Pas Tragač

Nema tome baš dugo vremena da sam se probudio ovakav. Barem ne dugo vremena mjerenog kalendarom ili satom. No, meni se čini kao da je prošao čitav jedan život, dugačak skoro kao i onaj koji sam ostavio s druge strane pokrivača tog jutra kad sam se probudio i shvatio jednu jako bitnu stvar. A to je da sve o čem razmišljam uistinu postoji.

A počelo je tako bezazleno…

Hodao sam tako Gornjim gradom i tražio, bezuspješno naravno, inspiraciju za pisanje. Markov trg me podsjetio na Seljačku bunu, ona pak na Šenou, uzor koji nikada dostići neću, te sam se ostavio ideje da pišem o crkvi od čokolade. Tako sam je naime u djetinjstvu zvao, kada me je njezin šareni krov podsjećao na čarobni krov kuće iz Ivice i Marice. Ovako odrastao, shvaćam da i nema neke velike razlike između tih dvaju kuća. Shvaćam i zaključujem da ni to nije dobra tema za priču. Preprozaična je. Meni neslična.

Stoga sam nastavio lutati Donjim gradom, razgledati Oktogon po tisućiti put, diviti se osobama koje se ugradile tolike detalje u okna prozora na koja nitko danas ne obraća pažnju. Pa čak ni njihovi stanari. Zaželio sam, naravno, vidjeti spomenik Plutu, tom jedinom zagrebačkom psećem čeljadetu koje ima vlastiti spomenik. Iako je sakriven od očiju javnosti, ipak je spomenik. Makar…izem ti takav spomenik, pomislio sam po tko zna koji put. Jer kakav je to spomenik koji nitko ne može vidjeti, a samo rijetki znaju da postoje?! Pluto je svoj život proveo pružajući svesrdnu podršku graditeljima ovog pasaža, da bi pred sam kraj radova bio mučki ubijen od strane nepoznatih i zakonu nikada privedenih razbojnika.

Malo ljudi zna za hrabro pseto, a još manje njih za njegov spomenik. Tužno je to, pomislim svaki put prolazeći kroz utrobu nekdašnje Prve hrvatske štedionice. Tako sam na Pluta mislio i taj put, loveći tračke potencijalnih priča kao da su leptiri razbacani po vrućem zraku ponad Cvjetnoga trga. I tada mi padne na um izvanredna misao! Napisat ću priču o Plutu, glavom i repom! Pisanu iz njegove perspektive, naravno, jer kako drugačije i može biti?! Ta on je taj koji je umoren, on je taj čiji su spomenik sakrili, on je taj kojem se ne odaje dužno poštovanje. Kao takav ima sva prava biti pripovjedačem jedne tužne životne priče. Možda čak i romana, ako me dobro krene.

Kući sam došao sav ozaren. Stol sam smjesta premjestio do staklenih vrata što su se širila u dvorište, tako da imam kontakt s prirodom. Pas i trava, pas i šuma, mislio sam. To će me inspirirati. I pokoja šetnja Oktogonom. Plan je bio savršen. Bar sam tada tako mislio.

Ispočetka je sve išlo glatko. Riječi su same dolazile, neke od njih meni čak nepoznate, starinske. Kako originalno, klicao sam u sebi, ploveći Hrvatskim jezičnim portalom u potrazi za njihovim značenjem. Uskoro mi je portal postao drugi dom, a i nizovi njemu sličnih stranica. Jer riječi su samo navirala i izlijevale se na tastaturu, bez imalo srama.

Bit će ovo vrhunska stvar, i dalje sam likovao ne zapitkujući odakle mi sva ta sila čudnih riječi i pojmova, čiji prijevod trebam, a kao sam im autor. Čudno je to kad pisca uhvati zanos stvaranja nakon dugo vremena, ni ne pomisli da preispita odakle inspiracija dolazi. Ništa vezano za rečenice koje su slijedile jedna drugu poput vojnika u stroju, zastajkujući samo da uzmem predah, da jedem ili prošetam, nije me brinulo. Sve dok su tekle, bio sam savršeno sretan.

Na sreću ili na nesreću, živio sam sam. Tako nikome nisu bili čudni moji razgovori sa Plutom kojeg sam sad često viđao u vrtu. Ponekad se čak znao dovući, onako lijeno, kako to samo dobro uhranjeno pseto zna, do mog stola. Pomazio bih ga, on bi uzdahnuo, a ja bih nastavio pisati. Istina, pisao sam o njemu, ali to više nije bila priča o psu. Barem ne samo o psu. Isto tako, teško da bi se preko dvije stotine kartica teksta moglo nazvati pričom. Bila je to više saga o jednom vremenu, o jednom gradu, kojoj je Pluto bio svjedokom. Ni to mi nije smetalo. Činjenica da je moja ideja prerasla sama sebe.

Kao što rekoh, ništa nije bilo bitno dokle god sam pisao. Jer ništa nije bilo ljepše od jutara u kojima bih sjedao za stol znajući sa stopostotnom sigurnošću da ću napisati poglavlje, dva a možda čak i više savršeno suvislog teksta. Jutra bez straha od nedostatka inspiracije, jutra bez grča koji prati otvaranje laptopa, tjeskobe oivičene točkama i zarezima kojima fale riječi. Otkad sam počeo pisati o Plutu svega je toga nestao. Napokon sam mogao uživati u tome što sam pisac, a ne živjeti u vječitom strahu da nikada više neću sastaviti suvislu rečenicu, a kamoli napisati smislenu priču.

Pluto me oslobodio svih tih strahova. Prsti su mi letjeli po tipkama tastature dok su mi misle lutale samo djelomično poznatim pejzažima Zagreba s početka prošlog stoljeća. Slova su se nizala u niske, a ja sam mislima šetao Cvjetnim trgom, virio preko ograde starog pravoslavnog groblja ponad Britanskog trga, mimoilazio se s fijakerima i kočijama, zaobilazio dame i gospodu u šetnji Nazorovom, tražeći prvo javno kupalište u Zagrebu. Sve sam to promatrao vlastitim očima dok su mi prsti slike pretapali u riječi. Riječi koje nisu bile moje. Ali, to ste već shvatili. I vjerojatno zaključili da se radi o nekom duhu koji piše kroz mene.

Isprva sam i ja tako mislio. To je bio najlogičniji zaključak do kojeg sam mogao doći u ono malo vremena koliko sam posvetio razmišljanju o izvoru mog spisateljskog talenta. Ruku na srce, većinu sam vremena uživao ne trošeći vrijeme na besmislenost potrage za osobom, živom ili neživom, koja stoji iza napisanih riječi. Bile su moje, ja sam ih tipkao i bilo me je briga kome uistinu pripadaju. Znao sam samo da me raduje čin njihova zapisivanja, i to mi je bilo sasvim dovoljno.

Sve do trenutka kad sam otkrio da je priča dovedena kraju. Iako sam osobno istipkao sve što je preda mnom na bijelom ekranu stajalo, svejedno nisam mogao vjerovati da nisam u stanju napisati niti riječi više od onog čime je roman završavao.

Sjedio sam tako prstima prelazeći preko tastature, gladeći tipke izlizane od korištenja, osjećajući kako se zagrijavaju pod jagodicama. Sjedio i čekao. Do večeri. Pa do jutra. Ništa se nije dogodilo. Nijedna riječ nije kapnula s mojih prstiju na elektronski arak. Nijedan znak. Il' bar slovo. Ništa.

Tješilo me jedino to što je Pluto još uvijek bio u dvorištu, življi nego ikada, loveći svoj narančasti rep zubima, nesvjestan mog bola. Gledao sam ga tako veselog i razigranog, tako stvarnog i prisutnog i odvojio se od stola, polako ali sigurno uputivši se u dvorište. Zagrlio sam dugodlako pseto koje je sad svoju zaigranost usmjerilo na mene i upitao ga ozbiljno:

„Ako si ti zbilja Pluto, pas iz Oktogona, kako je moguće da si tako stvaran?“

Okrugle špekule su me gledale s obožavanjem, dok me njihov vlasnik pokušavao oboriti na tlo i uključiti u svoj dnevni raspored. Nisam se dao smesti.

„Ako ti nisi Pluto, onda si samo lutalica koja se naselila u dvorište dok sam ja pisao o Plutu, pa je logično da sam pomislio da si ti on. Što i dalje ne rješava pitanje tko je pravi autor onog teksta i da li ću ikada više moći pisati onako bezbrižno i bez straha kao ovih par tjedana.“

Ime Pluto kao da je uozbiljilo psa te je sad sjeo nasuprot mene promatrajući me s istom dozom ozbiljnosti kao i ja njega. Saslušao me, o tom nije bilo spora. Pitanje je samo bilo koliko je od tog mog monologa razumio.

No, izgleda da je Pluto, jer vjerujem da je to bio on, ili barem pas koji se odlučio odazivati na to ime, shvatio srž mog problema. Krenuo je prema izlazu iz dvorišta, okrećući se prema meni, pozivajući me da ga slijedim. Poslušao sam ga. Kao da sam imao išta izgubiti slušajući pseće savjete sada kad sam opet postao pisac koji ne piše.

Pluto me je vodao Zagrebom koji se je bio isti kao i zadnji put kad sam njime prolazio pješke. S jednom razlikom. Sada sam, poučen šetnjama koje su pratile pisanje, znao gdje treba gledati da bih vidio ono što mi je prije uredno promicalo! Pluto je trčkarao mašući kitnjastim repom, sličan ovećoj vjeverici, a ja sam ga pratio u stopu, hodajući po ulicama koje su u sebi sadržavale i današnje, ali i prošla vremena. Tražio sam tragove zgrada za koje sam znao da su postojale, mjesta koja je beton pretvorio u povijest.

U Nazorovoj više nisam tražio kupalište, već ukletu vilu Auer, navodno sagrađenu na ostacima napuštenog Rokova groblja. Ali sad sam znao da se Rokovo groblje nalazilo na mjestu današnjeg Rokova perivoja i da je upravo tamo trebalo ići ako se čovjek zaželi jezovitih priča. Penjao sam se Radićevom do Ilirskog trga, pozdravljajući kao i uvijek Popov toranj, današnju Zvjezdarnicu, najsjeverniju točku srednjovjekovnog Gradeca. Pluto bi tad zastao ispred „Palainovke“ očekujući zasluženu pauzu i zdjelicu vode. Iako izgledom nimalo slična legendarnom zagrebačkom okupljalištu iz 1874. ta je kavana postala omiljena stavka naših šetnji.

I tako se iz dana u dan, iz šetnje u šetnju, cijeli grad oko mene mijenjao i dobivao jedno sasvim novo lice. I to ne samo jedno! Iza svakog me ugla čekalo novo otkriće, iza svakog haustora nova priča. Svaki je prozor gledao na jedan roman, svaka su vrata vodila u novi svijet.

A Pluto je i dalje veselo marširao preda mnom vodeći me što dalje od strahova i tjeskoba, ostavljajući za sobom sve brige kao što to samo pas umije. Po povratku s jedne od šetnji, doveo me do pisaćeg stola i sjeo, čekajući.

Sjeo sam i ja, ali nisam odmah počeo pisati, makar su mi se riječi različitih priča sudarale međusobno poput ljudi na Jelačić placu za vrijeme najvećih zimskih gužvi. Umjesto na tipke, prste sam spustio na glatku pseću dlaku. Pluto me je gledao s očekivanjem.

„Ti si jedan vraški dobar pas“, rekao sam mu tad i po prvi put shvatio da se obraćam živom biću, a ne izvoru inspiracije. Ustao sam od stola i krenuo put frižidera.

„A sad ćemo ti i ja nešto pojesti, a onda na posao. Zagreb je velik grad! A veliki gradovi kriju puno priča. Samo ih treba naći. Koje li sreće da imam psa tragača!“