Norman

"Od normanskog bijesa, čuvaj nas mili Bože" – iako nije razumio jezik naroda čiji su brod upravo napadali, na licima im je čitao značenje molitvi. To je bila rečenica koju su svi narodi izgovarali kada bi vidjeli njihove brodove. A i kad ih ne bi vidjeli. Znao je što se priča po kopnu koje se nalazilo na jugu. Znao je kakve priče kruže o njima i njihovoj hrabrosti u borbi. I bio je prokleto ponosan na to.

 

Stajao je uz samu glavu labuda koja je krasila pramac njegova broda i činila ga drugačijim od ostalih. I drugi su brodovi imali pramce ukrašene glavama. Ali bile su to glave zmajeva ili glave vodenih čudovišta, razjapljenih čeljusti, čiji je cilj bio prestraviti i tako već užasnute neprijatelje. On je za svoj brod izabrao skladan profil labuda, bijelog poput snijega, vidljivog zbog svoje svjetlosti puno dalje negoli su to bili zmajevi i čudovišta.

Bilo je hrabro izabrati baš tu životinju kao ukras broda. Neki su smatrali da je to čak uvreda bogovima i da će ga brzo stići zaslužena kazna. On nije vidio razlog da se ijedna Valkira uvrijedi što njezino životinjsko obličje krasi bojni brod. Dapače, da je na njenom mjestu, on bi bio počašćen takvim očitim dokazom štovanja. Bio je ratnik, poput svih u njegovoj obitelji. I budućnost mu je bila izvjesna: poginuti časno, poginuti  u borbi. Stoga, što je bilo razumljivije nego kretati u boj sa likom Valkire koja siječe valove ispred njega? I čisti mu put za Valhalu.

 

Brod do njegovoga već je pristajao uz bok lađe u plamenu. Ljudi su skakali u more, ni ne pokušavajući se boriti. Ponašanje koje on nikad nije, niti će ikada razumjeti. S ponosom je gledao ljude svoga brata kako vitlaju mačevima i sijeku one malobrojne koji su pružali otpor. Pogled na vatru u odsjaju oštrice, na krvlju neprijatelja natopljenu palubu, budila je u njemu uzbuđenje kakvo nijedna žena nije mogla probuditi. Glad kakvu nijedna od njih nije mogla utažiti.

Digao je mač u zrak i njegov se brod pokrenuo u pravcu bitke. Nikada nije jurišao na prvi brod. Osim kada je bio mlad i neiskusan. Sada je puštao da strah i panika odrade svoje. Čemu gubiti dobre ljude kad je neprijateljev strah od napada i vatra kojom bi im zasuli brodove izazivala puno bolje rezultate od otvorenog sukoba?

Znao je da mnogi ne odobravaju njegovu taktiku, proglašavajući je kukavičkom. Nikad mu se nitko nije usudio to reći u lice i preživjeti. Ali je znao kakve glasine kruže među ljudima. Svejedno, on je i dalje donosio najveći plijen. Njegovi su ljudi za razliku od tih "hrabrih" bili čitavi i većinom na broju. Ne računajući onog jadnika koji se polakomio za blagom te je počivao na dnu mora sasječen od njegova vlastita mača. Pljunuo je u more sjećanje na izdajicu i dao znak za napad.

 

Skočio je među prvima na palubu broda koji je obećavao. Bila je potpuno prazna. Njegovi su se ljudi raštrkali u potrazi za putnicima i njihovim prtljagama. On se sam uputio u potpalublje da vidi što će ovaj put donijeti kući. Kako je dobro krenulo, bilo je izgledno da će dovesti i cijeli brod. Kukavice! Svi su se pokupili kad je napad počeo. Drvene stepenice su škripale pod njegovom težinom dok se spuštao u mračnu utrobu. Potražio je prstima baklju koja se inače nalazila na dnu svakih stepenica, ali ju je netko već bio izvadio iz njena ležišta. Opsovao je u mraku, razmišljajući da li da se vrati na palubu po vatru ili da potraži rezervni izvor svjetlosti koji je morao postojati.

Poznavao je potpalublja. Čitav je život proveo u njima, s više ili manje uspjeha. Većinom su brodovi koje je napadao bili građeni na isti način, s istim rasporedom. Uputio se u pravcu u kojem se trebala nalaziti druga baklja, ali ni nje nije bilo. Bjes u njemu je rastao. Nije bio navikao na neposluh. A ovaj brod kao da mu je pružao otpor.

        

"Moj si! Imat ću te milom ili silom, htio to ti ili ne htio!" - prosiktao je naglas, dok se zvuk njegova glasa odbijao od zidova prostorije.

Trgnuo se na tu nenadanu pojavu jeke. Nije ovo bila pećina pa da se glas odbija o stijenje. Ovo je bilo drvo. Ono nije stvaralo jeku. Nije trebalo stvarati. Pričekao je trenutak i ispustio zvižduk. Zvuk se poput zvrka odbio par puta o zidove koji su ga okruživali, da bi na kraju sa uzdahom utihnuo. Tišina je postajala sve teža, a on je prvi put otkad je krenuo u potpalublje obratio pažnju na zvukove koji su dopirali izvana. Nije čuo ništa. Ni korake svojih ljudi koji su već trebali preplaviti palubu iznad njegove glave. Ni valove koji su trebali udarati o bokove broda. Ni krike preživjelih. Nikakve zvukove bitke. Nikakve zvukove života. Ništa.

 

Nikad nije znao što je to strah uistinu. Smatrao je da muškarcima koji život provode u bitkama izazivajući Smrt strah nije urođen. Inače se ne bi mogli svakodnevno suočavati sa Njom i živjeti i dalje. Ali sada je osjetio strah. Ovo što se događalo oko njega nije bilo ono na što je on bio spreman. Jeza koju je stvarala tmina i jeka koja mu je još odzvanjala u ušima sudarajući se sa nepravilnim udarcima srca nije bila ono što je očekivao da će mu se dogoditi u bitci. Želudac mu se grčio, hladan znoj je tekao niz šiju, natapajući košulju. Spustio je ruke i čekao. Nešto se prije ili kasnije moralo dogoditi. Ova je mora morala prestati.

 

U trenutku kad je prvi put u životu spustio mač pred nevidljivim neprijateljem, potpalublje oko njega se počelo nazirati. Svjetlost nepoznata izvora bacala je sjene na divovski korijen stabla ispred njega za kojeg je bio siguran da se ne nalazi na brodu. Podno korijena je izvirala voda nevjerojatne bistrine. Čim ju je ugledao znao je gdje se nalazi. Bacio se na koljena očekujući sud. Pogled mu je sam bježao prema svetoj vodi Urdina vrela.

Bile su tri. Sve tri mlade i prekrasne, baš kao što je kazivano. Valkire. One koje će ga odvesti u Valhalu, mjesto na kome će se pripremati za konačnu borbu. Mjesto na kojem će ga posluživati djeve poput ovih što ih gleda. Očima je proždirao svaku od njih, uživajući unaprijed u svom budućem životu. Nije znao trenutak svoju smrti, ali nije ga ni zanimao. Sve njegove misli bile su okrenute onome što će uslijediti.

Nikada nije ni posumnjao da će Valkire doći po njega. Previše je bitaka vidio, a da u jednoj ne pogine. Nije za njega bila obična smrt. Za njega nisu bili dvori Freiyini, ma koliko lijepi bili. Nije za njega bila vječnost onih koji umru od bolesti ili starosti. Za njega je bila junačka smrt. Za njega je bila Valhala. Ova ljepota što je krasila sveto vrelo pred njim, to je bilo ono za što je živio. To je bilo dostojno njega. Lijepe djeve, hrana i piće i priprema za Ragnarök. Znao je da će biti izabran i za tu konačnu borbu. Njegove su borilačke vještine bile nadaleko poznate. 

        

Njegove je misli prekinula djeva koja je istupila i rukom opisala krug u zraku. Najednom je vidio sve svoje pohode, sve svoje bitke, sve svoje odluke. Neke poštene, neke ne toliko. Gledajući kao da se radi o nekom drugom, a ne o njemu, teško da je mogao viđene postupke nazvati časnima. Nijedna norna osim Urd nije mogla znati prošlost. A Urd nije dolazila sa valkirama na bojna polja. Skuld je ta koja mu je trebala pristupiti! Panika je u njemu rasla, u ušima mu je tutnjalo, prizor pred očima je postajao sve mutniji.

Istupila je druga djeva i u njoj je prepoznao Skuld. Panika je nestala kao rukom odnešena. Kao da je nikad nije ni bilo. Udahnuo je i smogao snage nasmiješiti joj se. Njegovo se staro dostojanstvo vratilo. Izbrisao je u trenutku malopređašnje strahove i odgurnuo u mislima sve što mu je Urd prikazala. Opet je bio onaj stari, spreman za Valhalu više nego ikad prije. Gledao je Skuld u oči, isčekujući da ga pozove k sebi. Ona mu je pružila ruku i on je krenuo.

Došavši do nje, naklonio se. Primila ga je za ruku i umjesto da ga povede, pružila je njegovu ruku trećoj djevi koja je iskoračila iz sjene. Plavooka i plavokosa, prelijepa da bi bila stvarna, bila je poznata svakome, pa čak i njemu. Krik užasa počeo mu se penjati iz grla i zastao u trenu kad ga je primila za ruku. Nijem i oduzet, gledao je kako se pobjedonosno smije Urd i Skuld, njegovoj prošlosti i njegovoj budućnosti.

        

I dok se preklinjući okretao prema Skuld, ona se pred njegovim očima pretvorila u labuda. U labuda čiju je glavu bahato stavio na pramac svoga broda. U labuda za koga je vjerovao da će ga odvesti u Valhalu. U labuda koji je njegovu samodopadnost i razmetanje simbolima časti jednim pokretom razriješio svih počasti Odinovih dvora predavši ga na skrb Freiyi. U čijim dvorima nikada više neće biti ratnikom. Bijaše to čast koju je upravo izgubio.