Azazel

Azazel se pojavljuje u židovskoj predaji  kao pojam čije je i porijeklo imena i značenje neizvjesno. Dok jedni smatraju da je Azazel ime mjesta na kojem su se u doba Hrama žrtvovala jarad tijekom obreda na dan Yom Kipura, blagdana pomirbe i pokajanja, drugi smatraju da je Azazel ime same sile koja je tijekom tog istog obreda stajala u opozitu na Jahvu. Jahvi je bio posvećen jedan jarac, dok se drugi slao Azazelu. 

Porijeklo riječi „Azazel“ Brown–Driver–Briggs Hebrew Lexicon tumači kao „odstranjenje“, značenje koje se pridaje riječi „azel“ iz čega proizlazi da je Azazel „potpuno odstranjenje“. Ovu teoriju podržava i hebrejsko-grčki prijevod Biblije u kojoj se Azazel prevodi kao „onaj koji odašilje dalje“. Ovaj prijevod podržan je i od strane Genesiusa u Hebrejskom leksikonu.

Po nekim rabinskim interpretacijama Azazel se može smatrati teoforičkim imenom, imenom koje u sebi sadržava ime Boga, iz razloga što se sastoji od riječi „azaz“ koja znači „hrapav“ i riječi „el“  koja znači „jak/snažan/od Boga“ vezujući tako ime Azazel za litice i pustinjske stijene Judeje. Po Talmudu, Azazel se na ovaj način može povezati sa liticom sa koje se žrtveno janje iz Hrama bacalo jer bi Azazel značilo „veliku (el) planinu (azaz)“. Ovakvo pojašnjenje imena Azazel nalazi se u Yomi 67b te definira Azazel kao „najveću od sviju planina“.

 

Kao što se vidi iz gore priloženog, sve opcije otvorene pri pojašnjavanju Azazela bilo kao imena mjesta ili imena sile, vezane su uz određeni dan u godini u kojem se narod Izraela prilikom obreda u Hramu razrješava grijeha počinjenih u prošloj godini, te započinje novu godinu duhovo čist.

Sam obred opisan je vrlo jasno u Levitskom zakoniku:

16: 6 Pošto Aron prinese junca za žrtvu okajnicu za svoj grijeh i izvrši obred pomirenja za se i za svoj dom, 7 neka uzme oba jarca i postavi ih pred Jahvu na ulaz u Šator sastanka. 8 Neka Aron baci kocke za oba jarca te jednoga odredi kockom Jahvi, a drugoga Azazelu. 9 Jarca na kojega je kocka pala da bude Jahvi neka Aron prinese za žrtvu okajnicu. 10 A jarac na kojega je kocka pala da bude Azazelu neka se smjesti živ pred Jahvu, da se nad njim obavi obred pomirenja i otpremi Azazelu u pustinju. 11 Zatim neka Aron prinese junca za žrtvu okajnicu za svoj grijeh; i obavi obred pomirenja za se i za svoj dom: i neka zakolje toga junca za žrtvu okajnicu za svoj grijeh.

 

Druga životinja, ona namijenjena Azazelu,  prolazi drugačiju proceduru:

16: 20 Kad svrši obred pomirenja Svetišta, Šatora sastanka i žrtvenika, neka primakne jarca živoga. 21 Neka mu na glavu Aron stavi obje svoje ruke i nad njim ispovjedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu, neka ga pošalje u pustinju s jednim prikladnim čovjekom. 22 Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje u pusti kraj. Otpremivši jarca u pustinju, 23 neka se Aron vrati u Šator sastanka, sa sebe svuče lanenu odjeću u koju se bio obukao kad je ulazio u Svetište i neka je ondje ostavi. 24 Neka potom opere svoje tijelo vodom na posvećenu mjestu, na se obuče svoju odjeću te iziđe da prinese svoju žrtvu paljenicu i žrtvu paljenicu naroda i obavi obred pomirenja za se i za narod. 25 Loj sa žrtve okajnice neka sažeže u kad na žrtveniku. 26 Onaj koji je odveo jarca Azazelu neka opere svoju odjeću, svoje tijelo u vodi okupa i poslije toga može opet doći u tabor.

 

Ovakve rituale prilikom kojih se na životinje prenose grijesi, bolesti ili bilo što što se u ta doba smatralo „nečistim“ kod ljudi nalazimo i drugdje u Levitskom zakoniku:

15: 13 Kad se onaj koji ima izljev od toga izliječi, neka onda nabroji sedam dana za svoje oćišćenje; neka opere svoju odjeću, okupa se u živoj vodi i neka je čist. 14 Osmoga pak dana neka uzme dvije grlice ili dva golubića, dođe pred Jahvu na ulaz u Šator sastanka pa ih svećeniku preda. 15 Neka ih svećenik prinese jedno kao žrtvu okajnicu, a drugo kao žrtvu paljenicu. Time će svećenik izvršiti obred pomirenja nad tim čovjekom za njegov izljev.

 

Liječenje od gube se po istom zakoniku obavlja na slijedeći način:

14: 5 Neka zatim svećenik naredi da se jedna ptica zakolje nad živom vodom u zemljanoj posudi. 6 Potom neka uzme živu pticu, a onda zajedno živu pticu, cedrovinu, grimizno predivo i izop zamoči u krv ptice što je bila zaklana povrh žive vode. 7 Sada neka sedam puta poškropi onoga koji se od gube čisti, a onda ga čistim proglasi. Poslije toga neka pusti živu pticu na otvorenu polju.

 

Svuda je prisutan isti motiv, a to je prelazak „nečiste“ osobine čovjeka na životinju te njezino puštanje na slobodu. U slučaju jarca iz Hrama, slanje Azazelu je značilo nošenje van Hrama i bacanje životinje sa udaljene litice tako da bi svećenik bio siguran da se jadna životinja ne može vratiti nazad u zajednicu zajedno sa svim grijesima koji su na nju prebačeni. U trenutku kada bi njezino tijelo dotaklo dno ponora, maramama bi bio poslan signal do Hrama, te bi se tek tada, kada su grijesi bili sigurno kod Azazela, obred mogao nastaviti.

Ovakvi obredi „pročišćavanja“ preko životinja poznati su i u drugim narodima. Babilonci su imali običaj za vrijeme blagdana Akitu ponuditi jarca umjesto ljudskog bića božici bezdana Ereshkigal. Akadijska magija sadržavala je formulu za liječenje osobe koja nije htjela jesti ni piti koja je uključivala vezanje jarca za krevet takve osobe. Bolest je tako trebala preći sa bolesnog čovjeka na jarca koji bi se zatim odveo u pustinju i zaklao, a kuhano meso bi, zajedno sa medom i uljima, bilo ostavljeno u pustinji, vjerojatno kao žrtva demonima. Tijekom kuge, Hetiti su slali čitava stada koza prema neprijateljima u nadi da će kuga otići i ostati kod njih. U helenističkom svijetu je ljudska žrtva zamijenila životinjsku.

Ponekad su takvi obredi bili vezani za teška vremena u kojima su se narodi koji su ih prakticirali našli, a ponekad su bili sastavni dio ciklusa godišnjih blagdana, tako da obred iz jeruzalemskog Hrama kao takav nije unikatan. Međutim, odnos jedinog Boga u judaizmu i Azazela je više nego zanimljiv.

 

Iz Levitskog zakonika se vidi da je jarac na kojeg su prenijeti grijesi Izraela određen za Azazela. Da li je to mjesto gdje će životinja skončati, način na koji će grijesi biti otkupljeni ili je to osoba kojoj se upućuje jarac označen crvenom niti, iz tog teksta nije razvidno.

U prilog teoriji mjesta govori korijen imena „az=hrapav“ plus „el=moćan“ jednako „najveća planina“ te sam obred: dio bacanja jarca sa litice.

U prilog teorije da se radi o zasebnoj sili to jest posebnoj osobi kojoj je jarac namijenjen govori činjenica da se jarci dijele na „jedan za JHWH“, a drugi „za Azazela“, što navodi na misao da je Azazel sila oprečna Jahvi koja obitava u pustinji gdje inače obitavaju demoni poznatiji pod imenom Se'irim ili dlakavi demoni nalik na jarce. Ove demone pustopoljina i planinskih krajeva oko Jeruzalema priznavala je većina primitivnih semitskih plemena, te im prinosila žrtve. 

Se'irim se spominju u Levitskom zakoniku, a Kršćanska Sadašnjost ih prevodi kao „jarce“:

17: 7 tako da ubuduće ne prinose svojih žrtava klanica jarcima s kojima se odaju bludu. Neka je ovo trajan zakon za njih i njihove naraštaje.

U Ljetopisima II ih također prevode kao jarce makar se u originalu jasno vidi da se radi o Se'irim:

11: 15 a postavio je svećenike za uzvišice, za jarce i za telad koju je napravio.

Ista je stvar i sa Izajijom gdje je Se'irim mjesto uz Lilit, demonsku kraljicu:

34: 14 Ondje će se sretat divlje mačke s hijenama, jarci će dozivati jedan drugoga; ondje će se odmarati Lilit našav počivalište.

        

Demonska priroda Azazela iz Starog Zavjeta dovodi ga u vezu sa Azazelom iz Knjige Henokove, židovskog apokrifnog teksta nastalog u drugom stoljeću koji nastavlja priču započetu u Postanku o anđelima koji su se ženili ljudskim ženama te naselili zemlju nefilima, poluljudskom-poluanđeoskom djecom:

6: 2 opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli. 3 Onda Jahve reče: "Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je tjelesan, pa neka mu vijek bude stotinu dvadeset godina." 4 U ona su vremena - a i kasnije - na zemlji bili Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi.

 

Henok za jednog od vođa ove anđeoske pobune stavlja Azazela (ili Azaela kako ga spominju Kumranski tekstovi) te ga optužuje da je čovječanstvo naučio umijeću ratovanja, pravljenja oružja, pravljenja ukrasa, a žene je poučio vještinama ukrašavanja vlastita tijela pomoću boje, šminke i nakita, ne bi li tako nastavile zavoditi anđele:

 8:1 Azaziel je, štoviše, podučio ljude izradi mačeva, noževa, štitova, oplećaka, izradi zrcala, uporabi boje, uljepšavanju obrva, uporabi svakovrsnog dragog i probranoga kamenja, i svim vrstama boja, te svijet bijaše izmijenjen. Bezbožnost se širila; bludničilo se posvuda; i oni su griješili i pokvarili se na sve načine"

S obzirom da je podijelio ljudima znanje Nebesa koje im nije trebalo biti dostupno i samim time ih doveo u kušnju koja ih je navela na to da čine zlo, Azazel se po Henoku smatra odgovornim za sve zlo koje je na svijetu nastalo, a koje je Bog pokušao riješiti Potopom, očito neuspješno.

Stoga je arhanđeo Rafael poslat da riješi problem tako da

10:4–5 veže ruke i noge Azazelu te ga baci u tamu. Načini otvor u divljini Dudaela te ga baci tamo. Nabaci na njega teške i oštre stijene."

 

Zanimljivo je da je gore navedeni Dudael u stvari Bet Hadudo ili Bet Harudo, mjesto spomenuto u Mišni, Yoma 6:8 vezano za liticu sa koje se jarac koji je u Hramu odabran za Azazela baca tijekom obreda. Sličnost između sudbine Azazela i žrtvenog jarca očita je, te stoga može ukazivati na slanje jarca samom Azazelu, anđelu koji je vezan i čeka Sudnji dan da mu oganj presudi, da preuzme u tom ognju sve grijehe kojima je čovječanstvo podleglo upravo zbog njegova dijeljenja nebeskih znanja koja im nisu donjela nimalo dobra. 

 

U Apokalipsi po Abrahamu, još jednom apokrifnom djelu, Azazel je također negativac koji odgovara Abrahama od žrtvovanja sina Isaka.

13:4-9 I nečista ptica mi govoraše te reče: „Što to radiš, Abrahame, na svetim visinama, gdje nitko ne jede ni ne pije, i gdje nema hrane za čovjeka. Sve će ovo vatra progutati i ponijeti prema visinama, a tebe će uništiti.“ Tada vidjeh pticu da govori i upitah anđela: „Što je ovo, moj Gospodine?“, a on reče: „Sramota je to, to je Azazel!“ te mu reče: „Srami se Azazel!  Jer Abrahamovo je mjesto u nebesima, a tvoje na zemlji, jer tako si sam izabrao da ti ovo bude obitavalište. Preko tebe je svo zlo došlo na naraštaje ljudi koji sad žive bezbožno.“

 Ujedno se u ovom apokrifu prvi put povezuje Azazel direktno sa Paklom:

14:5-6 Neka budeš ugarak peći zemaljske! Hodi, Azazel, neugaženim dijelovima zemlje. Jer je tvoje nasljedstvo nad onima koji su sa tobom.

U ovom se tekstu također javlja ideja da se zemlja koju je Bog stvorio većinski nalazi pod vlašću zla jer je Bog „20:5 dijeli sa Azazelom“, povezanim sa zmijom koja je dovela Evu u iskušenje, a Abraham ga opisuje kao zmaja sa

23:7 rukama i nogama čovječjim, sa šest krila na leđima desno i šest krila na leđima lijevo.

 

Bio Azazel anđeo ili demon, mjesto sigurno nije. Jer iz svega gore navedenoga nepobitne su tri stvari: Azazal je realan i stvaran poput Jahve, on ima svoje kraljevstvo u kojem vlada i vladar je nadnaravnih bića koja nastanjuju pustopoljine čime se uzdiže iz običnog demona na status božanstva. Ovakva transformacija unutar jedne strogo monoteistički usmjerene religije provukla se unutar hebrejske predaje isključivo zato jer je Azazalova uloga u obredu u kojem se spominje u službenim spisima, dakle u Levitskom zakoniku, više nego pasivna.

Što nikako ne čini samog Azazala pasivnim. Dapače.