Kako postati pisac

"Bijela joj se neman približavala polako dok je ona spuštala ruke prema pojasu u nadi da će dohvatiti oružje prije nego se divlja mačka otisne od zemlje i u skoku joj onemogući bilo kakvu obranu. Gledala ju je u oči boje karamela i... "

Sat je zazvonio i pokidao i tako krhku nit inspiracije. Danas su joj riječi dolazile teže nego inače. Posljedica umora i neispavanosti. Deadline-i su bili sve kraći, a godišnji sve bliži. Dva faktora koja su uvijek imala reperkusije na njezino pisanje. Ili barem pokušaje pisanja. Kako je izgledalo zasad. Ova se priča nije makla od prve rečenice zadnja tri sata. Divan prosjek. A već je trebala krenuti na posao.  

Skočila je iz drvene stolice koja je po ko zna koji put pala na pod i odskočila od njega, dodatno uplašivši Inu. Mrzila je to. Kad god bi žurila, sve je kretalo po krivu. A ona si nije mogla pomoći. Mrzila je žurbu, i stalno je bila u žurbi. Željela je da bar jedan dan u životu provede nigdje ne žureći. Onako, opušteno, kao što je vidjela da ljudi to znaju raditi.

"Natrag u ovaj svijet!" zapovjedila je samoj sebi i u skladu sa tonom odmarširala do ormara. Izvukla je crnu opravu od latexa i prebacila je preko vrata ormara. Uzdahnula je, nadajući se da nikad neće imati provalnike. Tko zna što bi ljudi pomislili o njoj da joj vide garderobu?!   Tugaljivo je skinula razvučenu trenerku markiranu sa par fleka i uvukla se u službeni kondom, kako je nazivala svoju odoru. Navukla je kapuljaču na glavu i ugurala par bezobraznih pramenova pod rub. Sada je uistinu djelovala poput kondoma. Dobro da ne svijetli u mraku.

Mrzila je svoju radnu odoru. Ko god da ju je kreirao, nije imao smisla za estetiku. Tješila se jedino da je na njenim muškim kolegama kondom izgledao puno gore. Sa tom utješnom misli krenula je prema starinskom ogledalu u kutu sobe. Još jednom je provjerila ima li sve što joj je potrebno i dlan prislonila na hladnu površinu.

           

Prolaženje kroz Opnu nikada joj neće preći u naviku. Jednostavno, nije bilo normalno dotaći teoretski ravnu, kompaktnu površinu i nakon toga proći kroz nju. Amen. Kompaktne površine zovu se zato jer ne mijenjaju svoju... pa, kompaktnost. Stanje! Da, agregatno stanje. Tako se to zvalo. I nitko joj nije mogao reći da je prirodno što jedna tvar ima istovremeno dva agregatna stanja. Točka. I da se mora navići na to. Nije morala.

Svaki je dan išla na posao u Nacionalni Park Maximilian prolazeći kroz Opnu, prelazeći u Zagreb 2147. godine. Dovoljno je bilo to što se pomirila s tim da taj svijet postoji i da je stvaran. Dapače, bila je toliko pomirena s tim da je čak imala i stalno zaposlenje, koje je čak i tako daleko od 2010. u kojoj je živjela s druge strane ogledala još uvijek bilo premija u zemlji zvanoj Hrvatska. Dapače, u 2010. godini ga nije imala. Radila je još uvijek kao honorarac.      

Suzdržala se da ne pljune na pod kao zadnji seljo dok je vrtila isti monolog svaki put kaskajući na posao od onoga što je  nekad bilo okretište na Črnomercu, a sada samo gomila napuštenih zgrada u kojima nitko nije stanovao i koje su većinom služile kao taborište za mačke, pse i štakore, sretno ujedinjene u borbi protiv čovjeka i njegovih daljnjih uništavanja svega oko sebe. Ljudi, uzdahnula je. Najveći problem oduvijek.

Od Zagreba kakav je ona znala i u kojem je živjela dok nije bila u smjeni nije ostalo puno. Novi Zagreb je potpuno nestao, pregažen naslagama vode koja se pojavila iz pukotine nastale nakon niza golemih potresa koji su strefili južni Balkan 2056. godine.

Donji grad je sad bio jedino pristojno mjesto u cijeloj regiji. Jedino su tamo urušene zgrade dobile svoju funkcionalnu zamjenu i život kakav je Zagreb imao prije nego su potresi pretvorili njen rodni grad u neprepoznatljivu hrpu ruševina iz postapokaliptičnih filmova.

Na Gornji grad nikad nije svraćala. One mračnjačke filmove u kojima uvijek postoji kvart sa zadrtim kriminalcima iz kojih se pošten čovjek živ ne vraća snimali su prema Gornjem gradu. Sve one prekrasne zgrade na Kaptolu, oni prelijepi kipovi i freske, sve je nestalo. Pretvoreno u skladišta oružja i narkotika, raznobojnog roblja i mjesta općenito nezdravog za život.

I onda Maksimir, mjesto koje je obožavala kao klinka, sa svim žarom djeteta u zoološkom vrtu koji je sad postao džungla. Maksimira kao kvarta nije više bilo. Kao posljedica promjene klimatskih uvjeta šuma je stasala u svoju geometrijsku progresiju. Zoološki vrt više nije postojao: sada je to bio Nacionalni park Maximilian, mjesto na kojem su se nalazile zaštićene vrste koje su slobodno lutale gusto pošumljenim područjem koje se prostiralo na potezu od sredine nekadašnje Vlaške pa sve dalje na istok prelazeći granice Zagrebačke županije, spajajući se sa Medvednicom na sjeveru, izlazeći na novonastalo Savsko more na jugu.

Izašla je iz nečega što bi se samo u nečijoj pijanoj glavi moglo nazvati tramvajem čim se dokopala centra grada. Ostatak će, hvala na pitanju, prohodati pješke. Ako se ikada bila žalila na ZET (jeste, ali sada je to bila davna prošlost), nakon što se upoznala sa javnim prijevozom Zagreba iz 2147.  nikad više nije prozborila niti riječ protiv divnih sjedala, čitavih stakala, grijanja po zimi, otvorenih prozora ljeti, pristojnih suputnika... mogla bi nabrajati do jutra. Gradski prijevoz u vremenu u kojem je sada bila nije posjedovao nijednu privilegiju ZET-a. Koje li ironije!

Kretala se bivšom Jurišićevom bacajući usputne poglede na neonske reklame za sve i svašta, hvatajući se kako razmišlja o kupnji totalno nepotrebnih stvari kao što je posteljina tkana od plastičnih vlakana, sa naglaskom na posvemašnje odsustvo prirodnih spojeva u njoj. Istina, bila je šarena i zanimljiva, ali, zaboga, što će joj to?! Makar su reklame bile tako prekrasno svjetlucave i zanosne, plastična posteljina nije bila na listi njenih prioriteta. Da ne spominjemo činjenicu da je krevet bio mjesto na kojem je provodila najmanje vremena.

Noćne smjene kao Čuvar Nacionalnog Parka Max i dnevni pokušaji ispisivanja niza i niza rečenica u želji da zadovolji glupu urednicu da joj napokon da stalno radno mjesto u još glupljem ženskom časopisu, oduzimali su joj skoro svo slobodno vrijeme. Za spavanje je bila odvojila ne više od četiri-pet sati dnevno. Minimum potreban da se ne sruši negdje u Maxu gdje joj je budnost bila najbolji prijatelj.

Voljela je Max. Iako to nije bio Maksimir  u kojem je odrasla, a poglavito više nije bio zoološki vrt u kojem si se mogao besciljno i opušteno šetati, još uvijek joj je bio prirastao srcu. Životinje su bile i ostale tu, a one su bile jedine bitne. Istina, njihove forme su se odavno promijenile. Nisu to više bile zapuštene životinje tužnih očiju kakvih se sjećala. Preciznije, kakve su se još mogle vidjeti u Zagrebu iz kojeg je dolazila.

U međuvremenu su se oslobodile i nastanile cijelo pošumljeno područje, primjenjujući među sobom zakon najjačeg. Nije više bilo zapuštenosti, a ni tuge. Barem ne za njih. Eventualno za bedake koji bi ušetali u Max praveći se važnima i postali slastan doručak kojem crnom medvjedu ili kineskoj leopardici.

Njezin se posao sastojao ne u prodavanju karata i brizi oko životinja kao što je to nekad, kao klinka, sanjala, već o brizi da sadašnji stanovnici Maxa ne objeduju sadašnje stanovnike Zagreba. Glup posao do zla boga, jer ako je neko već želio biti pojeden, čemu ga sprječavati u tome?! Zvjerke nisu izlazile iz šume niti im je padalo na pamet prošetati se ostacima nekadašnjeg Zagreba, sadašnje Zagharie. Stoga su u opasnosti bili samo oni ljudi koji su svojevoljno zabasali u šume Maxa.

Nije da nije bilo opće poznato ko u tim šumama prebiva. Ali, da. Idiota je uvijek bilo i bit će, bez obzira na kataklizme svjetskih razmjera. Jednostavno su imali survival gen. Na stranu stupid gen, kako ga je ona zvala, ipak im je bila zahvalna. Upravo su blentoni bili zaslužni što je Max zapošljavao cijeli vod Čuvara koji su patrolirali po njegovim rubovima, u teoriji. U praksi njihova je zadaća bila uskakati tamo gdje je bilo potrebno. Čitaj između redova: tamo gdje je neko upravo postajao ručkom, njihova je zadaća bila spriječiti da se zvjerka ne otruje.

Vjerojatno je na ugovoru to pisalo drugačije, nešto tipa spašavati nevine živote ili slično, ali ni ona, ni itko od njezinih kolega i kolegica nije imao nimalo poštovanja prema "ljudskim životima" koji su se dragovoljno izložili opasnosti i sad očekuju da oni izlože svoje živote da ih izvuku. Nakon što se ispostavilo da nisu toliki frajeri kao kad su kretali u Max. 

 

U prijemnom uredu ju je već čekao Tom, njen partner, obučen također u kondom. Nasmijali su se jedno drugome i zanjihali kukovima u svojevrsnom tradicionalnom međusobnom pozdravu Gumica, to jest Čuvara. Njihova interna fora. Preuzela je oružje, komunikator, potpisala sve što treba i pričekala Toma. Izašli su zajedno i uputili se prema pohabanom crnom jeepu.

"Znaš šta Ina? Pokušaj o sebi razmišljati kao o drevnim ninjama. I oni su imali crne odore", veselo je dobacio Tom, kao i svaki put kad je jeep štucnuo i krenuo.

Prisjeo joj je dan kada je s njim podijelila informaciju o ninjama. Ko za vraga, informacijski sustav u 2147. godini nije posjedovao samo podatke o drevnim ninjama, već i o ninja kornjačama. Bilo joj je zlo od samog prisjećanja na količinu šala koja je nastala od samo jedne njene nepromišljene rečenice.

Nije da su svaki dan imali krizne situacije. Nekada bi se samo satima vozili i vozili uokolo, uživajući u prirodi koja je preuzela vodstvo. Ni Tom ni ona nisu voljeli grad. Njemu je ovo bila jedina prilika da bude blizu prirode. Zato je i prihvatio ovaj posao.

Nije mu mogla reći da si se prije mogao povući na selo i tamo uživati u prirodi bez rizika da ti se leopard pojavi na vratima ili da ti vuk pravi društvo pri jutarnjoj kavi. Više nije postojao pojam sela. Samo divlja priroda i ultra urbana jezgra. Bez sredine, bez prijelaza, bez nijansi. Kao nožem odsječeno. Njoj nije smetalo. I tako je živjela u dva svijeta. Ali joj je bilo žao zbog Toma i njemu sličnih koji su bili djeca ovoga doba. Oni nikada neće upoznati pojam livade ili parka. Bezopasne prirode. Koja šteta.

Komunikator je zabrujao i suglasno su opsovali. Iako im je već počinjalo biti dosadno. Svaki put kad bi se začuo taj iritantni "zvrrrrlj" sjetila bi se kriminalističkih serija koje je inače gledala. Iako su imale malo veze sa ovim što je radila, još uvijek se potajno u sebi nadala da će možda jednom ipak naletjeti na ubojstvo, pravo ubojstvo, a ne samo na suicidalni čin nekog postapokaliptičnog pijanog purgera.

Nije bilo ubojstvo. Naravno. Ali nije bio ni pijani purger. Tom je vozio jedinom mogućom brzinom koja je bila dostupna u Maxu, brzinom kišne gliste sa trajnom deformacijom organa za kretanje. Na mjestu gdje je  po vrlo slobodnoj procjeni prije bila streljana na Bukovcu ili tu negdje, kilometar lijevo, desno, više ili niže, naišli su na ženu. Zbunjenu ženu. Trijeznu. Odjevenu u skoro istu odjeću koju je ona sama nosila kada nije bila na poslu. Odjeću s početka trećeg milenijuma. Ne odjeću iz 2147. godine gdje se upravo nalazila.

Znala je što ovo znači i znala je da mora spriječiti da Tom to sazna. Skočila je iz jeep i brzim koracima prišla ženi. Primila ju je pod ruku i taktički zagrlila tako da ih Tom ne čuje dok se primiču vozilu.

"Koja je godina?" pitala je ženu skoro nečujno.

Žena ju je blijedo gledala, još u šoku zbog okoline u kojoj se našla, a Ina je čisto sumnjala da su dvije kondomirane osobe bile poboljšanje općem dojmu.

"Kako koja je godina?! Pa 2012. je! Zar je smak svijeta?" okretala se oko sebe, začuđeno gledajući divovska stabla koja definitivno nije imala nikad prilike vidjeti ako je došla iz 2012.

U daljini se čuo poziv leoparda na ručak i trenutak kasnije odaziv rodbine. Žena se prestravljeno trgnula i zagledala u Inu, očekujući suvislo objašnjenje koje joj ona nažalost nije mogla pružiti. Rika se stala pojačavati i Tom je iz jeepa dao znak za pokret. Jedino što je uspjela reći ženi bilo je:

"Pustite da ja pričam umjesto vas."

Terenac je krenuo čim su ušle u njega. Mačja je obitelj bila golema, a oni nisu planirali ostati na objedu. Tom se za volanom grčio pokušavajući natjerati jeep u brzinu veću od brzine običnog hoda. Prebacila se na zadnje sjedište kod žene koja je sa sve većim očajanjem gledala u džunglu oko sebe. Ina je samo mogla pretpostaviti kako joj je.

"Kako ste došli ovamo?"  bilo je pitanje koje žena neće razumjeti. Pokušala je s rečenicama iz krimi-serija.

"Što ste zadnje radili prije nego li ste se našli tu u šumi?" pitala je, iako je pretpostavljala koji će odgovor dobiti.

I ona je tako išla skinuti taloge prašine sa staroga ogledala i našla se u nečem što je nalikovalo više kulisama nego stvarnom svijetu. Da je nije otac istoga trena povukao nazad, vjerojatno bi bila u istom stanju kao i žena koja je sjedila kraj nje. Ona je uz šalicu Nesscaffea u sigurnosti svoga doma saznala o očevom paralelnom životu koji je vodio u Zagharii. Ova žena očito nije bila te sreće.

"Brisala sam ogledalo koje smo dobili sa kućom u koju smo se uselili. Sve je bilo u redu i onda odjednom oko mene je bila šuma. I čudni zvukovi. I mrak", gledala je i dalje unezvjereno oko sebe.

Kako ženi objasniti da je prešla kroz Opnu u budućnost? Nije ni ona baš bila spremna na tu spoznaju, no kako to objasniti ženi koja se nije mogla vratiti u svoj svijet? Pokušavala je u glavi iskombinirati tisuću i jednu varijantu kojom bi ženi ublažila ovaj šok i eventualno joj pomogla,  kad je ova odjednom počela vrištati i bacila se van iz jeepa.

Tom je nagazio kočnicu, ali je očito bilo kasno. Na stablu iznad njih ljuljala se boa stežući granu ko da joj život ovisi o tome. Iza njih, žena u haljini na roze cvjetove ležala je nepomično glave naherene pod kutem koji nije ostavljao ni tračak sumnje.

Oboje su izašli van iz vozila i otišli po tijelo. Bez riječi. Oboje su i prije viđali leševe, ali su najčešće bili već u raskomadanom stanju. Stanovnici Maxa imali su smisla za fast food. Ovo je bilo prvi put i njoj i njemu da su vidjeli tijelo bez ijedne kapi krvi na sebi, sa svim dijelovima, nedotaknuto. Djelovalo je puno jezivije nego ostaci na koje su inače nailazili i po defaultu ih skupljali u vreće, skoro nemajući osjećaj da se radi o donedavno živućim ljudima.

Vreću su zajedno mekano položili na zadnji sic, a ne u prostor za teret, kao da je žena još živa, kao da samo spava. Čudila se podudarnosti Tomovih i svojih postupaka. Izgledalo je da su oboje pogođeni ovom smrću na isti način. Pogođeni puno više nego što su to ikada dosada bili radeći posao koji su radili. A znala je i zašto. Za razliku od njihovih uobičajenih "poslova" koji su se sami našli ovdje i poginuli svojom vlastitom zaslugom, ova žena nije trebala umrijeti. I zato je njena smrt bila puno neprihvatljivija od ostalih smrti. Ova je smrt bila nefer. Totalno nefer.

U centrali ih je već dočekala ekipa sa patologije i Kontrola, zamjena za policiju. Isti funkcija, drugi naziv. Oni su preuzeli njihove izjave i nastavili rad na tome kako se žena našla u Maxu i odakle je došla. Iako je inače respektirala kolege iz Kontrole, ovaj se put iskreno nadala da će ovo biti jedna od onih istraga koja je završila u praznom. Neriješen slučaj, posložen u policu. Na sigurno.

 

Doma je bila brže nego inače. Iako je imala običaj skinuti odoru odmah po dolasku kući, sada je dugo u njoj sjedila pored ogledala i gledala u prazno. Tek ju je zvonjava telefona trgnula iz filma u kojem nije bilo glavnih glumaca. Samo niz statista koji su se gubili i ponovno nalazili u pogrešnim vremenima i na pogrešnim mjestima.

"Si dobro?" čula je očev glas s druge strane žice. Novost je došla i do njega.

"Jesam, hvala na brizi", glas joj je zvučao potonulo. Dovoljno da je dodatno trgne.

"Nisi mogla ništa napraviti da ju spasiš. Zapamti to. Ovo je najbolje za sve nas", mrzila ga je u ovom trenutku.

Mrzila jer joj je čitao misli. Jer je znala da nije postojala ni najmanja šansa da je spasi, a da time ne ugrozi živote svih onih koji su svojevoljno došli, dolaze ili čak i žive u Zagharii. Spustila je slušalicu bez odgovora, bez pozdrava. Poslije će mu se ispričati.

Nakon tuša se osjećala mrvicu bolje. Sjela je sa velikom šalicom kave za komp i izbrisala glupi početak priče o bijeloj nemani. Zaškiljila je grickajući rub šalice i onda je naglo spustila na stol, zalivši rub tastature. Pomno ga je obrisala predugim rukavom i krenula tipkati:

"Bilo je kasno popodne ljetnog dana kad je prvi put nakon majčine smrti smogla snage pokrenuti se i pregledati njezine stvari. Nakon što je povadila svu robu iz ormara i pažljivo je složila na krevet, kao da će majka svaki trenutak ući u sobu i provjeriti da li je posao dobro odrađen, prišla je starinskom ogledalu u kutu.

Gledala se dugo u njemu, tražeći bilo kakvu sličnost između njih dvije. Nije je našla. Kao ni za života, majka i kćer kao da nisu bile u rodu. Ni po čemu. Približila se odrazu koji je plakao i utješno mu stavila ruku na obraz. Umjesto hladne površine ogledala, dlan joj je utonuo u nedefiniranu teksturu. I nastavio kliziti dublje, vodeći je za sobom van majčine sobe, van svijeta koji je dosad poznavala..."

 

Srknula je kavu i naslonila se na škripavi naslon stolice. Pročitala je još jednom napisano. Bila je zadovoljna. Kako se prije nije sjetila pisati dnevnik? Umjesto da izmišlja stvari koje joj nikako nisu išle. Jednostavno nije imala mašte. A dnevnik... I tako joj nitko neće vjerovati. Nasmješila se svom odrazu u monitoru i digla šalicu u znak zdravice. Od sada će pisati SF priče.