Priroda i društvo

„Tata, kakav je odnos ljudi i zmajeva?“ Jurica je sjedio na zemljanom podu s radnom bilježnicom ispred sebe. Crveni mu se rep njihao iznad glave dok je uredno potkresanom narančastom kandžom pratio tekst.

Ritmično kuckanje u susjednoj prostoriji prestane i Juričin se otac  Krešimir, seoski kovač pojavi na vratima ognjišne sobe. Kožna pregača opasana oko široka vrata prekrivala je zlaćane ljuske njegova trbuha. U desnoj je šapi još uvijek držao čekić, lijevom se češkajući po riđoj bradi.

„Opet  Priroda i društvo?“

„Aha“, kimne Jurica glavom, a kosa boje slame padne mu na oči. Otpuhujući je, zaboravi na olovku koju je pridržavao vrhom repa i ona padne na pod, otkotrljavši se ravno do Krešimirovih nogu.

„Dosta mi je više tih gluposti! Idi k Vragu!“ puhne stari zmaj i gurne nogom olovku prema sinu. Jurica je spretno dohvati i brzo spakira  knjigu i radnu bilježnicu, te pohita prema vratima.

„A ti ćeš kud?“

„Tata me poslao k Vragu!“

„Opet Priroda i društvo?“

„Aha.“

„Opet ljudi?“

„Aha.“

„Vrati se prije večere. Radim ti krafne.“

„Mama, ti si najbolja mama na svijetu“, cikne Jurica i baci se majci oko vrata, uplevši joj prste u gustu žutu grivu ukrašenu rozim perlicama.

Crveni zmaj malo viši od metra pohita seoskom stazom dok su ga s vrata pratile zlatne zjenice njegove majke. Zorana je bila ponosna na svog sina jedinca, iako su seoski zmajevi često znali prigovoriti Krešimiru da bi za Juricu bilo bolje da se drži vatre i čekića, a ne knjige. „Ništa dobro nikada nije iz pismena proizašlo“, mudro su kimali glavama okupljeni oko glavnog stola „Ognja i mača“, jedine krčme u selu. Zorana nije marila za to. Sreća njenog zmajčeta njoj je bila najbitnija. A ako ju je ono nalazilo u knjigama, grimiznoj zmajici to nije smetalo.

 

Nesvjestan majčina pogleda, Jurica potrči stazom do najudaljenije kuće u selu. Nakrivljena katnica, sastavljena od nepravilno naslaganih kamenih gromada, razlikovala se od Juričine kuće kao zmaj od čovjeka. Jurica se svaki put iznenadio da još uvijek stoji na mjestu. Na nakošenim vratima zacrnjenim od vatre kojom bi Vrag tu i tamo neprecizno ciljao nepozvane goste stajao je Vragov sin Luka, Juričin najbolji prijatelj. Onako taman nije se razlikovao od okolna crnila.

„Opet te striček Krešo poslo da žicaš tatu domaći, ha?“ doskakuta Luka do Jurice, strižući sivim ušima skoro nevidljivim ispod ugljen-crne nepočešljane grive. „Ajde, požuri, ja sam svoje već sve napiso, pa idemo tražit kestenje po šumi!“

„Lako tebi sve domaće o ljudima napisati, kad ti je tata jedini zmaj u selu koji je ikada bio među ljudima“, uzdahne Jurica i krene put kata praćen Lukinim veselim zadirkivanjem.

„Imam domaće, ali imam i lovačke priče koje ti ne moraš slušat! Kako je bilo kad sam ja bijo mlad, a ljudi me pokušav'li ubit sjekirom i mačem, za doručak. Pa onda Kako su me prob'li zatočit u zamku i otrovat mi jedinu vodu koju sam mogo pit“, za ručak. A za večeru, posebna priča u nastavcima: Ljudska vrsta i nji'ova pokvarenost ili ukratko: Za sve su krivi ljudi. Iako se nisu stoljećima približili selu. Pa aj ti živi s tim.“

Koliko god se Luka tužio, svejedno Jurici ne promakne tračak ponosa kojim je popratio svoju kuknjavu. Privinu svoje knjige na ljuskaste grudi i pomisli da bi se i on ponosio ocem kojeg su ljudi bezuspješno pokušali ubiti toliko puta. On pak nikako nije mogao shvatiti kako bi nekom mogle dosaditi priče o ljudima. Njemu su ljudi bili strašno zanimljivi i zabavni. Bili su tek malo veći od njega, različitih boja, baš kao i zmajevi, ali su za razliku od njih imali običaj zamatati se u šarene tkanine i kititi se sjajnim predmetima. Jurici su djelovali mekano, krhko i nimalo opasno. Nije mogao zamisliti da netko tako veselo okićen može htjeti nanijeti nekome zlo, pa makar taj netko bio i zmaj. Stoga je vjerovao da je većina onoga što striček Vrag priča bajka za zmajčad. Kako bi nečem tako malom i slatkom moglo pasti na pamet krenuti na zmaja?!  zapitao bi se u sebi svaki put, nikad ne izrazivši svoje sumnje naglas. Lukin otac nije imao smisla za šalu, kao ni tolerancije za nepoštivanje njegove divlje mladosti zbog koje je i tražio od svih da ga zovu Vrag.

Otkad su u seosku školu uveli Prirodu i društvo, predmet koji je izazvao mnoge svađe u samoj školi i izvan nje, Jurica je shvatio da je najpametnije zasad šutiti i slušati. On osobno nije imao ništa protiv novouvedenog predmeta. Učiti o ljudima, koji su dosad bili tema o kojoj se pričalo ispotiha, uz ognjišne vatre i nakon par vrčeva vatrorosa, za Juricu je bio događaj života. Napokon je mogao saznavati o svijetu izvan sela, o svijetu koji su nastanjivali ne samo zmajevi, već i mnoga druga živa bića za koja Jurica nije ni znao da postoje. Njegova omiljena vrsta bila su ljudi. I žarko je želio imati jednoga.

 

Zorana je mijesila tijesto na stolu smještenom pokraj kamena luka s otvorenom vatrom. Napravljen od ebanovine, ukrašen bakrenim okovima, zauzimao je skoro pola ognjišne sobe i bio središte Krešimirova i Zoranina doma. Vješto pretvorivši komad tijesta u lopticu, nježno bi je spljoštila, probola njegovanom oštrom kandžom i dahnula u nju. Tijesto je naočigled tamnilo, pekući se, iako se vatra nije vidjela. Zorana je bila vrsna kuharica, kako se i priličilo seoskoj pekarici, i bila je ponosna na svoje umijeće.

Zamišljeno nabijajući na kandžu krafne za Juricu i pekući ih, zapita se kuda vodi ta nova politika uspostavljanja odnosa između zmajske i ljudske zajednice. Davno su prošla vremena kada su ljudi i zmajevi obitavali na istim prostorima, a još su drevnija bila ona u kojima su njihovi životi bili povezani ne mačem i ognjem, već poštovanjem i povjerenjem. Tisućama godina dvije vrste praktički poznaju jedna drugu samo iz priča i legendi. A sad ovo! pomisli Zorana i uzdahne.

„O čem razmišljaš?“ upita je Krešimir, otpasujući pregaču, znak da je gotov s poslom za danas.

„O Prirodi i društvu.“

„I ti.“

„I ja“, nasmiješi mu se Zorana i uzvrati poljubac kojim je popratio njen odgovor.

„Muči me to, Krešo. Misliš da ljudi znaju da mi postojimo? Zaozbiljno?“

„Iskreno, Zoro, sumnjam. Vjerujem da je i kod njih ko i kod nas. Nitko nije starog Vraga shvaćao ozbiljno dok nisu uveli tu prokletinju od Prirode! I odjednom ispade da ljudi nisu mit, već uistinu postoje. Ne bi me čudilo uskoro nekome padne na pamet obnoviti  davno zaboravljeno poznanstvo…“

„Sasvim lijepo živimo i bez njih, a vjerujem i oni  bez nas. Na koncu konaca, to i uče iz tog predmeta, povijest naših sukoba i tu i tamo koju riječ da je na početku vremena sve bilo drugačije. Al uglavnom uče da nas ljudi ne trpe.“

„Vremena se mijenjaju. Možda su se i ljudi promijenili.“

Krešo je šapom gladio gustu bradu, kandžama je češljajući zamišljeno.

„Ali ti sumnjaš u to?“ Zoranin je glas bio zabrinut.

„Iskreno, ne znam što bih ti rekao. Nikada nisam vidio ljude. Ne znam kakvi su. Ne znam kakvi su bili, osim iz priča, a znaš kako one mogu zavarati. Još manje znam kakvi su sada“, odvrati visoki zmaj i posegne za krafnom.

 

O istom tom pitanju, kakvi su ljudi sada, točnije, kakvi su uopće ljudi, razmišljao je i Jurica:

„Si ikad želio otići do ljudi?“ upita Luku koji je u krošnji kestena skupljao plodove u crvenu maramu obješenu oko vrata.

„Si ti normalan? Pa da me ukolju tamo! Ljudi mrze zmajeve, šta nisi čuo mog tatu?!“

„Ma jesam… ali, možda je on nailazio na pogrešne ljude“, usudi se napokon reći Jurica ono što je cijelo vrijeme mislio. Striček Vrag je prgav stvor, mnogi ga zmajevi ne vole, a ako je bio takav prema ljudima, nije ni čudo šta su ga se pokušali riješiti!

Nakon podužeg muka Jurica shvati da je možda pretjerao. Luka ga je kroz čuperke što su mu padali preko očiju šutke promatrao.

„Nisam mislio reći da laže, to nikako, samo…“ zabrza Jurica ali ga crni zmaj prekine:

„Znaš, to je već i meni davnih dana palo na pamet. Tata ima prgav jezik a i vatru bljuje s razlogom il bez. Naši mu to zamjeraju, kud su otporni. Al nek je puhnuo na nekog čovjeka… pa i ja bi bacio sjekiru na njega, ako ćemo iskreno.“

Par su trenutaka dva zmaja sjedila na granama kestena u tišini, svaki zaokupljen svojim mislima. Jurica je navlačio na oči svoju zlatnu grivu, a Luka kratkim izdasima pekao kestenje i ubacivao ih u usta.

„Imaš neki plan?“

„Ne… baš. Više želju“, odvaži se Jurica i primi vrući kesten od Luke.

„Da čujem.“

„ Ništa ne znamo dok ne saznamo iz prve ruke“, dahne Jurica.

„Istina.“

Luka je i dalje pekao i jeo kestene, dodajući svaki drugi Jurici koji je napeto čekao Lukin odgovor. Istina nije bilo baš ono što je on želio čuti. No, Luka je samo šutio i žvakao i Jurica shvati da tu i tamo u životu zmaj treba poduzeti nešto ako želi dobiti ono što hoće.

„Ja bih otišao do ljudi. Da vidim kako stvari stoje. Ideš li sa mnom?“ izgovori to odlučnije nego li se osjećao.

Luka ga pogleda prvo ozbiljno, a zatim kad opazi da Juričina odlučnost blijedi, prasne u smijeh:

„Samo sam te čekao, slamoglavi! Naravno da idem. Pa zašto služe prijatelji nego da ti se pridruže u pravljenju problema? A ako potraga za ljudima nije najveće pravljenje problema od svih, onda ne znam šta je!“ Lukin se osmjeh odjednom ugasi: „Nadam se da ipak postoje.“

„Pa naravno da postoje! Piše u knjigama da…“

„Piše u knjigama i da zmajevi leže na blagu, pa vidi kakva mi je kuća. Sreća da letim, inače bih se bojao spavat na katu u strahu da će se jednog dana samo sručiti i povuć me za sobom. Ovako ima nade da zgibam kroz prozor, prije nego me kamenje prekrije.“

Jurica mu nije imao što reći na ovo. Luka je, tehnički gledano, bio u pravu. Tek su nove knjige spominjale postojanje ljudi. Knjige iz kojih su prije uvođenja Prirode i društva učili nisu dale ni naslutiti ništa o postojanju ljudske vrste. Za zmajeve iz sela, oni su bili bića iz bajke zadužena da ubijaju zmajeve i poginu nečasnom smrću na kraju priče. Ni stari ih Vrag nije drugačije opisivao. Tek je novi predmet bacio drugačije svjetlo na ljude i na onaj dio njihove prošlosti u kojem im zmajevi nisu bili neprijatelji.

„Bojim se da je jedini način da saznamo, taj da ih nađemo“, zaključi Jurica i spusti se s krošnje na zemlju.

„Gdje bi ih mogli uopće tražiti?“

Luka se češkao iz uha, okrećući se oko sebe. Svuda oko njih bila su polja i šume.

„Najbliže selo nam je u onom pravcu“, Jurica pokaže na jug. „Iduće je tamo, na jugozapadu, još je jedno na zapadu i još jedno na istoku i mislim da ima jedno…“

„Shvaćam. Reci gdje nema zmajskih sela. Jer tamo zasigurno ima ljudi.“

„Sjever!“ klikne Jurica i baci se Luki oko vrata, sretan što ima prijatelja koji ga razumije i bez riječi.

„Sjever nek bude. Budi spreman tri okretaja sata prije zore. Bolje da letimo po mraku, za svaki slučaj. Ako do svitanja ništa ne nađemo, uvijek se stignemo vratiti.“

„Pametno“, zaključi Jurica i krene s prijateljem u pravcu sela.

 

Iako su krafne bile ukusne i roditelji puni zanimanja za Juričin novi predmet, njemu od uzbuđenja nije bilo ni do krafni ni do razgovora. S olakšanjem se povukao u svoju sobu kada je susjed Mika došao na čašicu vatrorosa. Legavši na mekane jastuke, Jurica se zagleda u tamni strop, odbrojavajući vrijeme do polaska. Znao je da ne smije zaspati, inače ga ni sunce neće probuditi. A ovo je bila prilika koju se ne propušta.

„Ustaj , vrijeme je!“

Jurica se brzo iskobelja iz jastuka i dohvati svoj ruksak.

„Što će ti knjige?“ upita ga Luka kad su preletjeli selo i bili od njega dovoljno daleko da ih ne mogu čuti.

„Da provjerim koliko je toga u njima točno. Znaš, ako nam ovo uspije, mislim da nikada više nećemo morati napisati niti jednu lektiru!“ 

„Nije ti to ni loša ideja.“

Iako ga u mrklom mraku nije vidio, Jurica osjeti divljenje u Lukinom glasu. A još kad budem imao svog čovjek! Gdje će mi biti kraj! Letjeli su pogleda uprtog u daljinu, u potrazi za svjetlima ljudskih naselja. I tada pred njima iz jutarnje magle izroni svjetlosna kupola.

„Ljudi!“ oba zmaja vrisnu u glas i jurnu što su brže mogla prema svjetlu.

Preletjevši prve kuće, shvate da nemaju nikakav plan.

„Hajdemo sletjeti na neki toranj, pa odatle promotriti situaciju“, predloži Luka već skrećući prema zvoniku ni stotinjak metara udaljenom.

Jurica mu ne stigne odgovoriti jer odjednom sva sila krikova s tla dopre do njih. Ljudi su stajali, onako mali i zamotani u svoje krpe i upirali prstom u nebo, u njih dvojicu. Jurica i Luka im se nasmiješe, ali to izazva samo novi val vrištanja. A onda se začu njima nepoznat zvuk i nešto prošišta kraj Juričine glave. Luka ga povuče dublje u zvonik.

„Mislim da im se ne sviđamo“, zaključi.

„Možda su samo iznenađeni i uplašeni. Pa vidi kako su malecki!“ pokuša ih obraniti Jurica.

„Malecki ne malecki, mislim da bi trebali nestati odavde.“

Luka se zalijepi na kameno okno zvonika i stade promatrati gomilu koja je bivala sve veća i glasnija.

„Zmajevi!“

„Vragovi!“

„Vanzemaljci!“

„Ptice, ogromne su to ptice, kažem vam! Smak svijeta je blizu!“

„Sve to treba pobit, prije neg se sruči na nas!“

„U zvoniku su!“

„Donesi oružje, raznijet ćemo ih ko beba zvečku!“

Luka i Jurica su se gledali u tišini.

„Imam osjećaj da ću i dalje pisati lektire“, pokuša Jurica oraspoložiti prijatelja, makar ni njemu nije bilo točno jasno što se događa. Pa mi smo još mali, ne možemo im praktički ništa! Točnije, ne želimo im ništa nažao učiniti! Zar ne bi trebali prvo razgovarati s nama, a onda pucati na nas?!

„Nemoguće da su zmajevi, zmajevi ne postoje!“

„Briga nas šta je! Ubijmo ih, poslije ćemo vidjet kakve su to nakaze!“

Nakon svakog povika uslijedi zaglušujuća buka gomile praćena fijukanjem i eksplozijama. Jurici nije trebala knjiga iz Prirode da shvati da ih ljudi pokušavaju ubiti.

„Zar oni ne znaju da smo neuništivi?“ upita tiho Luku koji je mrko sjedio naslonjen na mahovinasti kamen zvonika.

„Očito ne.“

„Mislim da bi se trebali maknuti odavde.“

„I krenuti gdje?“

„Doma.“

Luka se napokon okrene prema njemu.

„Vratio bi se doma bez da upoznaš ijednog čovjeka?“

„Mislim da sam ih dovoljno upoznao“, slegne Jurica ramenima. „Mislio sam da su drugačiji. Da su dobroćudni. Tako su izgledali.“

„Bezopasni su. Ali to ih ne čini dobroćudnima.“

„Svejedno. Ja ne želim čovjeka neprijatelja. Želim čovjeka koji će mi biti prijatelj. Kao ti.“

Luka se približi crvenom zmaju koji je sklupčan sjedio ispod zvona, puštajući da metci fijuču oko njega, povremeno se odbijajući od njegovih sjajnih ljusaka.

„Nije još vrijeme za to. Čekaj da se naviknu da uopće postojimo. Onda će biti lakše.“

„Misliš?“

„Znam“, odvrati Luka samouvjereno, na trenutak neodoljivo ličeći na oca. „Sve što je nepoznato plaši. A oni su mali i ne mogu nam ništa. Kad shvate da im ne želimo zlo, vjerujem da će onda neki od njih poželjeti imati zmaja za prijatelja.“

„Misliš li da će ikada shvatiti da im ne želimo zlo?“

Slušajući pripreme za vlastito linčovanje, Jurica više nije bio toliko siguran.

„Naravno da hoće! Pa i oni sigurno imaju u školama Prirodu i društvo! Prije ili kasnije će morati prihvatiti činjenicu da nismo bića iz bajki, a čim budemo dio njihove stvarnosti, tada će se morati nekako naučiti odnositi prema nama. Ubiti nas ne mogu, što znači samo jedno: moraju nas prihvatiti!“

Jurica promotri Luku zamišljeno frčući vrh repa oko prsta. Ponovi si par puta Lukinu teoriju i zaključi da ima smisla. Pogleda u pravcu trga i tužno uzdahne.

„Ali taj dan neće tako brzo doći.“

Luka slegne ramenima ustajući s poda. Pruži šapu Jurici koji je prazno zurio u kameni zid što ga je zaklanjao od pogleda ljudi koje je toliko želio upoznati. Još nisu spremni za nas. Ali, jednom će biti. I ja ću tada imati svog čovjeka! Čovjeka koji me neće htjeti ubiti. Čovjeka koji će mi biti prijatelj.

S tom sretnom misli Jurica zamahne krilima i baci se za Lukom u zrak. Glasovi su postajali sve nerazgovjetniji, a fijukanje sve rjeđe dok su dva zmaja svijet koji se bojao nepoznatog ostavljali iza sebe.