Aliya

    

PRIČA PRVA

 

Imao sam osjećaj da je moje mjesto bilo već davno određeno. Još dok sam sa sebi sličnima provodio vrijeme ne znajući točno niti svoje ime, a kamoli svrhu, pretpostavljah da bi se nešto ovakvoga moglo zbiti. Ponekad je teško primijetiti da si drugačiji od drugih. No, ponekad te odbacivanje ostalih učini bjelodano očitom crnom ovcom u stadu snježno bijelih ovaca...

 

Često odvojen od drugih, imao sam bolji pogled na radni stol starca u bijeloj halji koji je od rane zore bio zaposlen nečim što nisam razumio, makar sam pomno pratio skice koje je crtao. Ustajao je prije zore, paleći uljanicu i dolazeći s njome do stola na kojem su uredno boravili alati za koje nisam znao čemu služe. Spuštajući polako lampu na stol, na mjesto odakle bi pružala najviše svjetlosti, palio bi vatru ispod malog kotla te si spravljao napitak. Svaki dan započinjao bi istim ritualom, istim pokretima, istim koracima, istim smirenim izrazom lica. Da li je to bio ritual ili je on svojom osobnošću svoje postupke učinio takovima, nikad nisam saznao. Prekratko sam boravio s njim da bi to znao. Došao sam k njemu kada su dani već nosili obrise smirenosti koja se širila na sve oko njega.

Nakon što bi si spravio topli napitak, sjeo bi za stol i pijući ga gledao kroz prozor. Nije da se moglo mnogo vidjeti kroz tako mali izboj u zidu, ali je bilo interesantno promatrati kako zid na suprotnoj kući sve manje bijaše vidljiv s odmakom dana, zaklonjen sve većim brojem ljudi koji su prolazili kroz usku ulicu koja je dijelila dvije kuće. Prvo su prolazili rijetki, blijedoga lica, podbuhlih očiju, tupoga pogleda i odjeće koja nije djelovala niti kvalitetno niti čisto. Najčešće se nisu ni okretali prema prozoru, samo su pognutih glava išli svojim putem. Koji god on bio, nije djelovalo kao da mu se vesele. S izlaskom sunca, pojavljivahu se i drugačiji ljudi, veseliji, odmorniji, bolje obučeni. Uporedo sa porastom svjetlosti, rasla je i količina glasova koja je dopirala izvana. Uljanica već davno bijaše ugašena, ali je starac i dalje crtao i uspoređivao svoje crteže sa skicama koje bi nalazio u svicima koji su djelovali kao da samo čekaju trenutak da se pred njegovim očima pretvore u prah. Očito je bio svjestan toga jer ih nikad nije dirao golim rukama, koliko god staračke ruke suhe bile. Njegov odnos prema tim komadima prošlosti bio je pun poštovanja, i to mi se sviđalo. Tu i tamo bi znao baciti pogled na mene, ponekad čak i doći i pogledati me izbliza, kao da me nikad prije nije vidio, makar sam znao da je cijelo vrijeme svjestan mojega postojanja. Da li sam ja bio dio tih crteža i skica, nisam znao. Makar sam slutio da će doći dan kada će i moj lik biti negdje zabilježen i postati dio rituala koji se svakodnevno odvijao na tom stolu. Nije da sam čeznuo za tim. Trenutni položaj na koji sam se naviknuo savršeno mi je odgovarao. Pomirio sam se sa svojom samoćom i izoliranošću i uživao u položaju koji su mi upravo oni pružili.

Makar je prostorija u kojoj je starac boravio bila skromna, nije odavala dojam siromaštva koji sam znao viđati kroz jedini prozor u svijet koji sam imao. Ništa od namještaja, iako rijetkog, nije bilo novo, ali isto tako nije bilo niti trošno, a kamoli uništeno. Stolice su bile od izrezbarenog drveta, ormar je nekada davno bio oslikan jarkim bojama koje su sada nestale, što od vremena, što od istrošenosti kojoj je boja podložna u dodiru sa svjetlošću, ma koliko ona slaba bila. Nekada je očito stajao na mjestu gdje se po njemu rasipala veća količina sunčeve svjetlosti nego što je danas bio slučaj. Stalaže s raznoraznim priborom, staklene bočice s natpisima, kutije pažljivo naslagane jedna na drugu po veličini, tuljci sa svicima... sve je to stajalo uredno posloženo na dohvat ruke i spremno za upotrebu. Ova je prostorija bila radna prostorija i cijela je odisala svrsishodnošću. Bivati u njoj bilo je poput bivanja dijelom procesa stvaranja. Stoga sam upijao sve što se događalo u njoj. Sve radnje koje su se u njoj odvijale bijahu mi zanimljive i uzbudljive, bez obzira na nerazumijevanje koje je pratilo većinu njih. Iako nisam znao njihovo značenje, iz starčeva odnosa prema svakoj od njih, iz njegovih pokreta, iz stupnja koncentracije ili količine opuštenosti kojom je određenoj radnji pristupao, procjenjivao sam njezinu važnost i njeno značenje. Ako ne stvarno, a ono barem ono značenje koje je ta radnja imala za sjedokosog majstora.

Pratio sam i njegove goste koji nisu bili rijetki. Neki su bili bogati, neki su bili i više od toga. Dok bi se neki mogli samo nazvati dobrostojećima. Među starčevim gostima nije bilo siromašnih ljudi. Nijedan od onih koji su prije zore prolazili ispred njegova prozora nikad nije ušao u ovu prostoriju. Ovo nije bio prostor za one koji jedva da su imali što obući. Što god da je starac stvarao, koštalo je puno više od dobre i kvalitetne odjeće.

Jedan gost je dolazio češće negoli drugi. Bio je viši od starca, puno mlađi, bahatiji i svjestan svoga bogatstva. Iako se prema sijedom čovjeku nije odnosio arogantno, njegova je pojava odavala dojam osobe koja nema dobro mišljenje ni o kome tko ima manje negoli on sam. Starac se prema njemu odnosio kao i prema svim drugim posjetiteljima: bio je blag, pun razumijevanja za njihove zahtjeve i prohtjeve, kratak u objašnjenjima i taktičan u odbijanju. Njegov je glas uvijek zadržavao ton uvažavanja prema sugovorniku, nikad se ne podigavši niti spustivši. Njegov je status u odnosu na posjetitelja, tko god on bio, uvijek ostajao isti. Dugo mi je vremena trebao da shvatim koliko je mudrosti morao posjedovati starac da bi se mogao tako odnositi! I koliko li je bio svjestan svoje vrijednosti i umješnosti kada se to usuđivao.
Sa sve češćim dolascima Bahatoga, kako sam ga u sebi nazvao, počeli su se nizali sve češći odlasci starca u prostoriju do ove u kojoj sam ja boravio. Zvuci koji su dolazili odatle nisu mi bili poznati, niti su se poklapali sa zvucima koji su dopirali s ulice kao ni sa zvucima koji je proizvodio bilo koji od njegovih posjetitelja. Vrata su bila otvorena i starac je često dolazio do skica koje su rasprostrte ležale na stolu, bacajući poglede čas na jednu, čas na drugu, vukući prstom po njima, mjereći udaljenosti od točke do točke koje meni bijahu nevidljive. Zatim bi opet odlazio u susjednu prostoriju iz koje se tada ne bi čulo ništa osim njegova disanja, da bi nakon nekog vremena starac ponovno počeo proizvoditi zvuke koji su mi postali oznaka rada u drugoj radnoj sobi. S obzirom da sam i dalje stajao na svom mjestu i da je majstor i dalje dolazio do mene, pretpostavljao sam da ću prije ili kasnije saznati što se događa u susjednoj prostoriji. Ako ne baš točno što se događa, a ono da ću vidjeti rezultat koji je nastao kao posljedica zvukova koje sam pratio u odsutnosti druge zabave. Bahati je sada dolazio već skoro svaki dan, na kratko, ali svejedno antipatično boravljenje u mojoj radnoj prostoriji, dok je starac sve više vremena boravio u susjednoj.

Tako je došlo popodne u kojem sam ugledao ono što je sjedokosi majstor stvarao cijelo ovo vrijeme svoga odsustva. Pojavio se na vratima prostorije noseći u ruci tanku ovojnicu od blještavih žica, spletenih u krug, isprepletenih tako da čine prsten na čijem se čelu nalazila zvijezda koja je u sebi imala otvor taman toliki da ja stanem u njega.

Starac me uzeo u drugu ruku te me polako smjestio u središte zvijezde. Bio sam okružen sjajnom kovinom koja nije uništila moj sjaj već ga je samo povećala. Vrijeme mog boravka u kutiji na polici bilo je završeno. Vrijeme mog izlaska u svijet upravo je započeto onoga trena kad sam kao dio zaručničkog prstena predan Bahatom u zamjenu za vrećicu zlatnika. Tužan što napuštam sjedokosog majstora, a opet radoznao da saznam što se krije vani u svijetu, nadao sam se da je djeva kojoj je prsten namijenjen ipak nešto sličnija po karakteru starcu negoli svom zaručniku.
Srećom po mene, bila je. Veselila se prstenu i meni u njemu kao malo dijete, a takva je bila i u svemu ostalome. Iskrena, razigrana, vedra. Često se ogledala u meni, tražeći taj plavkasti odsjaj zbog kojeg sam odvojen od drugih dijamanata - za razliku od drugih, ona tu moju karakteristiku nije smatrala manom već posebnošću. I kad bi joj netko prigovorio da nosi drugorazredni dijamant na ruci, nasmijala bi se odgovorivši da se različitost ne mora uvijek izjednačiti sa drugorazrednošću. Ponekad je upravo ta različitost ono što neku vrijednost čini unikatnom, a ne drugorazrednom. Tako sam od crne ovce među čistim sudruzima postao unikatni dijamant na njenoj ruci. I tko je ne bi volio takvu?! Vidio sam s njom svijeta koliko ga je i ona vidjela jer me je svuda nosila sa sobom. Nagledao sam se prelijepih kuća i terasa bogatih cvijećem. Odmarao sam se na njenoj ruci u vrtovima punim smokava koje je brala za svog zaručnika, uživajući u mirisu limuna i naranči čiji je sok cjedila sabirući ga u vrč da ga dočeka nakon naporna dana. Uživao sam u dodirima nepreglednog broja tkanina oslikanih živim bojama i prozračnih poput zraka. Nisam se sramio susreta sa drugim prstenjem, puno vrednijim od ovoga koji sam ja krasio. Njezina me ruka učinila neprocjenjivim.
 

No, ta je sreća kratko trajala, kao što svaka traje prekratko. Bez obzira na moju manu, netko je njen prsten smatrao vrijednim prolivene krvi. Takva su vremena bila da čak i mali ovitak od zlata urešen drugorazrednim kamenom bijaše dovoljnim razlogom za smrt. Strpan u prljavu kesu, nastavio sam prelaziti iz ruke u ruku, iz kese u kesu, s ruke na ruku, a nijedna ne bijaše tako draga kao ona čiju sam krv još osjećao na sebi kao živi znak pripadanja po pravu, a ne po krađi.
 

 

PRIČA DRUGA
 

Nigdje se nisam previše zadržavao. Da li je to bilo zbog male vrijednosti moga štita, kako sam nazvao zvjezdani obruč čiji sam dio bio, i mene, ili smo jednostavno nailazili na takav soj ljudi koji nije dugo trebao stvari poput nas, ne znam. Bili smo mijenjani za zlatnike, ali i za hranu, odjeću, konje, svitke. Otimani, još nekoliko puta nakon prvotne krađe u kojoj je stradala moja prva i jedina od mene priznata vlasnica. I krvi je bilo, nije da nije, ali mi nijedna nije toliko teško pala kao njezina. Niti me je ijedna druga obilježila poput njene. Mijenjao sam gradove, države, narode i vjere. Plovio sam morima, jahao na devama, vozio se u kočijama, spavao u kućama, noćio pod golim nebom. Nema gdje me nije bilo. Nikad se više nisam vratio u svoj Grad.
Vrijeme je prolazilo, običaji su se mijenjali, pratio sam promjene koje su se vidjele u načinu oblačenja ljudi koji su me uzimali ili preuzimali, žena ili djevojaka kojima su me poklanjali. Kuće u kojima bi obitavao bivale su građene drugačije, izvana otvorenije za poglede, staklenih zidova kroz koje je prodiralo sunce zajedno sa znatiželjnim pogledima s ulice. Unutrašnjost se također mijenjala, postajala je toplija, svjetlija, udobnija. Čak i radne prostorije više nisu bivale toliko oštrih crta i asketskog ugođaja poput one u kojoj sam nastao. Povremeno bih znao prepoznati alate koji su još uvijek bili isti ili barem dovoljno slični onima koje je rabio moj sjedokosi majstor čija se sjena već odavno izgubila u vremenu, makar sam sjećanje na njega još uvijek nosio. Povremeno, ali svejedno prerijetko da bi se češće osjećao kao da sam ponovo kamen na polici svog majstora. Većinom sam stajao u ladicama sa staklenim krovom gdje su se ljudi nagledavali u nas, moj štit i mene. Isprobavali nas, kupovali, poklanjali. U razdobljima koja bi provodio na nečijoj ruci, razgledao bi novonastali svijet, koji kao da se mijenjao svakim mojim prelaskom s ruke na ruku. Ne bih mogao reći da sam igdje više vidio smirenost poput one koju sam upoznao kod sjedokosog majstora. Ljudi na koje sam nailazio bijahu koncentrirani na svoje poslove poput njega, ali ni iz jednog od njih, kojim god poslom da se bavio, nisam vidio da isijava ona količina mira dok bi baratao svojim oruđem, bilo ono čekić ili pero. Kao da ih je sve tresla neka unutarnja groznica koja ih je tjerala da rade što brže, da se troše što više, obraćajući se svom djelu kao sredstvu, a ne kao živom biću, na što sam ja navikao i kao što je mene moj majstor tretirao. Dani nisu postajali duži, ali je osvjetljenje bilo bolje, tako da se radni dan mogao produžiti u beskonačnost. Lica ljudi koja sam gledao sve su više počinjala sličiti na lica onih nesretnika koji su ispred majstorova prozora prolazili prije svanuća, s tom razlikom da su ovi današnji nesretnici bili bolje obučeni i mogli su si priuštiti buđenje u svitanje i lijeganje sa zalaskom, poput mog majstora. Ali, oni to nisu radili. Posvećivali su više vremena svom radu od sjedokosog starca, a opet, nisu posvećivali više pažnje, više ljubavi, više srca. Manje su duše unosili u svoje poslove i stoga polako ostajali bez nje. Jer na neki čudan način, što više daješ, više imaš. Što ljubavi, što znanja, što mudrosti. Ljudi koje sam sada promatrao od sebe su davali sve manje i imali su sve manje, dok se neki na kraju nisu u potpunosti iscrpili te su bili samo ruke koje posao odrađuju, izgubivši u potpunosti lik stvaratelja koji život djelu udahnjuje.

Ovakav gubitak osobnosti nisam zamjećivao samo kod majstora, kod ljudi koji su stvarali nešto što sam imao prilike gledati. Većina odraslih ljudi koje sam sretao na svom proputovanju imala su sličan stav prema životu. Malo ih je imalo svoje rituale, malo ih je odvajalo vrijeme za sebe poput starca s napitkom. Kao da je život postao prekratak za takvu vrstu izdataka, kao da je posvećivanje sebi postalo suvišno. Tragično bijaše to da su njihovi životi bili puno duži od života njihovih predaka, te da je mudrost i smirenost kojoj su težili bila stečena upravo tim vremenom kojeg nisu posvećivali sebi i svijetu oko sebe, uživajući u njemu, u njegovim detaljima, u njegovoj punini. Umjesto toga, smirenost su tražili u brzinskim zamjenama koje nisu mogle dovesti do onoga čemu su težili. Tako ozlojeđeni, nastavljali bi raditi i živjeti sa još manje zadovoljstva i još manje sigurnosti u svoje postupke, svoje bližnje i život uopće. Prazan život praznih duša.

Ne čudi stoga što je cilj postao bitniji od sredstva, materijalno bitnije od duhovnog, imati je značilo biti i cijeli se poredak sveo na vrijednost, a ne na značenje. Svijet u kojem sam se nastavio kretati počeo se velikom brzinom oslanjati isključivo na vrijednost novca, te papirnate inačice zlatnika. Moj štit i ja u tom svijetu nismo puno značili, stoga sam ga promatrao iz sve različitijih slojeva ljudi. Ponekad bih krasio prst djevojke koja je sretno završila školovanje. S njom bih tada prolazio potragu za idealnim mužem, koji će joj moći pružiti ono što ni sama ne zna što je, ali zna da upravo to mora imati. Što god to bilo. Naš bi suživot bio prekinut dolaskom skuplje verzije na njen prst, a ja bi završavao u kutijici, skriven od pogleda novostečene rodbine koja nije odobravala niži status obitelji iz koje je dolazila, a čiji sam ja predstavnik bio. Ponekad bi resio prst ljubavnice, kojoj sam bio zamjena za zaručnički prsten koji nikad neće stići. Neke od njih su me nosile puno duže negoli je njihova ljubav prema muškarcu koji im je prsten poklonio, trajala. Više nisam bio isključivo dio zaručničkog prstena. U vremenu koje je došlo, prsten poput ovog čiji sam dio bio, mogla je nositi svaka žena koja si ga je mogla priuštiti. Bilo da sam joj bio poklonjen, bilo da ga je sama sebi kupila. Jer u dobu koje je došlo i žene su imale mogućnost kupovine.

Tako sam i stigao na prst žene koja je umnogome ličila na moju pravu vlasnicu, iako je ona bila puno mlađa kada me dobila i kada je zbog mene izgubila život. Čim me je stavila na prst i ogledala svoje lice u meni, upravo poput djevojke iz nekog drugog vremena, znao sam da sam našao nekoga tko će me gledati na isti način na koji me je gledao moj majstor i moja vlasnica. Ne po vrijednosti, već po onome što jesam. I kao svoj prvi dar meni napravila je ono čemu sam težio sve ove godine koje sam proveo na putu. Prvi grad u kojem se iskrcala nakon što me je kupila i sjela u avion, bio je moj Grad.

Grad za kojeg sam mislio da ga nikad više neću vidjeti. Promijenio se, naravno da jest. Cijeli se svijet promijenio. Ali osjećaj da ovdje pripadam je svejedno ostao isti. Iako su drugačiji ljudi sada hodali ulicama, još uvijek uskim, što me je veselilo, jer se to nije, unatoč svemu, promijenilo. Bio je i ostao grad uskih uličica poput one koju sam promatrao dok sam još bio sam, bez svog štita, odvojen zbog greške, na polici. Čak se ni ljudi nisu previše promijenili, barem ne po odjeći. Istina, nisu svi bili odjeveni poput onih kojih sam se sjećao. Dosta je iz svijeta doprlo i ovdje. Ulice su izgledale poput spoja prošlosti i sadašnjosti, stoga se lako bilo izgubiti u sjećanjima. Upijao sam sve oko sebe pokušavajući odvojiti prošlost koja je sve jače navirala kad smo odjednom stali ispred niskih vrata. Ruka na kojoj sam bio pokucala je o ispucalo drvo i ona se otvoriše. Da sam mogao, zaplakao bih, ali nisam jer sam bio samo kamen: mjesto gdje smo došli bijaše moja prostorija! A sjedokosi starac koji nas je dočekao bijaše toliko sličan mom majstoru da mu nedvojbeno bijaše rod.

 

PRIČA TREĆA
 

"Sjedi, dijete moje! Jesi li dobro putovala?" upitao je starac djevojku ponudivši je šalicom iz koje se širio osvježavajući miris. Nije ju zagrlio iako je izgledalo kao da bi htio, ali se ne usudi. Ona je umjesto njega donijela odluku nježno ga zagrlivši i rekavši samo jednu riječ: djede. Starcu su suze krenule niz obraze. Odmaknuo se od svoje unuke pokušavši ih nespretno obrisati rubovima rukava.

"Oprosti mi na ovoj neugodnosti. Tako sam sretan što te napokon vidim. Tvoja je majka otišla davno iz ove zemlje. Nikad nisam mislio da ću ikada imati priliku vidjeti niti nju, a kamoli njenu djecu. A ti si, eto, tu! I ja još uvijek ne mogu vjerovati svojoj sreći."

Djevojka je stajala na sredini prostorije, zatečena starčevim suzama i ovakvim dočekom. Istina, otkad je pročitala majčine dokumente i saznala svoje pravo porijeklo, nije imala previše vremena razmišljati kako će uistinu izgledati susret sa njezinim jedinim živućim srodnikom. Sve je bilo usmjereno ka tome da se obaveze nakon majčine smrti riješe na način kako je ona to za života odredila te da se pronađe majčin otac za kojega nije ni znala dotad da je još živ. Majka nije puno pričala o svojoj obitelji. U stvari, nije pričala uopće. Jedino što je znala jest da se majka udala za njezinog oca protiv volje svojega oca te da je napustila svoju zemlju i obitelj kako bi osnovala vlastiti dom. I to je bilo sve. A sada se nalazila u Jeruzalemu, u kući iz koje je njezina majka pobjegla prije 30 godina i gledala u svoga djeda. Nasmiješila mu se i pružila ruke. Odvratio joj je osmjehom i prihvatio njene glatke, blijede ruke svojim smežuranim, od sunca potamnjelim rukama. Gledali su se tako, dvoje ljudi koji nisu do nedavno znali da postoje, a kamoli da su u krvnoj vezi, ne znajući što da kažu jedno drugom. Vrijeme koje ih je dijelilo, običaji koje nisu poznavali, povijest koja nije bila zajednička, sve je to stajalo između njih premošćeno stiskom ovih dvaju pari ruku. Tako različitih izvana, a istim iznutra: njihovim je žilama tekla ista krv. Starac je uzeo njenu desnu ruku i prinio je usnama. I odmaknuo je čim je ugledao prsten na njenoj ruci.

"Što je bilo? Što se dogodilo?" pitala je djevojka uznemireno izvlačeći svoje ruke iz starčevih.

"Mir, dijete, mir. Tvoj prsten. Odakle ti?"

"Kupila sam ga kad sam dolazila ovamo. Za sreću. Nekako tako. Znam, praznovjerno je, ali shvati, ja nisam dosada znala da sam Židovka. Htjela sam imati bar neki znak onoga što jesam prije nego što dođem ovdje. Djetinjasto je. Znam. Nadam se da ne zamjeriš?" gledala ga je u oči, spremna braniti prsten, ako mu djed nađe neku zamjerku.

"Zašto si uzela baš njega?" pitao je starac sa zanimanjem. "Pretpostavljam da je ponuda bila puno veća i bolja, ako si htjela uzeti samo neki simbol koji bi te pripremio za suočenje sa svojim korijenima."

"Svidio mi se jer je bio jednostavan. Zvijezda sa šest krakova u središtu koje je kamen sa plavičastim odsjajem. Podsjeća pomalo na izraelsku zastavu. A tebe?" sada je već bila opuštena. Djed očito nije imao ništa protiv njenog prstena. Nasmijao se na njeno objašnjenje, a na njeno pitanje se zamislio:

"Sumnjam da je majstor koji ga je napravio ikad pomislio da će njegovo djelo ikada biti uspoređeno sa izraelskom zastavom!" zahihotao se, a očito to nije radio često jer se odmah uozbiljio.

"Zašto to misliš?" namrštila se. Stekla je dojam da starac više zna o prstenu nego što pokazuje. I da je upravo prepoznavanje prstena bilo razlogom što je onako ustuknuo od nje nakon što ga je ugledao. "Što ti znaš o njemu, a ja ne?"

Umjesto odgovora, starac je pustio njene ruke i krenuo prema stalažama na kojima su bile poslagane bočice s natpisima, kutije raznoraznih oblika poredane po veličini, knjige čiji su naslovi bili poluizbrisani od česte uporabe, tuljci kakve je viđala po muzejima u kojima su se držali stari spisi. Pretpostavljala je da im je sadržaj religiozan, stoga se iznenadila što je starac uzeo upravo jedan od njih te ga otvorio iznad stola pažljivo izvlačeći sadržaj.

Ono što je ugledala na prastaroj skici oduzelo joj je dah: njezin prsten, prsten koji je nosila na ruci bio je ovdje naslikan do u detalje točno! Unezvjereno je pogledala u djeda koji se smiješio, pogledom išćući odgovor.

"Ovo su skice mog i tvog pretka koji je napravio taj prsten u doba kada je Jeruzalem postojao, ali stoljećima prije negoli je stvorena država Izrael. Zajedno sa svojom zastavom. Zato sam rekao da sumnjam da je majstor koji je stvorio prsten koji nosiš na ruci ikada pomislio da će njegov rad netko usporediti sa zastavom države koja je tek trebala biti stvorena. A poglavito da će taj netko biti njegova vlastita krv koja se vratila kući. Zajedno sa prstenom koji on napravio. Danas je veliki dan, moje dijete. Jer se dvoje djece ove kuće vratilo u svoj dom!"