Šutnja je zlato

Medvedgrad, 1433. godina

 

„Sve su bliže“, dahnula je u vjetar.

Koža joj je bridjela od inja kojima se vihor sa sjevera obrušavao na njezino lice i ruke, jedine dijelove tijela otkrivene i prepuštene zimskoj noći.

„Vidim.“

Njemu nije trebao plašt po ovom vremenu, niti se ijedna vlas njegove do pojasa duge svijetle kose pomakla pod udarima hladnog zraka i kiše. Uska tamna odora isticala mu je stas kojeg je itekako bio svjestan. Lucifer se u kontaktu sa smrtnicama nije koristio moćima koje je imao kao anđeo. Više ih je volio pokoriti čisto ljudskim  oružjem, svojim izgledom i šarmom, koristeći ga čak i u ovoj prilici protiv žene koja se grčevito držala kamene ograde. Danima su stajali na ovoj kuli i promatrali vojsku kako prilazi Medvedgradu. Nije joj ostalo puno vremena za odluku. Nasmijao se bezglasno i zabacio blijedo lice otvarajući svijetle oči k tamnom nebu, s užitkom promatrajući munje koje su parale nebo. Uživao je u svakom trenutku njezine predaje.

„Znao si da će do ovoga doći“, okrenula se prema pojavi koju je osjećala iza sebe.

Pramen kose kiša joj je slijepila s blijedim usnama. Maknula je ruke s kamenih zidina i krenula skupiti mokru kosu koja se bojom stopila sa tamnom opravom koju je nosila. Njegovi su topli, suhi prsti preduhitrili njezine hladne i mokre i dotakli joj usne. Osjetio je kako se stresla, ali nije uzmaknula.  Barbara Celjska nije bila jedna od onih koje uzmiču i upravo zato je bio ovdje.

„Dogovor još uvijek stoji, moja kraljice“, Luciferove su se riječi izgubile u vjetru dok je svoje usne spuštao na njene.

„O, Svjetlonošo, koliki će mi mrak moj pristanak donijeti?“ nasmija se oporo plemkinja spustivši dlanove na muškarčeva prsa.

„Nije u mraku sve tako loše kao što pričaju oni koji istinsku Tamu nikada dotaknuli nisu“, prste je upleo u ženinu kosu i naglim je trzajem privio je k sebi, prekinuvši daljnji razgovor.

Dogovor je sklopljen, Medvedgrad je spašen, a Barbara Celjska je od sada pa do vječnosti pripadala samo njemu, Princu Tame.

 

Kako god da priča tekla dalje, jedno ostaje povijesna činjenica. Medvedgrad nije pao.

 

Medvedgrad, ovih dana

 

„Idem do dm-a, ljubavi. Treba li ti što iz grada?“ Barbara je bacila još jednom pogled u ogledalo provjerivši da li njezin izgled odgovara godini 2011. u koju je izlazila iz srednjovjekovnog Medvedgrada.

Lucifer je sjedio u atriju kojeg su nedavno proširili i čitao Platona na popodnevnom suncu, udobno zavaljen u kožnu fotelju. Odjeća iz 18. stoljeća preko koje je nehajno prebacio grimizni kućni haljetak govorila je Barbari gdje je bio prije nego se jutros pojavio u Medvedgradu.

Nije bila ljubomorna na njegove ostale smrtnice. One večeri kada su Turci napadali utvrdu koju nitko nije došao braniti, jedino joj je on pritekao u pomoć. „Pukni vrag, dam ti Medvedgrad i sebe!“ priča se u narodu da je tada zavapila. Medvedgrad je spašen, a ona je ostala prokleta, osuđena na to da joj duša luta ponorima pakla nakon smrti.

Pa, ako je ovo bio pakao, ona je bila savršeno zadovoljna. Pogledala je tamnokosu ženu tridesetih godina u ogledalu, kose išarane svijetlim pramenovima i svezane u nehajan rep koji je padao postrance na gola ramena. Imala je preko 600 godina, a bila je još uvijek lijepa, još uvijek mlada, a njezin je Medvedgrad ponosno stajao na istom mjestu gdje i prije. Osmjehnula se sama sebi u ogledalu i čestitala si kao i svaki put kad bi se sjetila večeri u kojoj je sklopila pakt s Luciferom.

Narod ju je smatrao gubitnicom, no ona je od tog pakta imala puno više koristi nego što će oni ikada saznati, iako se skoro svakodnevno kretala među njima. Drage duše! pomislila je i odmahnula glavom. Ljudi su danas bili školovaniji nego u vrijeme kada je ona vladala ovim krajevima, bili su puno pametniji i otvoreniji, hrabriji i bahatiji, ali je i dalje u svakom od njih čučao onaj mali „selak teri se stepe gda gor pukne grom misleći da ga je stigel Božji bijes“.  Još uvijek su svi do jednoga vjerovali u legende, još uvijek su tražili njezino blago po katakombama koje su povezivale ove zidine za Markovim trgom, još uvijek su kolale priče da se njena prokleta duša pojavljuje u obliku zmijske kraljice koja sije smrt Medvednicom.

Koja bi žena koja je dobila besmrtnost, vječnu mladost i mogućnost da si mijenja izgled po želji, htjela ikad puzati okolo kao zmija?! Takvo nešto samo mužekima može past na pamet!

Barbarinu meditaciju je prekinuo Luciferov lijeni glas:

„Daj se vrati prije sumraka, draga, dolazi Uriel na večeru. Znaš kakva je on picajzla. Dobio je nekakvo tajanstveno promaknuće i to ga je izgleda maznuo Gabrielu pred nosom, pa mora Gore bit tiho, jer General šeta okolo bijesan ko ris. I sad se dolazi tu hvalit. Jadničak! Kako je meni drago što sam iz te zbrke klisnuo na vrijeme!“ nasmijao se zvonko i okrenuvši stranicu, nastavio dalje čitati.

„Da, dragi“, odgovorila je Barbara umiljato, kao i svaka žena muškarcu kojem upravo ide raditi iza leđa.

 

Mogla je izaći kroz dveri samog Medvedgrada. Znala je da je njegov vanjski izgled nestvaran i da ruševina od utvrde koja je nekad bila njezin ponos predstavlja Luciferovoj varku koja im omogućava neometan život unutar zidina. Svejedno, sam pogled na tu iluziju hrpe kamenja podsjećao ju je na ono na što je Medvedgrad mogao postati da nije Lucifera. Zagrizla je  usnicu i ispravila se. Nikada ne smije saznati čime se ona bavi kada odlazi odavde. Inače bi Medvedgrad i iznutra postao onakav kakav izgleda izvana ljudima koji ga stoljećima pohode vjerujući da gledaju u njegove ostatke, a ne u optičku varku. Dobro smišljenu varku koja ju je svaki put opominjala na pakt koji je sklopila. U tome je bilo njezino prokletstvo, a ne u zmijskom obličju i duši u Paklu. Lucifer je mogao povući sve što joj je dao, samo ako bi otkrio da se ona ne drži dogovora. 

Prekinula je tijek crnih misli i poravnala haljinu. Odlučila je obojiti kosu u crveno, malo za promjenu. Dakle, pravac dm po boju, pa onda kava u Tolkien's-a, a nakon toga malo zabave. Raspoloženje joj se odmah popravilo čim je izronila na suncem obasjani Markov trg. Voljela je Zagreb, voljela je ono što je bio, a još više ga je voljela sada, punog ljudi, punog zgodnih i naočitih muškaraca, tako savršeno neotpornih na njezin šarm. Zabacila je bradu i izbacila grudi u prvi plan, te krenula preko Kamenitih vrata do Jelačić placa. Ljudi su se okretali za ženom u tirkiznoj haljini bez naramenica koja se vukla po kamenoj ulici, otkrivajući svakim korakom vitko tijelo koje je navodno prekrivala.  Barbara je obožavala današnju modu. U vrijeme njezine mladosti, ovako obučena se nije smjela pojaviti niti u bračnoj ložnici, jer bi bilo nedolično. Sada je mogla polugola šetati gradom, a da je nitko ni ne pomisli optužiti za nemoral. Nova vremena su bila prekrasna. I Barbara je u njima uživala punim plućima. A Lucifer je čitao Platona.  Smrtnici i anđeli valjda nikad neće biti na istoj razini što se poimanja užitaka tiče, zaključila je i otplahutarila veselo u gomilu.

Nije ni obratila pažnju na dva kržljava mladića čiji su je zadivljeni pogledi pratili. Pjegavi Tomek i klempavi Tomica po izgledu nisu bili muškarci kakvi bi privukli njezinu pažnju.

 

Da je znala koja ih je tajna opsesija povezala, možda bi ovoj dvojici studenata obratila više pozornosti...

 

Za to vrijeme u atriju Medvedgrada

 

„Šampanjac, prijatelju, šampanjac!“ Lucifer je točio pune čaše sebi i visokom muškarcu u jednostavnoj bijeloj odori sastavljenoj od hlača i košulje sa ruskom kragnom.

Urielove su se grimizne oči žarile od ponosa, isijavajući svjetlost svuda oko sebe. Bio je Arhanđeo Svjetla, a od nedavno je, umjesto Gabriela, Vrhovnika Božje Vojske, postavljen na mjesto Savjetnika za odnose s javnošću. Neočekivan obrat koji je razbjesnio mnoge, ali je s obzirom na Gabrielovu konzervativnu narav, u svjetlu potrebe za modernijim pristupom komunikacije s ljudima, bio neophodan.

„Iskreno rečeno, nisam nešto slavio otkada me Gazda imenovao“, Urielov je osmjeh bio djelomično hijenski dok je preuzimao čašu od Lucifera, svog dugogodišnjeg prijatelja.

„Vjerujem da je General vrlo loše podnio ideju da mu je jedan od „fleksibilnih“ makne posao pred nosom!“

Dvije čaše se kucnu i nastane muk u kojem su dva anđela s užitkom ispijala njihov sadržaj.

„Vjerujem da je Gabriel smatrao da će tu funkciju obavljati do Sudnjeg dana. Znaš, njemu uopće nije palo na pamet da se svijet mijenja i da je Gazda savršeno svjestan toga“, Uriel odmahne rukom i provuče je kroz dugu bijelu kosu obrativši pažnju na vrhove:

„Trebao bih kod frizera. Ove klimatske promjene oštećuju i naše Sfere. Kosa mi je zadnjih deset godina totalno u komi.“

„Iskreno, ovdje je vjerujem puno gore, ali s druge strane, sami smo odabrali Zemlju kao prebivalište pa bar imamo taj užitak da sami određujemo svoja pravila, za razliku od vas“, Lucifer još jednom napuni čaše i nazdravi svojoj slobodi.

„Nego, kako tvoja ovdašnja gospođa?“ Uriel zavrti čašu među vitkim prstima.

„Zadovoljno. Kako drugačije može biti? Ispunio joj se san svake žene: dobila je vječnu mladost i ljepotu i postala besmrtna. Ima sve što poželjeti može.“

„Osim slobode“, Uriel stavi čašu na stol i pogleda u prijatelja čiji se pogled smračio.

„Ima svu slobodu koja joj treba. Izlazi kad želi i gdje želi, radi što želi. Zar to nije sloboda, Uri?“ Lucifer se smješkao dok je govorio, ali mu je osmjeh bio drven.

Ovo nije bilo prvi put da Uriel aludira na Barbarinu nevjeru. Njegova je medvedgradska kraljica bila putena žena, daleko od toga. Da nije, ne bi je nikada ni upoznao, a kamoli joj ponudio pakt. Svaka bi ga žena na njezinom mjestu prihvatila, i to je jedan od razloga zašto ga Lucifer nije nudio često. Pakt nije uključivao samo besmrtnost već i dodatne beneficije: mladost, ljepotu, bogatstvo. Uz samo jedan uvjet: vjernost. Vječnu vjernost.

Poznavajući ženski rod i njegovu prevrtljivost, Lucifer je znao da je taj uvjet onaj zbog kojeg Uriel smatra da su sve Luciferove žene osuđene na život u zlatnoj krletci. Jer iako su imale sve što su poželjeti mogle, uz njega koji im je bio savršen ljubavnik, žensko je srce uvijek težilo ka nečem što nema. Stoga je dobro pazio na sve svoje žene i na njihovo poštivanje svih točaka pakta koje je s njima sklopio, koliko god to bilo bolno njegovom muškom egu. Da je bio običan smrtnik, vjerojatno bi radije živio u uvjerenju da ga sve do jedne vole i žele samo njega i da im nikada nije palo na pamet potražiti sreću u zagrljaju drugog muškarca. No, njegov anđeoski dio bio je puno manje podložan običnoj ljudskoj taštini. Stoga su provjere bile česte i detaljne, a kažnjavanje onih koje su prekršile uvjet pakta bilo je drastično te se odvijalo naočigled njegovih ostalih žena kao opomena.

Lucifer je sumnjao u Barbarinu vjernost i prije negoli je Uriel počeo dolaziti sa komentarima. Pretražio je sve što je pretražiti mogao, ostavljao je mamce gdje god je stigao, zamke gdje god je smatrao da bi mogla počiniti grešku... i ništa. Barbara je već stoljećima prolazila sve testove vjernosti i iz njih izlazila potpuno čista. Poput duše iz Raja. Da nije on osobno radio provjere, objesio bi za nožne prste onoga tko bi mu donio takve nebulozne rezultate. S obzirom da ih je radio on osobno, mogao je samo gristi usne od muke i truditi se vjerovati u Barbarinu nevinost. I preživljavati Urielove neumjesne komentare. 

„Naravno da jest sloboda, Luc. Za svakoga od nas bila bi to sloboda, ali ne i za ljudsko biće. Znaš kakvi su! Imaju sve, ali hoće više i nikada nisu zadovoljni. Da ima sva blaga ovoga svijeta, smrtnik bi posegnuo preko trulog mosta da uhvati još jedan zlatnik ili poljubi još jednu lijepu ženu. I propao bi u Bezdan. Nepopravljivi su, eto šta su“, Uriel je tužno odmahnuo glavom i ispod oka odmjerio Lucifera koji je primijetio da je Uri ljupko sve primjere davao u muškom roda, da uvreda domaćinu ne bude previše očita.

„Pustimo smrtnike, Uri. Prije nego se Barbara vrati, daj mi reci ima li šta novih tračeva Gore? Kako Mihael i ona njegova nova? Jel štima to?“

Uriel je ovlažio pune usne, a oči su mu bljesnule plamenom dok je izgovarao prvu rečenicu:

„Znaš da je ona prije Mihaela bila sa Gabrielom? I to tajno, kada su bili tu na Zemlji po nekoj zadaći, ne znam sad točno o čemu je bila riječ.“

Lucifer je tiho zazviždao.

„Nije ni čudo što General šizi! Ne ide mu ove godine ni u ljubavi, ni u poslu, izgleda!“

Obojica su prasnula u smjeh od kojeg su stakla medvedgradskog atrija podrhtavala, svjesni da nijedan zvuk iz srednjovjekovne utvrde ne izlazi van u 2011. godinu.

 

Za to vrijeme pod Markovim trgom

 

„Si ti siguran da ne bude niko naišo?“ Tomek je sa strahom promatrao unutrašnjost katakombe u koju su ušli.

Pod svjetlom lampe koje je gumom vezao oko čela niski su stropovi djelovali kao da će se srušiti svakog trena. Sjene koje su bacali njih dvojica i ostatak njihove istraživačke opreme dodatno su u Tomeku izazivale jezu.  Ni pod koju cijenu nije to htio priznati Tomici koji je bio puno hrabriji ili se barem tako doimao.

Uostalom, sve je ovo bio njegov plan. Tomica je bio taj koji je otkrio među skicama od svog staroga karte Gornjeg grada i hodnika koji su se povlačili od Markova trga sve do ispod Medvednice. Isto tako, Tomici je prvom palo na pamet da bi njih dvojica, umjesto da skupljaju podatke o Crnoj kraljici, mogli nešto konkretno pokušati i napraviti. Na primjer, naći njezino blago koje se, po svim legendama na koje su naišli u tijeku zajedničkog istraživanja, moralo nalaziti negdje u katakombama ispod Gornjeg grada, skriveno od sviju već šesto godina. Tomica je bio taj koji je zaključio da je vrijeme za akciju, iako tijekom arheoloških istraživanja tijekom 2005. i 2006. godine na Markovom trgu službeno nije bio pronađen nikakav ulaz u podzemne hodnike koji bi vodili prema blagu Barbare Celjske. Skice njegova oca pokazivale su nešto sasvim drugo, a Tomičin je otac bio dio tima koji je radio na istraživanjima.

„Čkomili su o  tajnom ulazu zato kaj bi svi Indiana Jonesevi i Lare Croft ovoga grada a i šire mam navrli i preplavili Gornji grad, pazi kaj ti velim! Ko zna kaj svega  tam dole ima!“

Tomek se dobro sjećao Tomičinih riječi i svog uzbuđenja dok su planirali pohod na kraljičino blago. Sada kada su našli ulaz u podzemni hodnik i uspješno provalili u njega, Tomeka je počela hvatati panika. Ali nije imao petlje reći to prijatelju. I tako je već bio sudionik u provali, nije imalo smisla sad se izvlačiti. A tko zna što sve skrivaju ovi mračni hodnici? Možda uistinu nađu tajanstveno blago i na kraju ispadnu glavne face! Naravno, ako ne poginu negdje usput ili ih neko prokletstvo zauvijek ne osudi na lutanje katakombama kao i tisuće onih koji su kraljičino blago tražili prije njih...

„Hej, Tomek, kaj si se ukipil! Daj mi štrik, za svaki slučaj. Bumo se vezali, da se ne zgubimo. I idemo korak po korak, imamo lampe, vidljivost je čist fajn, a i čini mi se da i zraka ima. Sve pet, prijatel, sve pet! Bu ovo na dobro završilo, pazi kaj ti velim!“

Tomek si je vezao uže oko pasa, još jednom bacio pogled prema otvoru kroz koji su ušli, i krenuo za Tomicom niz hodnik koji se svakim korakom širio.

Nisu hodali dugo kad je Tomica zastao i pokazao na zid iznad njihovih glava. Držač za baklju bio je ukrašen stiliziranim listovima vinove loze. Tomek se primaknuo bliže, pružio prste prema najnižem listu i dotakao ga. Nešto mu se u dodiru s hladnim metalom učinilo čudnim, ali nije znao što sve dok Tomica nije uperio fotoaparat s blicem, osvijetlivši držač u potpunosti. Na njemu nije bilo prašine!

„Tomica, si vidio to?“ promucao je Tomek, još uvijek tarući čiste prste o hlače, brišući nepostojeću prašinu s njih.

„Kaj sam videl? Da nema prašine? Pa naravno da nema! Kak bi i bilo ak je ovo put za blago, norec jeden!“

„Ali, ali... to onda znači da neko stalno čisti ove držače i da nekog tu ima i da čuva blago i da...“

Tomica je spustio aparat i okrenuo se prema Tomeku koji je sad već drhtao:

„Kaj si ti stvarno očekival da se bumo ušli nutra, zeli blago i otišli sam tak? Pa to je ukleto blago, Bog s tobom, Tomek! Sve razme da ima nekog ko ga čuva i se razme da ne bu bilo tak jednostavno ga zeti“, odmahnuo je glavom, spremio fotić za opasač i krenuo dalje niz hodnik.

Hodnici su se račvali, ali je Tomica iz nekog razloga uvijek birao hodnik koji bi ih doveo do idućeg račvanja i tako narednih nekoliko sati. Ili se bar tako Tomeku činilo. Nije se više usudio postavljati pitanja, iako ga je jako zanimalo na koji način se Tomica snalazi po katakombama i na koji način bira put kojim će ići. Kartu koju je nosio sa sobom odavno je bio spremio u ruksak i sada se ravnao po nečem Tomeku nedokučivom. Hodao je sve brže i sigurnije, a pogled mu je, barem ono malo što ga je Tomek uspio vidjeti, bio snen i odsutan i uperen u neko mjesto prema kome se očito kretao.

Tomek bi rado bio tražio da stanu i porazgovaraju o mogućnosti da Crna kraljica baca čini na one koji joj pokušavaju oteti blago i o drugim opasnostima koje vrebaju u podzemlju kojim se kreću, no, umjesto toga je samo progutao slinu koja mu se od muke skupljala u ustima i šutke pružio korak.

Sav njegov polet i želja da nađe kraljičino blago nestali su već negdje na prvoj trećini puta kroz katakombe, a u potpunosti su iščezli u trenutku kada se Tomica pobjedonosno zaustavio ispred masivnih vrata obrubljenih istim kovanim ukrasima u obliku loze. Prije nego li je Tomek uspio izreći išta, Tomica je već otvarao vrata koja su lagano kliznula u stranu, otvarajući pred njihovim očima prizor iz „Tisuću i jedne noći“.

Okruglom je kamenom prostorijom dominirao krevet od drveta ukrašenog zlatnim listićima loze. Prekrivači i jastuci predstavljali su  široki spektar skupocjenih tkanina čija je vrijednost bila očita čak i neukim očima njih dvojice. U prostoriji su se osim kreveta nalazila još samo dva komada namještaja: stolić s ogledalom i drvena škrinja puna zlatnika.

„Blago!“ dahnuo je Tomica i bacio se na koljena pred škrinjom, uranjajući ruke u gomile zlatnika koji su zveckali pod njegovim prstima. 

Tomek je pri pogledu na sadržaj škrinje zaboravio na opasnost i strah koji je do maloprije osjećao. Pružio je ruku i izvadio par zlatnika, razgledavajući likove koji su bili utisnuti u njima. Svaki je muški profil bio drugačiji, a nijedno mu od pridruženih im imena nije bilo poznato iz povijesti.

„Tomica, čiji je ovo novac? Od koje države?“

Tomica ga je blijedo pogledao, ne mičući ruke iz škrinje.

„Vidi, svaki zlatnik ima drugačiji lik, drugačije ime i godinu kada je iskovan. Ali nijedan nema oznaku carstva ili kraljevstva ili već čega čiji su ovo vladari bili, kužiš?“

„Možda zato jer nisu vladali carstvima i državama“, ženski se glas spojio sa zvukom zatvaranja vrata.

Obojica su se istovremeno našli na podu, gledajući uvis u ženu s vrećicom dm-a u ruci. Bila je to žena u tirkiznoj haljini koju su vidjeli da silazi Mesničkom kad su se penjali na Markov trg. Kako je ona došla ovdje, Tomek pojma nije imao, ali očito da je znala nešto o ovim čudnim zlatnicima.

„Vi... vi znate čime su vladali, ako nisu vladali carstvima?“ usudio se pitati.

Žena je sjela na krevetu, gledajući naizmjence čas jednog čas drugog i onda se slatko nasmijala. Tomeku se želudac sledio od njezina smijeha, stoga se nije iznenadio kada je progovorila maznim glasom, tapšući krevet i popravljajući jastuke na njemu:

„Vladali su ovim krevetom. A onda... onda su postali moje blago. Nikada niste čuli za onu poslovicu: Šutnja je zlato? Ne? Šteta. Šutnja je jako vrijedna stvar u mom slučaju. A oni mi je“, pokazala je rukom u pravcu škrinje, „samo ovako mogu osigurati.“

Protegnula se i počela odvezivati vezicu na haljini, počastivši obojicu čarobnim osmjehom:

„Hajde, požurite. Stignemo se još zabaviti prije nego vi završite u škrinji, a ja na još jednoj anđeoskoj večeri.“