Zlatnik na kraju duge

Vodena se staza prostirala pred njime dokle god mu je oko sezalo. Vrijesište se gubilo, pa vraćalo, poput ovaca puštenih na pašu, ali je rijeka uvijek bila tu. Otkada je sve počelo.A počelo je s kišom.

 

Sjedio je u sobi, kao i uvijek kada se voda nalazila tamo gdje joj nije bilo mjesto: u pristojnim koritima u zemlji koje je pošten čovjek mogao izbjeći. Cureći s neba, teško ju je bilo zaobići, još teže ne ugaziti. Stoga je sjedio doma i razmišljao, bacajući čeznutljive poglede prema zavjesama, očekujući da ih razgrne topao sunčev dodir. No, njega nije bilo. Danima. Tjednima. Mjesecima.

Nemir je rastao, kao i bujice što su se valjale ulicama podno njegova prozora. I onda je došao dan kada je odlučio pružiti otpor tom neprirodnom stanju i izaći van. Nadao se nekako da će time pokazati kiši gdje joj je mjesto, i vratiti je odakle je već došla.

 

I doista, čim je kročio na ulicu, svjetlost se razli niz mokre pločnike i pred njim se ukaza bajkovit prizor: namjesto ulice koju je pamtio prije kiše pred njim se prostirala rijeka što je vrludala između kuća, sa svake strane omeđena suncem obasjanim trotoarom.

Pomalo iznenađen brzo se sabra i krene na jug prateći vodeni tijek. Hodao je tako satima, tek tu i tamo zamjećujući promjene koje je kiša donijela. Rugobno zdanje što se uzdizalo nad veselom skupinom kupina bijaše nestalo, kao i otrcani most nad nepostojećim potokom. Došavši do zadnje kuće, zelene s voćnjakom prepunog smokvama, okrene se i shvati da je kiša otplavila sve što je smatrao suvišnim. Hladne betonske zgrade, prljava mala dvorišta između kuća, brdašca smeća i jarci željezarije, sve je to nestalo, ostavljajući za sobom savršen mali grad, upravo onakav kakav je oduvijek smatrao da bi trebao i morao biti.

Osmjeh mu preobrazi lice i on zadovoljno krene dalje, prateći bujicu koja se lijeno ljeskala na suncu. Nije ga zabrinulo što putem nije sreo nikoga. Ljudi su uvijek bili ti koji su dodatno narušavali sliku savršenog grada. Površni, nerazumni ljudi, nikad zadovoljni svojim životima. Više ih nije bilo. Svijet postade savršeno mjesto ispunjeno šuštanjem trave i šaša na vjetru, po kojom vrbom koja je ispirala grane u rijeci, srebrnim nitima riba i očima što su ga pratile iz gustiša.

Uskoro se pred Dječakom pojavi duga i on krene za njom. Ne začudi se kad shvati da i dalje hodi uz svoju vodenu drugu koja mu je stupala uz noge otkad je izašao iz kuće. Lijepo je s nekim koračati po svijetu! pomisli i pruži ruku prema vodi. Dotakavši površinu shvati da ne vidi svoj odraz u vodenu zrcalu i ustukne malo, no svejedno uroni isprva prste pa zatim i cijelu šaku. Dodir vode bješe mek i prijateljski. Osjeti smirenost kakvu nikada dosad nije osjetio i sigurnost da je ovo pravi put kojim treba ići, bez obzira na njegove neobičnosti. Pređe blago prstima po vodi, gladeći je poput psa i ustane, još odlučniji u svom naumu nego kad je otvorio vrata kuće u namjeri da otjera kišu. Sada je čak točno i znao po što se uputio, kao i gdje će to naći.

 

Duga je završavala iza vrijesišta, podno planinskog lanca, plavičastog u svojoj udaljenosti. Nije znao koliko je dugo hodao, niti je osjećao umor. Dapače, nikada nije bio orniji. Osmjeh mu je stalno titrao na licu. Odražavao je svaku boju oko njega, svaki pokret u travi. Svaka životinja, ma koliko mala ili velika bila, bješe dočekana s veseljem. Svako biće, bilo ono stvarno ili ne, stravično ili bajkovito dobro, postalo je dio ovog puta ka nečem što je znao da je bitno, iako ne točno i na koji način.

Uskoro mu se učini da ne hoda uz rijeku sam, već da ga prati čitav niz novih prijatelja. Prijatelja koji nisu postavljali pitanja o suludosti puta prema kraju duge. Prijatelja koji su se isto kao i on vodili vodenom stazom što ih je bodrila i pojila na njihovom hodočašću prema planinama.Noći su provodili uz krijesnice. Iz rijeke bi pak ribe nepoznata imena isijavale blago svijetlo. Društvo na obali je sad već bilo poveliko i nisu ga činili samo ljudi i životinje, duhovi, anđeli i demoni, mjenjači oblika i snovohodači. Bilo je tu i dušoputnika, životnika i vječnika, a par puta je navratio čak i jedan maštočuvar osobno.

 

U takvom su sastavu stigli u podnožje planine. Vodena se staza tamo razlijevala čineći jezero podno neprohodnih litica. Svi se zaustaviše na obali i Dječak osjeti da su sve oči uprte u njega. Sada kad je došao na kraj puta, na kraj duge koja je uranjala skoro u samu stijenu planine, najednom ga uhvati strah. No, pogledavši u oči svojih prijatelja, svojih drugova po putu, znajući da je bitan za njih isto toliko koliko i za njega, odvažno zagazi u vodu i krene prema dugi. Došavši do nje, ugleda ono po što je došao. Po što smo svi došli, ispravi se.Na dnu plitka jezera, na kamičcima u koje je uvirala raznobojna svjetlost, ležao je trokutasti zlatnik ispisan njemu nepoznatim znakovima. Polako ga dotakne prstima i krene vaditi iz vodena počivališta, strahujući da će poremetiti nešto, gonjen mišlju da mu zlatnik ne pripada i da nema prava posegnuti za njim.Izvađen iz jezera, zlatnik postade težak. Zagledavši se u izrađeni komad zlata što mu je ležao na dlanu shvati da razumije sve što piše na njem, iako su se znakovi stalno mijenjali, ne birajući jezike, pisma ni drevnost. Ushićeno podigne zlatnik pokazujući ga prijateljima i u taj čas se duga preli preko Dječaka i krene se širiti preko jezera prema sudruzima obasjavajući ih svjetlošću tisuće puta jačom od sunčeve, milijardu puta ljepšom i nestvarnijom.

 

I tada shvati gdje se nalazi i čemu služi zlatnik što ga drži u ruci. Vodena ga je staza odvela do svijeta što ga samo on može stvoriti, a zlatnik je ključ kojim u njeg pušta one koji će taj svijet graditi, a ne ga rušiti kao sugrađani od kojih je otišao. I odluči tad, stojeći mokar u duginu jezeru, da više nikada neće dozvoliti da ga vrate u svijet u kojem će ljudi imati pravo uništavati tuđe izmišljene svjetove. Pa makar to bio i realan svijet. Dječaku takva realnost nije trebala. On je imao svoje svjetove.Bio je Pisac.