemljanin vadio iz džepa poznate mi kuglice. Onako sjajne i duginih boja, prelijevale su se u plastičnoj vrećici poput zatočene duge. Već sam pogled na hranlete probudio mi je nostalgiju za domom s kojeg sam se tako žurio otići.

„To…“ glas mi je napukao. Nadao sam se da će Zemljanin misliti da me glas izdaje od čežnje za bržim putem do manje težine, a ne zbog čežnje za domom.

„Da. To. Čarobne su. Živiš samo na njima, ne treba ti ništa drugo. Nema gladi, nema vježbanja.“

„Ko-koliko?“ glumio sam pregovore. Novac je i tako nije bio moj. Mogao sam ih kupiti sve da sam htio.

„Soma po kuglici.“

„Tisuću kuna?!“ brzo sam zbrojio. Hranleti su uistinu bili na cijeni!

„Vjeruj mi, toliko vrijedi“, slegne plavokosi ramenima i doda: „Ako nećeš…“

„Ne, čekaj, stani. Ovaj… koliko ih trebam uzeti da budem vitak?“

Brzo premjeravanje bilo je proračunato. Nije mi mjerio samo težinu već i koliko mogu platiti i koliko sam očajan.

„Za tebe, deset je sasvim dovoljno za početak. To ti je za deset dana. Ovo salo što ga imaš“, mahnuo je omalovažavajuće rukom prema mom struku, „s time će se istopiti. Ako budeš trebao još, znaš di ćeš me naći.“

„Deset… to je deset tisuća…“ mumljao sam gledajući čas u njega, čas u svoj struk, glumeći da razmišljam o ponudi. U stvarnosti, razmišljao sam kolika je šansa da dođem do osobe koja stoji iza svega ovoga. Do onog koji isporučuje hranlete na Zemlju. Do osobe koja vrlo vjerojatno Zemlju nikad ni vidjela nije.

„Tvoja odluka“, plavokosi je ubrzavao moje „razmišljanje“.

„Uzimam!“, rekoh i zavučem ruku u džep. Izbrojim dvadeset maslinasto zelenih novčanica i pružim mu ih. Drugu ruku ispružim u pravcu hranleta. Mladić se nasmije. Nije imao više od dvadeset zemaljskih godina. I bio je jako lijep za svoju vrstu. Koja šteta da mi nije ponudio razmjenu užitaka umjesto hranleta! pomislio sam. Kao da mi je čuo misli na odlasku je dodao:

„Možeš me potražiti i ovako. Lijepo je vidjeti nekoga tko uistinu… pazi na sebe.“

 

Zemlja, dan 25.

Dva ciklusa je prošlo otkako sam otkrio prvu „kariku u lancu“ kako to kažu Zemljani. I dalje sam pohodio „teretane“ i vježbao do iznemoglosti. Ovaj put ne s ciljem da nađem „dilera“ već s ciljem da zaboravim da sam ga našao.

„Nisi nešto od volje zadnje vrijeme“, konstatirao je Marko tijekom jedne večere.

„Ne znam kud bi dalje sa svim ovim“, priznao sam potišteno premećući hranu po tanjuru. Izgubio sam apetit. Prije dva ciklusa.

„Kojim „svim“? Pa imaš samo tog lika koji dila i to je sve. Nije da si otkrio tko stoji iza svega toga, ili barem kome je u cilju tu na Zemlji prikrivati smrti Zemljana zbog zarade. To bi već bilo nešto“, ustvrdi Marko žvačući polako krakove termički obrađenog mekušca zvanog hobotnica.

„Svi koji su željni zarade su u užem krugu. Kako na Zemlji tako i na Nexiji. Imam prilično veliki izbor sumnjivaca, a kao što i sam uviđaš, jedan ja protiv njih toliko teško da imam ikakve šanse.“

„Proglašavaš misiju nemogućom? To je ono što ćeš napisati u izvješću?“ Marko se sa zanimanjem zagleda u mene.

„Pa… razmišljam o tome. U biti, nije mi jasno, sad kad sam tu, zašto su me uopće poslali. Morali su znati koliko je bespredmetno tražiti…“

„… iglu u plastu sjena“, dovrši Marko nadmoćno se koristeći zemaljskim frazama.

„Pa… valjda.“

„Dobro, šalu na stranu. Što ćeš učiniti? Za ozbiljno?“

„A što mi preostaje? Mogu javiti na Nexiju da nisam u stanju maknuti se dalje od prve karike u lancu preprodavača. Opozvat će me i to je to. Poslati drugog, sposobnijeg.“ U sebi sam dodao: neustrašivijeg, ali nisam htio da Marko vidi koliko nisam spreman izgubiti život zbog „borbe s vjetrenjačama“. Još jedna zemaljska fraza koja izuzetno dobro opisuje moju misiju. Na trenutke pomišljam da su Zemljani svoj jezik ispunili nizom fraza koje opisuju nemogućnost izvršenja zadaće upravo zato da bi je mogli nazivati uhu ugodnijim riječima od surove i jasne imenice „neuspjeh“.

„Ti misliš da si prvi koji je poslan na Zemlju s tom misijom?“

Markove su sitne oči okružene dermatološkim znakovima njegovih poroka počivale na meni. Ozbiljno. Bez treptaja.

„Nisam prvi?“

Ne znam zašto, ali nekako me nije začudila ta informacija. Samo mi je želudac pretvorila isprva u užarenu masu nade, da bi se zatim sklupčala u ledom oklopljeni očaj. Što se dogodilo onima prije mene?  Marko me je i dalje promatrao i ja sam tek sad uvidio da postoje dva Marka. Jedan veseli obli skoro-pa-Zemljanin, i jedan Tairijanin, hladan i odmjeren, proračunat kao i svi stanovnici glavnog planeta.

„Naravno da nisi. Niti ćeš biti posljednji. Sustav mora ostaviti dojam da se brine o kriminalnim radnjama inače bi se svi počeli ponašati poput Haleryijana ili Zemljana. Nedisciplinirano.“

„Znači, hranleti, Zemlja i to… to je sve disciplinirano? A agenti služe da prikriju tu… discipliniranost od strane Sustava?“

Riječi su mi zapinjale u najednom vrlo suhom grlu. Ovaj razgovor, s ovoliko informacija, nikako nije mogao voditi u dobrom pravcu.

„Tu i tamo sa Zemlje odleti koja neprimjerena glasina u svemir. Tu i tamo zna zalutati i na planete Tai-Sustava. Tada vlada pošalje agenta na Zemlju ne bi li riješio „problem“. I potrudi se da se i to pročuje.“

„Da se vlada brine…“

„Da. Briga je jako bitna stvar. Dokle god znaš da se netko brine o tebi, ne postavljaš pitanja. Zar ne?“ Marko više nije bio ozbiljan. Smješkao se dobrohotno poput zemaljskog donositelja poklona, Djeda Mraza. I tim me je osmjehom puno više strašio nego svojom ozbiljnošću.

„Što… što mi je činiti? Što su drugi prije mene učinili?“ pitao sam. Znao sam previše. Mogao me ili ubiti ili mi ponuditi izbor. Iskreno sam se nadao ovom drugom.

„Možeš se vratiti nazad neobavljene zadaće. To će ti stopirati karijeru. Možeš odlučiti ostati ovdje i praviti se da tražiš prave krivce. Zemlja je dobar planet. A možeš bit i pravičan.“

„I nestati.“

„I nestati“, kimne Marko glavom.

„A ako ostanem, što onda?“

„Široko ti polje! Radi što hoćeš, uživaj dok možeš i prati da netko ne počne povezivati Sustav i Zemlju. Zato smo tu uostalom.“

Uvjeren da je dobio druga po zemaljskim porocima, Marko me prijateljski pljesne po ramenu. Rastegnuo sam usne u osmjeh. Nije mi se smijalo. A još manje ostajalo na Zemlji.

„Kako mogu biti siguran da ako izaberem povratak na Nexiju, da ću se vratiti živ? Previše znam.“

Markove se podbuhle oči suze.

„Provjeri, pajdo. To je jedini način.“

 

Zemlja, dan 96.

Nisam provjeravao. Ostao sam.

Marko i ja se ne viđamo često. I to mi se sviđa. Zemlja ima puno prednosti. Poglavito kad nemaš izbora. A i hrana je dobra. Makar mi tu i tamo fale hranleti. Tada potražim svog „dilera“. I ne razmijenimo samo novac i kuglice. Kao što rekoh, ima Zemlja svojih prednosti…