Kod kose i sata

Nedaleko Popova tornja, u sjenci ne tako stare crkve, nalazi se svratište „Kod kose i sata“. „Ugodno mjesto“, velim svakome tko me pita gdje boravim dok sam u Zagrebu i dodam, da ne bude zabune: „No, nije „Kosa i sat“ za svakoga.“ Da se zna. Drugačija pravila vrijede u njemu. I Svjetlost i Sjenka nemaju ista značenja kao u drugim svratištima. Naravno, ne govorim im sve to. Ali naglasim da je to posebno mjesto. Jer uistinu, tko god da zađe na Jurjevsko napušteno groblje i kroči između dva kamena s uklesanim krilatim pješčanim satovima što jašu na kosama, taj mora znati gdje je ušao.

           

Vlasnik je nekad bio jedan od nas i kad sam prvi put došao, onako mlad i naivan, nisam bio svjestan kolika je uvreda pitati ga kako se osjeća okružen vlastitom prošlošću. Tada još ni on ni ja nismo znali da ćemo u jednoj ne tako dalekoj budućnosti postati sličniji nego što smo tada i pretpostaviti mogli. Dugo je trebalo dok njegove oči boje dima nisu ponovno počele s milošću gledati na mene. Puno lijepih riječi, puno vidljiva truda, puno posipanja pepelom i jedna burmutica od čistih zareza koju sam donio iz Indije. Tamo ih ne koriste toliko često, već od njih rade nakit. Ali, njemu se svidjela. A ja sam bio spašen.

           

Osim tog početničkog gafa, sve ostalo mi savršeno odgovara. Nema buke, nema vike, nema pijanih pojedinaca. Osim stola u kutu za kojim se redovno okupljaju kartaši s viškom dobrih rečenica ili čak poglavlja, pa ih bacaju na stol pokušavajući do kraja večeri osvojiti roman, u „Kosi i satu“ nema nekog prevelikog uzbuđenja. I to mi se sviđa.

           

I hrana je dobra. Kako bih rekao, sukladna je zemljanom podu, začuđujuće čistom i drvenim oplatama kojima su zidovi pretvoreni u izložbu godova. Miris tamnoga piva prelijeva se preko drvenih stolova i savršeno se miješa s mirisom pečene kobasice, tako savršeno da ti ne pada na pamet naručiti nešto drugo. I cijene su prigodne. Ne preskupe, ne prejeftine.

 

Ipak, nije to bilo kakvo prenoćište, a niti svratište za sirotinju. „Kosa i sat“ drže do svog ugleda. Nitko tko ne može platiti jednu priču za noć nema što tražiti na Jurjevskom groblju. Bilo ih je par koji su se probali izvući na nedostatak inspiracije ili spisateljsku blokadu, ali su svejedno platili. Istina ne dragovoljno, ali to je u tom trenutku bilo manje bitno. Pravila su tu da ih se drži, a ne da ih se pokušava zaobić', svatko tko je ikada boravio kod „Kose i sata“ znao je tu staru uzrečicu s kojom su se tihi vlasnikovi pomoćnici obračunavali s neplatišama.

 

Većina je nas znala kako se plaća dug „Kosi i satu“. Svileni je konac visio na zidu iznad šanka i bjelasao se u svjetlosti svijeća, bacajući Sjenku na zidove svratišta. Kao podsjetnik. Stoga se rijetko događalo da konca na dan nestane s njegova počasna mjesta, da navečer svi dugovi budu plaćeni, a jutro dužnika ne dočeka.

           

Eto, takvo je mjesto „Kod kose i sata“. Tradicionalno, baš kako mi i odgovara, s daškom elitizma taman dostatnog da potakne pisca u meni da se osjeća razdraganim jer ga netko cijeni. Vjerujem da zato volim ovo svratište. No, kao što rekoh, ne preporučam ga svakom. Samo onima koji se mogu nositi s njegovim zahtjevima. A ti su rijetki i to me veseli, iako govoreći to zvučim poput snoba, no jače je od mene. Raduje me što sam u stanju platiti boravak u „Kosi i satu“ za onoliko dana za koliko mi duša želi. Jer moje priče nikada ne presušuju. Njihov je izvor tako dubok da iz njega izvire rijeka ponornica bogata najljepšim pričama koje pisac napisati može. I vlasnik to dobro zna. Zato sam u „Kosi i satu“ uvijek dobrodošao.

 

Ponekad se pojavi koji putnik-namjernik koji se prvi put obre „Kod kose i sata“. Takav me obično nađe dovoljno dobrohotnim da potraži moje društvo za stolom i dovoljno znatiželjnim da mi krene pričati svoju životnu priču, očekujući naravno, zauzvrat moju. Pisci-početnici često čine tu grešku misleći da se ideje, te zlatne niti od kojih nastaje živo tkanje pripovijetke, mogu dobiti samo tako, običnim razgovorom! Ne shvaćaju oni koliko smo mi, pisci, škrta čeljad.

           

Istini za volju, znam tu i tamo kome od njih, onako izgubljenih, udijeliti po koju riječ, čak i rečenicu. Imam ih i više nego dosta za sebe. Uvjet je taj da ne pitaju odakle mi. Dok ne znaju, moj se Ugovor ne odnosi na njih i veže samo mene. I s tim sam zadovoljan.

           

Jednom možda koji od njih otkrije gdje se kriju najbolje priče i tko ih umije najbolje ispričati. I možda baš ja budem onaj koji će mu ih prenijeti. Jer ja sam budući Talason, Ugovorom obvezan da ću svoju Sjenku predati zidarima da je izmjere i uzidaju u građevinu čijim ću duhom čuvarem postati. Moje će tijelo umrijeti četrdeset dana od mjerenja svilenim koncem, istim onakvim kakvo visi iznad šanka „Kose i sata“, a moja će Sjenka postati zaštitnikom novosagrađenog zdanja. Moje ime više neće biti Pisac. Već Talason. Kao i svi ostali Talasoni, i ja ću nastanjivati  hodnike i sobe, izbe i stepeništa, lutati tavanima i podrumima, čuvati svoj novi dom. I gledati priče koje će se poput filma odvijati preda mnom. Slušati njihove odjeke, pamtiti njihove detalje. I ako Bog da, predati ih nekom Piscu, dovoljno hrabrom i dovoljno ludom da za dobru priču proda svoju Sjenku i postane još jedan Talason. Još jedan Pisac Prodane Duše.