Pripadnost

Alyvia je stajala na kamenoj ogradi koja se sama od sebe urušavala u rijeku pod njom. Njezina težina, ma koliko mala bila, nije nimalo pomagala općoj situaciji. Nepomična, poput kipa omotanog u tamnu haljinu, zurila je u vodu pod sobom. Magla se povlačila po samoj površini rijeke zaklanjajući joj pogled na cilj. Svejedno, znala je da je tamo.

U daljini, potmulo se probijajući kroz blijedosive naslage vode u zraku, sat poče otkucavati. Brojala je u sebi svaki otkucaj, iako je znala da će ih biti točno dvanaest. Jeka zadnjeg udarca zaostane negdje u gustome zraku. Djevojka ispruži desnu ruku polako ispred sebe, trudeći se ne izazvati odron kamenja na ogradi. Okrugli srebrni sat na dlanu pokazivao je ponoć i minutu. Još šest minuta. Nadala se da nitko neće naići.

Pet. Četiri. Tri. Dva. Jedan. Ponoć i sedam minuta. Alyvia stisne šaku i zakorači u maglu. Put je bio kratak. Dio mosta nije krenuo za njom kao što se bojala. Već bi bilo dovoljno problematično objašnjavati odakle se ona stvorila, u slučaju da je netko vidi kako prelazi Prag. Objasniti odakle je došla hrpa kamenja koja bi se sručila kroz Prolaz za njom bilo bi još teže.

 

Mrzila je nepraktične Prolaze. Ovo je bio jedan od najnepraktičnijih kroz koji je dosad prolazila. Ipak, vraćao ju je na direktno na kućni prag što ga je činilo iznimno vrijednim u njenom životu Putnika.

Neobičan čovjek, taj Hashem. Njega je trebala potražiti kada je kroz Prolaz istupila na rub njoj nepoznate šume u zoru 13. listopada 1307. godine. Znala je da se nalazi na području današnje Francuske. I to je bilo sve što je znala. Više joj nije ni trebalo.

 

Nije se zamarala detaljima. Za ženu, poglavito tako mladu kao što je ona bila, u tom  Dobu nije ni bilo pametno pokazati previše znanja. Ista je stvar bila s jezikom. Nije se moglo naučiti jezike svih Mjesta na koja si išao, a kamoli svladati lokalna narječja. Bila je to unaprijed izgubljena bitka. Stoga je uvijek izabirala univerzalni jezik: glumila je da je nijema i mentalno zakinuta. Nitko nije smatrao tupu i mutavu šesnaestogodišnjakinju sumnjivom, a kamoli opasnom. Tako je Alyvia mogla mirno, manje ili više, potražiti osobu kojoj je nosila Poruku.

 

Selo nije bilo pretjerano veliko. S mjesta gdje je stajala padao je savršen pogled na toranj crkve u kojoj se trebao nalaziti Hashem. Nevelika kula s naherenim zvonom isticala se poput pastira u stadu nabijenih kućica. Naći čovjeka čije je ime značilo "ime" na hebrejskom neće biti veliki problem, zaključi. Polako se uputi ka selu, naizgled umorna pogleda uprtog u pod, kao što se i očekivalo od hodočasnika nakon dugog puta.

Selo je već odavno bilo na nogama. Miris pečenog kruha bio je u potpunosti prekriven smradom kojim je odisao svaki seljanin kraj kojeg je Alyvia prošla. Kretala se izbjegavajući pogled u nakupine na utabanoj zemlji iz kojih se širio još jači smrad nego iz samih stanovnika. Bila je jedina u selu kojoj su oči suzile od jačine isparavanja. Najgori dio posla. Smrad.

Brišući predugim rukavom oči i šmrcajući bez prestanka,  napokon se dočepa crkvice. Nije bila u boljem stanju od mosta s kojeg će se vraćati nazad. Znala je da je ni unutra ne očekuje prevelika čistoća. Putovanja u prošla Doba rijetko su kad bila pogodna za njene nosnice. Alyvia uzdahne i pokuca na drvena vrata.

 

Otvori joj starac odjeven slično poput nje: iznošeni skuti vukli su mu se oko nogu odajući da je taj habet nosio prije nego što su godine uzele par centimetara od njegove visine i pretvorile ga skoro u grbavca. Djevojka rukom pokaza znak pozdrava i preda svitak. Starac baci mrenast pogled u nju, pa u svitak, te je pozva unutra. Alyvia kimnu glavom u znak zahvale i stupi u mračnu crkvicu.

Par klupica od drveta i jednostavan oltar prekriven suknom blistali su pod jutarnjim suncem što je prodiralo kroz otvore  u kamenim zidovima, dajući siromaštvu patinu privremenog zlata. Alyvia se ogleda oko sebe tražeći barem neki dokaz da bi ovo moglo biti pravo Mjesto. Sva Mjesta na koja je dosad dolazila imala su u sebi ono nešto što ih je i činilo Mjestima na koja se donose Poruke. Bogata biblioteka, zbirka umjetnina, artefakt na kojem je radila skupina istraživača, lokacija na kojoj je otkriveno nešto što treba ostati skriveno ili na kojoj je sakriveno nešto što zahtijeva otkrivenje. Ovo Mjesto zasada nije sadržavalo nijednu poveznicu s ijednim Mjestom na kojem je dosada bila.

 

Već se poče pitati nije li pogriješila pri izlasku u Doba kad se pojavi starac u pratnji tamnoputog muškarca duge crne kose, sjajne poput dlake svježe istimarena vranca. Lice mu je svojom glatkoćom odudaralo od sviju lica koje je viđala u Dobima poput ovoga. Koliko god ljudi bogati bili, svi su do jednoga imali neujednačen ten pun bora i ožiljaka, što od ratova, što od bolesti, što od teškoga života. Izgleda da ništa od toga nije pogodilo muškarca pred njom.

Ipak, nije bila kosa ni lice ono što ju je prikovalo za mjesto. Bile su to njegove oči. Ne njihova jantarna boja ili bademast oblik. Ne, nisu ih oni činili moćnima. Moć koju su imale proizlazila je iz muškarca koji ju je promatrao. Ne kao djevojku, ne kao Putnika, ne kao donositelja Poruke. Već kao osobu, cijelu, potpunu, sa svim njenim Prošlostima i Putovanjima.

Alyvia pokuša pobjeći od ovog prodiranja u vlastitu privatnost no jedino što joj uspije je da još više izgubi kontrolu, da se još više otkrije ovom neznancu. Pokuša prestat zuriti u te oči, ali joj ne uspije. Kada se svijet oko nje sveo samo na jantarne šarenice, napokon shvati da je upravo on razlog zašto je ovdje trebalo donijeti Poruku. On je Mjesto. A ne primatelj Poruke.

Mreža popusti i Alyvia bi naglo oslobođena. Pogledom zaokruži po ruševnim zidovima, dokazujući samoj sebi da posjeduje mogućnost slobodne volje. Strese glavom i ponovno pogleda u muškarca. Više nije imao moć nad njom. Ne, netočno. Više nije rabio moć nad njom. Dobio je što je htio.

 

"Oprosti za ovako neugodan doček. Puno je lažnih donositelja Poruka u današnje vrijeme. Skoro isto toliko koliko i lažnih proroka."

Njegov je smijeh bio i tužan i ironičan istovremeno. Pozva je rukom da ga slijedi. Trošnim se stubama spuste u sigurnost podruma.

Uznemirena. To je bila prava riječ za njezino stanje. Ovaj me čovjek uznemirava. Jedva je čekala da primi Poruku i vrati se nazad u svoj svijet. U svijet u kojem ljudi nisu radili jedni drugima ovakve stvari. To nije u redu. Jednostavno nije. Takvi ljudi ne bi trebali postojati. Točka.

"Koliko god se bunila i protestirala, što je učinjeno, učinjeno je i dio je prošlosti. Tvoja pobuna, koliko god jaka bila, neće je poništiti. Kao ni tvoje sjećanje na nju."

"Vi čitate misli?!"

Riječi bijesno suknu iz nje. Otkad je ušla u crkvicu, redalo se poniženje za poniženjem, a ovo je bio vrhunac nepristojnosti.

"Ispričavam se. Ljudi kojima sam okružen navikli su na mene. Mislio sam da ćeš prilikom dolaska ovamo biti obaviještena što će te očekivati, ali vidim da nitko nije smatrao shodnim upozoriti te na mene", rukom joj pokaza stolicu desno od sebe i ona automatski sjedne.

Zapita se koliko ljudi poput njega još postoji i da li je to što ih ona nikad nije srela dobar pokazatelj koliko su rijetki. Alyvia sklopi ruke pred sobom, malim prstom prolazeći po udubljenju stola, čekajući odgovor. Znala je da ju je čuo.

"Ima nas puno više nego što misliš. Oduvijek nas je bilo. Ljudi nas se boje."

Alyvia se sjeti Inkvizicije i progona vještica, spaljivanja i osuda zbog manjih stvari od ove. Trudeći se ostati mirna bar izvana, prokune u sebi sebe i svoju brzopletost sjetivši se misli o tome kako ovakvi ljudi ne bi trebali postojati.

"Ljudi su se oduvijek bojali i bojat će se onoga što ne poznaju. A mi im ne možemo pokazati što smo, niti ih poučiti našim Darovima. Za njih ćemo uvijek biti i ostati oni Drugi, Različiti. Jedni će nas spaljivati, drugi nas držati za saveznike, ali će strah od naših sposobnosti svejedno biti u pozadini njihovih postupaka. Strah, a ne prihvaćanje."

           

Alyvia uhvati sebe kako želi prihvatiti tu različitost i ne bojati je se. Kako želi ostaviti na njega dobar dojam, a da pritom ne zna zašto. Ona je bila Putnik,  njezino je bilo da prenosi Poruke, a ne da ostavlja dobar dojam. Nešto se u njoj prelomilo u trenutku kada je stupila u ovo Doba. Točnije, kad je upoznala ovog čovjeka. Nešto što nije znala opisati.

Što je to što je ovaj Put i ovo Mjesto čini toliko drugačijim od svih ostalih Putovanja i Mjesta na kojima sam bila? Nije to samo ovaj čovjek koji čita misli. Bilo je još nešto u ovom Putu, u ovom Mjestu, u ovom čovjeku. Nešto što ih razlikuje od svih Putova, svih Mjesta i svih primatelja dosada. Nešto što me mijenja...

 

Djevojka podigne pogled sa svojih ruku koje su i dalje bile čvrsto ukrštene u korijenju sada već dobrano problijedjelih prstiju. Znala je da ju čuje, ali joj Hashem ne odgovori ni na jedno pitanje. Sjedio je ruku ispruženih ispred sebe, zavaljen u naslon stolice, slika i prilika opuštenog domaćina. Čekao je. I promatrao.

"Nećete mi odgovoriti?" upita Alyvia, ne vjerujući koliko je žala bilo u njenim vlastitim riječima.

"Ne sada. Još nije vrijeme. Ali bit će. Vrlo skoro", toplina njegova glasa ugrije ju cijelu i dadne joj polet za ... nije znala za što, ali se osjeti ispunjenija nego što je ikada u životu bila. Pretpostavi da je to osjećaj koji su opisivali vjernici kada su tvrdili da im se Bog obratio, makar je ona znala da se Bog nikada ne obraća ljudima na taj način. Svejedno, ovaj joj se osjećaj sviđao.

 

Bio je pozitivan, kreativan, ali potpuno različit od svega što je dosada doživjela. Nije poput ostalih osjećaja isključivao razum. Štoviše, uključivao ga je na isti način kao što benzin pokreće motor. Na isti je način ovaj novostečeni osjećaj pokretao njene misli koje su jurnule brzinom za koju nije ni znala da mogu postići. Odjednom osjeti želju postavljati pitanja, tražiti odgovore. Nije više željela samo prenositi Poruke, željela je postati dio njih.

Nije znala kako to postići, niti zašto bi to uopće željela, kao ni otkuda najednom sva ta pitanja i sve te želje. Nikada nije bila znatiželjna, zato je i bila izabrana za Putnika. Oni ne postavljaju pitanja niti se vezuju za svoja Putovanja. Oni samo prenose. I dosada je to uvijek bilo tako. Ovaj je Put sve to promijenio. Osjećala je promjenu duboko u sebi. Kao da se neki novi svijet pokrenuo i počeo postavljati svoja pravila. Svijet koji prije nije postojao, pravila koja prije nisu mogla vrijediti.

 

Pogleda s očajem u Hashema, nadajući se da će joj on objasniti što se događa s njom, ali on samo pruži ruku i blago je spusti na njezino rame:

"Uskoro."

           

Došla je na stari most pola sata ranije i stajala na ogradi koja samo što se nije urušila pod njom, riskirajući da je neko proglasi samoubojicom. Stajala je poput kipa, tresući se u sebi, čekajući trenutak kada će se Prolaz otvoriti, pokušavajući na trenutke zaboraviti što se dogodilo na ovom Putovanju, a već drugi tren trudeći se shvatiti što se to u njoj konkretno promijenilo i što ta promjena sa sobom donosi. Konfuzna, izgubljena, potresena, uznemirena. I cijelo vrijeme prokleto dobre volje. Nepodnošljivo.

           

Prolaz ju nepogrešivo baci na prag vlastitog stana. Prvo kada, onda Perceptorat i izvješće, posloži si prioritete. I trebam izgledati normalno. Kao da se ništa nije dogodilo. Kao da je ova Alyvia ona ista Alyvia koja je krenula na ovo Putovanje.

 

Odmaknuta stoljećima od Hashema Alyvia pokuša biti nešto suvislija nego tamo u onoj podrumskoj prostoriji osvijetljenoj svjetlošću samo jedne okrhnute svijeće. Bez obzira na udaljenost, polet koji je susret s tim čovjekom izazvao u njoj i dalje nije jenjavao. Promjena započeta u četrnaestom stoljeću razvijala se i dalje, neometana poskakivanjem veš mašine i brujanjem aparata za kavu.

Popodne ću svratiti do oca. On će možda znati što mi se događa, odluči. Njihova je obitelj stoljećima pripadala Redu. I dok su druga djeca njene dobi čitala bajke o davnim vremenima i drevnim kraljevima, ona je odrastala uz njih. Okružena ljudima koji su ih upoznali, poznavali ili će ih tek sresti na nekom od svojim budućih Putovanja.

 

Sama mogućnost putovanja kroz vrijeme bila je za nju dovoljno fantastična da se nikada nije zapitala čemu sve to? Zašto uopće ljudi iz različitih razdoblja komuniciraju međusobno, zašto se povijest događa na isti način kako je zapisana u udžbenicima ako netko iz budućnosti ima mogućnost doći i promijeniti prošlost samo jednim podatkom, samo jednom Porukom.

Odrastajući fascinirana samim Putovanjima, previdjela je ova pitanja. Kada je napunila petnaest, priključila se Redu kao Putnik. Biti Putnikom bio je Alyvijin san i napokon se ostvarivao. Tek sada uvidi koliko je njen interes za rad Reda bio ograničen dječjom fascinacijom.

 

Perceptorat. Skup knjižnica, laboratorija, operacionih sala,  skladišta opreme, garaža s vozilima, zbirki umjetnina, informatičkih centara... sve je to bio Perceptorat, jedna velika mreža svih mogućih i nemogućih podataka koji su se slijevali sa svih strana svijeta, bilo po prostornom, bilo po vremenskom kontinuumu. Sve se skupljalo tu, u ovom starinskom zamku koji je Alyviju zbog manjka prozora, viška puškarnica i debljine zidova više podsjećao na utvrdu.

           

Alyvia kroči u predvorje Perceptorata i po tko zna koji put ugleda mozaikom izrađen znak Reda na podu. Istoga se trena tlo pod njom raspe a ona klizne nazad u četrnaesto stoljeće, u onu izbicu pod crkvom. Digne glavu prema kupoli koja je propuštala zrake zalazećeg sunca i postane svjesna činjenice da zna odgovor na sva pitanja koja je postavila Hashemu.

Okrene se za 180 stupnjeva i istrča iz zgrade, grabeći prema pilani na kraju grada. Došla je u zadnji tren. Čim je kročila preko Praga, Prolaz se za njom zatvori. Nije bila odjevena kako se  spada, ali molitve su joj bar bile uslišane: s druge je strane vladao mrkli mrak. Prije negoli se snašla neko je zaogrne vunenim plaštem. Nije se prepala. Samo ju je jedna osoba mogla čekati na ovom mjestu u ovo vrijeme. Hashem. Znao je da ću doći. Čekao me.

 

"Vi ste Graditelj Hrama."

Nije to bilo pitanje, prije konstatacija.

Znala je da osoba koja je sagradila prvi Hram još uvijek postoji. Njezini roditelji su ga nazivali Graditelj. Govorili su o njemu s poštovanjem ravnim onome koje ostali ljudi čuvaju za Boga. Bio je osnivač Reda Hrama i onaj koji je koordinirao mrežu Poruka. Vjerojatno je imao i drugih dužnosti, ali je nju, kao Putnika, zanimala samo njegova vezanost za njen  dio sudjelovanja u radu Reda.

Nikada nije smatrala da se radi o uistinu istoj, živoj osobi koja je sagradila prvi Hram. Njoj samoj je logičnije bilo da je Graditelj titula niza pojedinaca nego da se radi o pravom graditelju prvog Hrama. Ipak, prvi je Hram sagrađen jako davno. A opet, zašto ne? Ako netko putuje kroz vrijeme, što ga sprečava da na putovanjima ostane živ onoliko dugo koliko to sam želi?

U glavi joj se zavrti od podataka koji su poput lego kocaka padali na svoja mjesta. Podataka s kojima je odrasla, podataka s kojima je živjela, koji su cijelo vrijeme bili oko nje. U roditeljskoj kući, za vrijeme školovanja u Institutu, tijekom raznih Putovanja... na koje nikad nije obratila pozornost. Nisu joj bili važni. Nisu je se ticali. Nisu bili dio nje. Dosad. 

 

Stojeći u mraku ovog prljavog i hladnog Doba, shvati koliko je toga propustila. Trebala je upoznati samog Graditelja da napokon shvati čemu pripada, osim obiteljskoj tradiciji. Jer očito da to nije bila u stanju učiniti sama. Nikada nije mislila da bi za sebe mogla reći da je tupa, do ovog trenutka kad joj je cijeli život prošao pred očima. I preformulirao joj se naočigled iz hrpe nejasnih podataka u savršenu skladnu matricu.

 

"Mi smo treći Hram", polako izgovori.

 

S legendom o Hramu je odrasla: „Bit će sagrađen Hram i u njem će biti pohranjeno sve blago ovoga svijeta. Sve dragocjenosti, sva znanja, sve što je bitno nalazit će se u njemu, zaštićeno trostrukim zidovima. Prvi je Hram sagrađen i srušen. Drugi je Hram sagrađen i srušen.“

 

Dotle nije bilo ništa nejasno, osim detalja da neprijatelji Hrama nikada nisu pronašli niti tračak od njegova blaga.

 

Poruke. One su bile razlog zašto nitko nikada nije pronašao ništa drugo osim zjapeće ljuske. Duša Hrama, ono najbitnije u njemu, odavno je bilo na sigurnom kada su se začule ratne trublje. Hram je mogao biti razoren kao mjesto, ali ne i kao pojam. Jer on NIJE bio mjesto, on je bio nešto sasvim drugo. Alyvia odmahne glavom u čuđenju. Kako prije nije vidjela nešto tako očito?

 

Predaja je govorila da će treći Hram biti izgrađen  kada se ispuni vrijeme za to. Pretpostavljala je da je to samo predaja. Red je čuvao sva znanja pohranjena u prva dva Hrama. Ali to, očito, nije bilo sve čime se Red bavio. Jer, treći je Hram već postojao.

           

Hram koji nije sastavljen od kamena koji se lomi, već od ljudi što ostavljaju svoj trag u Dobima, Hram koji ne postoji u krhkom prostoru, već u vremenu što ga čini neuništivim. Zadaća  Reda Hrama nije čuvati podatke koji postoje ili koji će tek postojati. Zadaća je širiti ih kroz Doba i učiniti ih dostupnim svima. Svako ima pravo na Znanje, svatko je jednak pred Mudrošću. To je bio Hram. Ispunjavanje te zadaće.

 

A ona nije bila samo Putnik, mladi član Reda koji se bavio prenošenjem Poruka. Ona je bila dio tog velikog Tkanja koje se prostiralo od početka do kraja svijeta, dostupno svima. Bila je dio trećeg Hrama, svepostojećeg i neuništivog. Stvorenog u vremenu, a ne u prostoru, izbjegavši tako sve mane materijalnoga. Hrama Znanja koje se prikuplja i širi istovremeno. Sposobnost koja je u prostornom kontinuumu neizvediva, a u vremenskom je više nego jednostavna: Poruke su se mogle kretati u kojem god pravcu je pošiljatelj odlučio. Putnici su tako postali kamenje od kojeg je sagrađen treći Hram.

           

Trebala je upoznati Graditelja da bi shvatila tko je i što je. Alyvia pretpostavi da mu između ostalog i ovo spada u opis posla. Prosvjetljavati mlade Putnike. Jer, iako svi imaju pravo na Znanje, nitko se nije rodio pametan…