Dibbuk

Skoro svaka kultura i religija među svojim zapisima krije i ponekog duha, biće bez tijela, koje luta svijetom u potrazi za adekvatnim „domaćinom“, sa namjerom da se u novostečenom tijelu zadrži duže ili kraće, ovisno o potrebi koja ga navodi na ono što se u narodu najčešće naziva opsjednutošću. Nastanjivanje u živom čovjeku ima za duha mnogo prednosti. Za početak tu su sve privilegije posjedovanja materijalnog tijela, najčešće ne uz dozvolu zaposjednute osobe, koja može i ne mora biti svjesna promjene svog „stanarskog“ statusa. Ostale prednosti ovise o vrsti duha, razlozima njegova dolaska do čovjeka, te njegovih motiva za zauzimanja nečijeg tijela.

 

Stari je Zavjet pun duhova. Prva Knjiga Samuelova puna je duhova koji salijeću glavne aktere predaje. Bilo da su dobri ili zli, svi odreda to rade po nalogu Jahve.

16:14 Duh Jahvin bijaše odstupio od Šaula, a jedan zao duh, od Jahve, stao ga je salijetati. 15 Tada rekoše Šaulu sluge njegove: "Evo, zao duh Božji salijeće te.

18:10 Sutradan zao duh Božji napade Šaula, tako da je bjesnio po kući. David je rukom udarao u harfu kao drugih dana, a Šaul je u ruci imao koplje. 11 I Šaul baci koplje govoreći u sebi: "Sad ću pribiti Davida uza zid!" Ali mu se David izmače dva puta. 12 Šaul se poče bojati Davida, jer je Jahve bio s njim a od Šaula je odstupio.

 

U Prvoj Knjizi Kraljeva 22:19 Jahve osobno stavlja lažljivog duha u usta sviju proroka osim jednoga:

19 A Mihej reče: "Zato čuj riječ Jahvinu: vidio sam Jahvu gdje sjedi na svome prijestolju, a sva mu vojska nebeska stajaše zdesna i slijeva. 20 Jahve upita: 'Tko će zavesti Ahaba da otiđe i padne u Ramot Gileadu?' Jedan reče ovo, drugi ono. 21 Tada uđe jedan duh i stade pred Jahvu. 'Ja ću ga', reče, 'zavesti.' Jahve ga upita: 'Kako?' 22 On odgovori: 'Izaći ću i bit ću lažljiv duh u ustima svih njegovih proroka.' Jahve reče: 'Ti ćeš ga zavesti. I uspjet ćeš. Idi i učini tako!' 23 Tako je, evo, Jahve stavio lažljiva duha u usta svih ovih tvojih proroka, ali ti Jahve navješćuje zlo."

 

U židovskoj se tradiciji javlja često pojam „shedim“  (םשֵּֽׁדִי). Naziv dolazi najvjerojatnije iz korijena „biti  nasilan“ i u engleskom govornom području se prevode kao „demon“ poštujući ideju da postoje i dobri i loši demoni.

U Starom Zavjetu spominju se dvaput i oba puta negativno su konotirani, što se vidi iz prijevoda. U Ponovljenom Zakonu 32:17 „shedim“ se prevodi kao „zlodusi“.

17 Žrtvovahu zlodusima koji Bog nisu, bogovima kojih ne poznavahu prije, došljacima koji stigoše nedavno i koje oci njihovi ne štovahu.

Ista stvar se ponavlja i u Psalmu 106:37

37 Žrtvovahu sinove svoje i svoje kćeri zlodusima.

 

Neki kažu da su shedim nastali tijekom Stvaranja, ali ih Jahve nije uspio do kraja dovršiti jer je došao Šabat, a tada se sav rad prekida. Nakon Šabata, Jahve nije nastavio rad na shedim želeći pokazati da je sve što je do Šabata napravljeno savršeno takvo kakvo jest. Tako su shedim ostali samo napola slični ljudima kakvi su trebali biti, prateći mrtve ili se povijajući po grobljima, dolazeći na zvižduk ili na sam izgovor riječi „shedim“...

 

Rabin Gershon Winkler za njih kaže da su nastali na samom početku Stvaranja, odmah nakon što je Bog stvorio čovjeka, te su slični svim ostalim bićima koje je Bog stvorio. Oni nisu ni od ovog našeg svijeta, ni od onog, nematerijalnog svijeta, nego su dio i jednog i drugog, što ih čini drugačijima i sveprisutnima. Čak je i kralj Solomon za učitelja imao jednog od demona  zvanog Ashmedai, kralja svih demona, sina kralja Davida i jedne od sukuba. Barem tako legenda tvrdi...

 

Ideja reinkarnacije bila je zastupljena kod drugih naroda te je prethodila i utjecala na pojavu tog koncepta u judaizmu.

Iako transmigracija duša nije dio mainstream judaizma, ipak je postojanje duša umrlih spominje se u Starom Zavjetu. U Knjizi Samuelovoj 28:7 Šaul odlazi vračari ne bi li razgovarao sa duhom svog mentora Samuela.

7 Zato Šaul reče svojim slugama: "Potražite mi ženu koja zaziva duhove da odem k njoj i upitam je." A sluge mu odgovoriše: "Evo, u En Doru ima žena koja zaziva duhove."

 

U 12. stoljeću razvija se koncept reinkarnacije te ulazi službeno u Kabalu, a do 16. stoljeća već postoje i razrađene teorije transmigracije kao i protokoli po kojima se rade obredi egzorcizma.

 

Bazično, postoje tri vrste migracije.

Gilgul neshamot (גלגול הנשמות), „kruženje duša“, u ovom kontekstu se odnosi na transmigraciju duše tijekom životnog ciklusa pojedinca. Gilgul je vezan je za čovjekovo rođenje i odnosi se na dušu koju on tada dobiva. Dodjela duše događa se u trenutku rođenja, a ne u trenutku začeća.

Druga vrsta migracije je ona kada duša umrlog zaposjedne živog čovjeka protiv njegove volje. U tom je slučaju riječ o opsjednutosti zlim duhom ili dibbukom ( דיבוק )  i nužno je potreban egzorcizam.

Treća vrsta migracije je ibbur  (עיבור ), „impregnacija“, koja je najkompliciraniji oblik transmigracije duha. Ibbur je zauzeće osobe od strane duha pravednika koji joj je došao pomoći, osnažiti je u njenim naporima da učini nešto dobro, da izvrši Bogu ugodno djelo. Sličan je konceptu anđela čuvara ili duhovnog vođe koji se javlja u većini kultura.

S obzirom da je ibbur pozitivac u ovoj priči, on dolazi i najavljuje se te najčešće traži dozvolu za svoj boravak u čovjeku kojeg planira nastaniti. Njegov je boravak u tijelu privremen te on odlazi kada je završio posao zbog kojeg mu je bilo potrebno tijelo. Problem nastaje u trenutku razdvajanja takvog pozitivnog duha od osobe koja je od tada bila duhovno jača nego prije, što često zna dovesti do depresije koja je pogrešno dijagnosticirana. U biti se radi o stvarnom gubitku duhovne snage i osoba treba shvatiti da dalje mora nastaviti sama svojim vlastitim snagama, bez pomoći „izvana“.

 

Iako je ibbur fascinantna pojava, dibbuk je ono što puno češće podrazumijevamo pod pojmom „biti opsjednut“, baš zbog toga jer za većinu ljudi ideja da se u njima nalazi duh druge osobe nije, blago rečeno, nimalo ugodna

Sam naziv „dibbuk“ više ukazuje na vezu između osobe i duha koji joj se „priključio“. Imenica dolazi od glagola „ledavek“, što znači: priključiti se, visiti, držati se uz. Tako je duh dobio ime po samom činu priključivanja osobi.

Naziv „dibbuk“ se pojavljuje tek u 17. stoljeću među Židovima njemačkog i poljskog govornog područja i to kao skraćenica od termina „dibbuk me-ru'ah ra'ah“ (prisustvo zlog duha) i dibbuk min ha-hizonim“ (dibbuk iz vana). Do tada se u literaturi spominjao kao „zao duh“, „ru'ah tezazit“ (duh ludila) ili „nečisti duh“ kojeg nalazimo u Novom Zavjetu.

 

Makar je ovdje riječ o biću koje spada u klasifikaciju negativaca, bitno je napomenuti da duhovi nisu uvijek negativci. U početku se dibbuk smatrao demonom, zlim demonom koji opsjeda čovjeka protiv njegove volje, doslovno mu se „kači“, kao što mu i ime govori, za dušu, izaziva psihičke bolesti, govori kroz njegova usta te predstavlja odvojenu i stranu ličnost unutar žive osobe koje se ona sama ne može riješiti, bila svjesna ili nesvjesna dibbukove nazočnosti. Opsjednuti čovjek nekim je od svojih grijeha otvorio vrata dibbuku i on se sad nastanio u njemu.

 

U 16. stoljeću se razvila teorija po kojoj dibbuk ne mora biti uvijek demon, već može biti duh umrle osobe koja je počinila tolike grijehe da ne može počinuti na miru te se ili zbog težine počinjenih djela pretvorila u demona ili pokušava izbjeći kaznu za svoje grijehe te bježi iz Čistilišta tražeći azil u živom čovjeku. Isto tako, dibbuk može bit duh osobe kojoj je za života počinjena velika nepravda te se on na ovakav način, zaposjedajući tijelo koje mu je potrebno, pokušava osvetiti. Ili je samo riječ o izgubljenoj duši koja se nastani u čovjeku ne bi li je rabin našao i smjestio tamo gdje spada. Objašnjenja tko je dibbuk i kakve su mu namjere variraju od slučaja do slučaja, kao i u svim drugim legendama, ne govoreći nam nužno o njegovoj lošoj namjeri već prije o njegovoj želji da se negdje „skrasi“.

 

Zanimljivost vezana za dibbuka je specifičnost prilikom izvođenja rituala njegova „izbacivanja“.

Za razliku od katoličkog pristupa egzorcizmu kojem je cilj izbaciti naseljenog duha iz čovjeka, judaizam gleda egzorcizam kao postupak izlječenja i opsjednutog čovjeka i duše koja ga je zaposjela vodeći se ciljem ozdravljenja čovjeka čiji je duhovni život bio narušen i prije nego je zao duh ušao u njega, a poglavito nakon zaposjednuća te ozdravljenja samog duha koji očito ima problema u nalaženju svog „mjesta pod Suncem“ i njegova slanja gdje duhovi poput njega obitavaju. 

Briga za duha koji je također osoba sa svojim potrebama i problemima nije tipična za egzorcizam na koji smo navikli.

 

Druga zanimljivost odnosi se na pojam kompatibilnosti karakteristika duha i „domaćina“. Duh traži osobu osobina sličnih onima koje je duh imao za svog vlastitog života u tjelesnom obliku. Sličnost se može odnositi na  sklonost sličnim porocima, psihičkim problemima, sličnoj vrsti emocionalne nestabilnosti.

 

Vrata za ulaz dibbuka predstavlja nesklad između duha i tijela živuće osobe. Što je nesklad veći to su vrata za dibbukov ulaz otvorenija.

 

Stoga, čuvajte svoje poroke jedinstvenima, a sklad između duha i tijela nenarušenim. Dibbuk će zalud čučati pred vašim zatvorenim vratima...