Maglendolska zima

Ljeto je bivalo sve kraće i kraće. Kao i svih ovih godina otkad je Maglendol prestao biti poput ostalih zaseoka u okrugu, jednog je jutra ljeta samo nestalo. Sunce je potamnjelo, zvukovi se utišali, a magla se stala povlačiti prolazima između kuća, gomilajući se na okrhnutom trgu ispred trošne kuće. Tako bi uvijek počinjalo...

 

„Ove je godine došla još ranije“, reče starac krvavih očiju promatrajući kroz prozor maglenu pijavicu što se lijeno kretala trgom, vrebajući svaki prozor, svaka vrata, svaki put što se pred njom otvarao.

Samo mu se dvojica u gostionici pridruže u razgovoru. Ostali su šutjeli, nijemi poput magle, gledajući svaki na svoju stranu, baš kao ona kada zvjera za svojim plijenom. Nitko nije obraćao pažnju na njih. Čak štoviše. Mještani Maglendola su od neugode često okretali glave od onih koje je pijavica u svom pohodu dotakla i obilježila svojim pečatom: tišinom.

„Kao da premišlja kuda će krenuti“, nadoda drugi, srednjih godina, stavši kraj starca s kriglom u ruci.

„Izgleda da joj se danas baš dosađuje nasred trga.“

Starac približi nos bliže zamrljanom staklu.

„Kad se odluči, ja odo, moram još neke stvar srediti prije mraka“, uključi se u razgovor  mladić i posegne za novčanikom. Novac spusti na šank i vrati se do prozora.

Gazda uze ponuđene novčanice šutke, ni ne brojeći ih.

Bio je on jedan od prvih Maglenih, kako su ih mještani zvali. Točnije, vlasnik „Magle i zvona“, jedine maglendolske gostionice, bio je prvi kojeg je pijavica po svom dolasku dotakla. Nije ga bilo tri dana, a onda se pojavio, samo naizgled isti kao i prije. Na sva pitanja o tome gdje je bio i što mu se dogodilo, odgovarao je nijemim zurenjem u znatiželjnike, zurenjem toli neugodnim da su pitanja presahla unutar jednog dana.

Gostioničar je nastavio živjeti kao i prije: točio je pića, kimajući glavom otpozdravljao gostima, smješkao se na šale koje su zbijali... samo se po jednom razlikovao od njih. Po magli se kretao bez straha, ne vodeći računa o opasnostima koje vrebaju iz njezina vira. Izlazio je čak i noću, hodeći polako, bez žurbe, kao da mu magla više ništa ne može.

Mještani su ga se klonili ispočetka, uzimajući piće i sjedajući podalje od šanka, među sobom tiho izmjenjujući riječi zgražanja nad njegovom nijemošću i nedostatkom straha. U njihovim je očima bio izopačen do te mjere da bi oni najhrabriji davnih dana bili digli ruku na njega, da su se samo usudili. No bilo je nešto u gostioničarevu pogledu što im je govorilo da se nalazi pod zaštitom daleko snažnijom od najsnažnijeg Maglendolca. Stoga su samo rogoborili po kutovima i hvastali se što bi mu činili kada ga nije bilo u blizini. I tako je bilo dok nije nestao još jedan mještanin, vrativši se nijem poput gostioničara, s istim pogledom u očima...

Svake se zime broj Maglenih povećavao, a mještana koji su još bili u stanju dati glasa od sebe bivalo je sve manje i manje. Magla je postajala sve gušća i svjetlija, a magleno se carstvo u svoj svojoj tišini sve više širilo Maglendolom.

             

„Ide ka jugu!“ objavi starac ustavši od stola, spreman za pokret.

„Ajde da je malo i tamo ima.“

Sredovječni muškarac skrene pogled s mutnog stakla na sina koji je stajao na pragu, premišljajući se. Ostaci magle povlačili su se između napuklih dasaka stuba što su vodile iz tople prostorije na hladnu i bijelu površinu trga. Na kraju mladić duboko uzdahne i pređe prag, zalupivši za sobom drvena vrata.

 

Tišina se spusti na gostionicu smještenu u trošnoj kući na trgu, središtu Maglendola. Tišina kakva je svake zime, jer jeseni i proljeća već odavno nije bilo, gutala taj nekad veseo i bučan zaseok na sjeveru Maglena okruga. Tišina koju je magla za sobom dovlačila i sa sobom nosila, tišina teška poput litica koje su sa sviju strana okruživale Maglendol, ostavljajući ga da sam druguje s močvarom. I s maglom.

 

Mladić udari posred trga, okrenuvši se samo jednom da provjeri je li maglena pijavica uistinu krenula putem suprotnim od onoga kojim je on naumio. Magle je bilo posvuda.  Tusti su oblaci lelujali selom prateći sve što se kretalo. Hladno-bijele povijuše visjele su s krovova i stabala, vukle se po cesti, saplitale o noge mještana. Ali te magle nisu bile opasne. Samo se pijavice trebalo čuvati.

Svejedno,  mladić nije volio maglu. Nitko od njih nije. Ne ovakvu maglu, ne maglu koja imala svoju volju. Nije volio što je znala kud ide, nije volio što mu je čitala misli, nije volio što osjeća njegov strah i napaja se njime, postajući sve gušća, sve neprozirnija, sve više ga gušeći svojim bijelim pramenjem. Osjećao je njezine prste u kosi, po vratu, osjećao je kako ga maglene ruke privlače k sebi, tjeraju ga da skrene s puta, s ono malo svjetla koje je Maglendol dijelilo od mraka, od potpune vladavine onoga što se tijekom dana skrivalo u pijavici.

Otrgne se tmurnim mislima i požuri niz prolaz, trudeći se ne potrčati, ne pokazati slabost. Začu sitni smijeh iza sebe i skupi šake, pokušavajući zadržati suze nemoći u očima. Srce mu je udaralo sve brže što se više udaljavao od trga, od ljudi, od sigurnosti, iako je pijavica bila daleko.

„Ne može ti ništa, ne može ti ništa“, hrabrio se, dok mu se magla uvlačila pod košulju, hladeći mu kožu, sijekući mu dah.

 

I onda ga začu. Ispočetka tih i nepravilan, a zatim sve jači, sve snažniji, sve silniji. Zvuk zvonaca što se njišu na vjetru. Samo što vjetra nigdje bilo nije. Samo gusti, bijeli zrak koji se razmicao oko njega uklanjajući se sili što je kosila sve pred sobom. Reski je zvuk sjekao maglu poput noža, dolazeći sad slijeva, sad zdesna, čas odozgor, čas odozdol, ne jenjavajući ni na trenutak.

Mladić se ukopa u nevjerici, srce mu počne nabijati, pa stane i utihne. Ne zamijetivši da više ne čuje otkucaje vlastita srca, prekrije uši dlanovima i baci se na koljena, trudeći se ne čuti zov zvonaca, sve jasnijih i bližih. Zadnjim udahom smrznutih pluća uvuče u sebe veseli cilik praporaca što se širio iz maglene pijavice koja se pred njegovim očima pretvarala u ženu blijeda lica. Crna joj se kosa rasu po magli i prekri pobjedonosan osmjeh i vučje očnjake…

 

***

 

Dani su prolazili, šutljivi i hladni. Mještani su se i dalje nalazili u gostionici, proklinjući dan kada je u Maglendol sa sjevera doplovio prvi trak magle. Uskoro se za njim pojavio i drugi, pa treći, dok su mještani stajali na vratima svojih domova i promatrali kako im kuće blijede i tonu u gusti hladni prekrivač. To je jutro magla došla i nikada više nije otišla, čak ni za kratkih ljeta. Bila je tu, uvijek u blizini, uvijek iza ugla, tmasta i prepoznatljiva, poput cilika zvonaca koji bi navještavao ono čega su se svi bojali.

Nitko nije znao što se točno događa unutar maglene pijavice kada dođe pokupiti svoj danak. A oni koji su znali, zauvijek su zašutjeli. I tako je Maglendol živio iz dana u dan, iz zime u zimu, kunući i nadajući se, čekajući i strepeći. Sve dok nije došao dan kada se u Maglendolu više nitko nije bojao magle.

 

Tog se jutra na vratima „Magle i zvona“ pojavi i posljednji mještanin Maglendola koji je još posjedovao dar govora. Tri je dana ranije nestao, no nitko se nije brinuo. Svi su već znali gdje je i što se s njim događa. U gostionici, u tišini, pogleda uprtih u vrata, nekadašnji mještani Maglendola iščekivali su dolazak posljednjeg od svojih.

Vrata se otvore i tišina se razbi u tisuću zvukova.  Cilik zvonaca slije se iz svih dijelova zaseoka prema trgu, slaveći dolazak posljednjeg Maglenog. Polako, jedan po jedan, Magleni izađu na trg i stanu u krug oko maglene pijavice. Magla se rasprši u niz isprva malih, a zatim se većih pijavica koje su rasle usporedo s titrajem zvonaca. Magleni se pokrenuše i stanu svaki ispred svoje pijavice. Svaka od njih veselo zazveči kada Magleni stupi u nju. Uskoro na trgu ne bi ničeg doli desetina i desetina maglenih virova koji su veselo zvonili i zvečali krećući se u krug.

Neko vrijeme potraja taj sablasni ples, a onda sve stane i utihne. Maglene se pijavice postroje po uglovima trga, poput nestvarnih vojnika sazdanih od guste paučine, da bi zatim svaka od njih zazvonila svoj posljednji pozdrav Maglendolu.

 

***

 

Magla je prerasla zaseok. Sada je mogla krenuti ne na sela, već na gradove.

Morana s ponosom obuhvati virove što su se kovitlali pod njom, ostavljajući za sobom bijele tragove gdje god bi prošli. Predgrađa su nestajala prekrivena slojem magle, prometnice bi utihnule kada bi iz pijavica sunuli blijedi nokti. Metalna su vozila bila prekrhka da ih zaustave. Maglene su kandže derale lim i uvlačile se u topla ljudska gnijezda na kotačima šireći tišinu i led.

Vijugavo se pramenje pružalo prema krajevima u kojima magla nikada dosada vladala nije. Nakon Maglendola, sve se promijenilo. Vjera ljudi potrebna da ju oživi više joj nije trebala. Zaseok joj je dao i previše života. Njezini su prsti sada gladno posezali za zgradama od betona čije stanovnike ni staklo, ni metal, ni omalovažavanje sila prirode nisu mogli zaštiti.

Ne od nje. Ne od Morane.

Vratila se i ovaj put nije planirala otići.